Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

S. Anđa Vranješ, Služavka Malog Isusa Sarajevske provincije, od srpnja vrši službu vrhovne glavarice Družbe sestara Služavki Malog Isusa, sa sjedištem u Zagrebu.

Rođena je 1966. u Rostovu, općina Novi Travnik. U novicijat Družbe ušla je u kolovozu 1983. u Sarajevu. Prve redovničke zavjete položila je 1985. u sarajevskoj katedrali, a doživotne 1991. u Čardaku.

Pred početak posljednjeg rata, u veljači 1992. otišla je u sestarsku zajednicu u Geretsried – Njemačka, gdje je ostala do 2008. te radila u Caritasovu domu Sv. Hedwiga kao medicinska i odjelna sestra. Od 2008. do 2017. poslanje je nastavila u samostanu Egipat u Sarajevu.Potom je otišla u Eisenstadt u Austriji radeći u bolnici Milosrdne braće i obilazila umirovljene svećenike u tamošnjoj biskupiji. Od 2018. do 2024. svoje poslanje nastavlja kao zamjenica vrhovne glavarice sve dok nije izabrana za istu.

Poštovana sestro Anđo, tko je za Vas sluga Božji Josip Stadler?

Za mene je sluga Božji Stadler dobar i krjepostan čovjek, uzoran svećenik i nadbiskup, sveti i Božji čovjek. Potpuno odan Crkvi i Svetoj Stolici, i žarki hrvatski rodoljub, oruđe Božje providnosti, evanđeoski apostol Bosne, neumorni inicijator i organizator na svakom planu. Muž molitve, zaljubljenik u Boga i čovjeka, koji je u svakom čovjeku gledao sliku Božju, bez obzira na vjeru i naciju.

Volio je svoj narod, a duboko poštivao druge vjere i narodnosti. Svojim životom i djelom utkao je evanđeosku ljubav u sve pore povjerene mu nadbiskupije. Gradio je među ljudima mostove ljubavi i mira, poštivanja i međusobne suradnje, neumorno pokretao socijalne programe za opće dobro naroda i svakog čovjeka.

Bio je čovjek milosrđa, čovjekoljublja i bogoljublja; čovjek širokih pogleda, vizionar budućnosti, svestran u izobrazbi, autor prvoga sustavnog filozofsko-teološkog kompendija za Bogoslovni fakultet. Kao Božji čovjek i prorok u svom vremenu znao je očima vjere osjetiti i razlučiti znakove i potrebe vremena i na njih dati pravi evanđeoski odgovor. Uistinu je bio Božji dar neba Vrhbosanskoj nadbiskupiji, Crkvi u Hrvata i općoj Crkvi.

Otmjen, dostojanstven, a ujedno duboko ponizan i jednostavan, bliz Bogu i čovjeku svog doba, na osobit način onom malom, neznatnom, potrebnom i siromašnom, svima koji su pogođeni različitim nedaćama kao što je bio požar u Travniku, potres u Sinju, poplava u Bijeljini, Prvi svjetski rat sa svojim stradanjima.

Stadler se potpuno predao u ruke Božje i spremno prihvatio djelo služenja Crkvi. Svoj glas je dizao u korist onih koji su bili ugroženi i potlačeni bivajući uvijek „zapuštenoj sirotinji i otac i majka“. U Isusovu milosrđu prepoznaje svoje poslanje i evanđeosko služenje povjerenomu narodu, osobito potrebnima, iz čega se rodila naša Družba sestara Služavki Malog Isusa. Samo u nadbiskupskim ubožnicama, koje je Stadler osnovao i Družbi ostavio, od vremena njihova osnutka do 1949. kada su sestre odlukom vlasti morale napustiti svoje kuće u Sarajevu i Bosni, bilo je zbrinuto i odgojeno više od 10 000 siromašne i nezbrinute djece te odnjegovano nekoliko stotina siromašnih i nezbrinutih staraca. Stadler je za vrijeme Prvog svjetskog rata, u suglasnosti s vrhovnom glavaricom Družbe, poslao 80 sestara Služavki Malog Isusa za skrb o ranjenicima i bolesnicima u ratnim vojnim bolnicama u Bosni i Hrvatskoj i da vode pučke kuhinje u svojim samostanima za najpotrebitije i socijalno ugrožene.

Kada ste imali prvi „susret“ s povijesnom i crkvenom osobom Josipa Stadlera?

Imala sam 11 i pol godina kada sam došla u Stadlerovu Družbu sestara Služavki Maloga Isusa, u samostan u Čardaku kod Modriče, koga je on izgradio za sestre svoje Družbe.

Uz školske obveze živeći u zajedništvu sa sestrama, doznala sam za mnoge vrijedne detalje iz života i crkvenog djelovanja nadbiskupa Stadlera. Imala sam milost na početku svoje redovničke formacije izbliza upoznati i skupa sa sestrama živjeti karizmu Družbe koju im je po nadahnuću Duha Svetoga dao nadbiskup Stadler.

Sve vrijeme redovničkog života iščitavala sam spise, članke i knjige koje su objavljivane, a odnose se na život i djelo nadbiskupa Stadlera, te još više upoznavala i u sebe upijala njegov lik, duh i misao. U meni je rasla i razvijala se slika i duh nadbiskupa Stadlera kao krjeposna čovjeka koji je evanđelje pretočio u svoj život i životom ga svjedočio.

Što nam poručuje njegov ovozemaljski život koji se završio prije 106 godina?

Sluga Božji Josip Stadler strpljivo je i radosno podnosio sve životne teškoće i odgovornosti svoje službe, te nam i danas svijetli svojim primjerom. U dostupnoj literaturi i arhivskoj građi o njemu možemo naći primjere istinskog kršćanskog života i strpljiva podnošenja nepravdi i poruga, neslomljivost u načelima vjere i ćudoređa, osjećaj za pravdu i zaštitu života i dostojanstva čovjeka od rođenja do smrti, osobito onog ugroženog i nemoćnog. Njegova ustrajna borba za vjeru i socijalnu kršćansku pravdu bili su primjer i uzor njegovim suvremenicima, a i nama danas. Njegova vjernost i odanost svetoj Crkvi i hrvatskom narodu, poštivanje prava svakog čovjeka na dom i domovinu, na vjeru i uvjerenje, i kulturnu baštinu, koja tvori osnovu identiteta svakog naroda, bili su smjerokaz, te nam svijetle i danas.

Stadler nam svojim primjerom poručuje da ondje gdje živimo i djelujemo, stojimo čvrsto uz Boga, uz svoju vjeru i svoj narod. Poručuje nam da budemo apostoli vjere i srca puna ljubavi, mira i neograničena pouzdanja u Boga; da promičemo kulturu života od začeća do prirodnog svršetka; da svakog čovjeka prihvaćamo i izgrađujemo poštene i pravedne međuljudske odnose; da svoje volimo i druge poštujemo. Poručuje nam da svatko traži način kako svoje djelovanje usmjeriti na dobro Crkve i poštenu izgradnju društva, doprinositi boljitku svoje zemlje u svakom pogledu. Poziva nas da s Božjom pomoću dajemo evanđeoski odgovor na izazove trenutka u komu živimo.

Recite nam što su sestre SMI u Zagrebu i Hrvatskoj?

Sestre Služavke Malog Isusa su u Zagrebu i u drugim gradovima i mjestima u Hrvatskoj gdje djeluju duhovni most između sunčanog neba i križne zemlje, koje stamenom vjerom, molitvom, tihim svjedočanstvom služenja donose Boga čovjeku i čovjeka s njegovim potrebama prinose Bogu. One su vez požrtvovne ljubavi, Božji lijek ljudima. Već po svom imenu koje im je dao nadbiskup Stadler, kao Služavke Maloga Isusa su pozvane prepoznavati Malog Isusa u svakom čovjeku. Poziv i poslanje sestara je da pomognu ljudima živjeti vjeru, širiti radost koja proizlazi iz njihove duboke i čvrste vjere u Krista jedinog Spasitelja i Otkupitelja čovjeka. Najbitnije je da budemo vjerodostojni svjedoci vjere, da s pouzdanjem i ustrajnošću živimo redovničko poslanje, vjernost Kristu i Crkvi, svojoj Ustanovi i čovjeku svoga vremena.

U srcu karizme naše Družbe prisutna je, u svakom vremenu, prema prilikama i okolnostima u kojima su sestre živjele, osjetljivost za rubne, marginalizirane u ljudskom društvu, za „najmanju Isusovu braću i sestre“. To je naš zadatak, program i poziv i danas. U tom duhu težimo ohrabriti ljude svojim nutarnjim mirom i nadom, potičemo ih na prihvaćanje sebe, na oslonjenost na Boga, na opraštanje, na mir i pomirenje s Bogom i s drugima.

Na koji konkretno način njegove duhovne kćeri čuvaju karizmu u najvećem hrvatskom gradu?

Sestre Služavke Malog Isusa u nekoliko župa u gradu Zagrebu rade kao katehistice, voditeljice crkvenog pjevanja i sakristanke, a neke imaju i vjeronauk u školi. Sestre rade i kao odgojiteljice u jaslicama i dječjem vrtiću. Aktivne su u apostolatu s djecom i mladima, kao i s vanjskim suradnicima sestara s Društvom Prijatelja Malog Isusa. U duhu vlastite karizme sestre u samostanima na Kraljevcu i Novoj Vesi, uz svoje starije i bolesne sestre, njeguju po nekoliko starica smještenih u staračkim domovima u sklopu samostana.

Mnogi siromasi dolaze svakodnevno na vrata našeg samostana u Novoj Vesi i na Kraljevcu, a prije potresa i na vrata Generalne kuće u Naumovcu gdje im sestre daju hranu, pruže utješnu riječ, ohrabrenje. Sestre koje nisu izravno uključene u aktivni apostolat, svojom molitvom, bolešću, žrtvama i svjedočenjem mole za ljude u gradu, i one koje im se preporučuju.           

Za Stadlera se, uz ostalo, može reći da je bio pravi financijski čudotvorac. Čini se da je bio čovjek zagledan u nebo, ali čvrsto na zemlji.

Stadler je, kao prvi vrhbosanski nadbiskup, ustoličen 15. siječnja 1882. u crkvici Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu. U glavni grad BiH došao je bez osiguranih materijalnih sredstava, ali s gorućom vjerom u Boga i velikim pouzdanjem u Božju pomoć. Njegova je česta uzrečica: „Bog je davao i daje i davat će… Providjet će Bog.“ „Njemu je Božja Providnost bila majčin naručaj“, zapisuju prigodom smrti njegovi suvremenici i najbliži suradnici. Osobito je bio blizak siromašnima i nezbrinutima kojih je u to vrijeme u Sarajevu i u Bosni bio velik broj. Oni su mu dali najljepši naziv - „Sirotinjski otac i majka“. Kad je došao u Sarajevo, nije imao kuće ni stana. Stanovao je kao podstanar u trošnoj kući jednog Židova. Revno je organizirao život u povjerenoj mu Nadbiskupiji. Imao je prirođeni dar organizacije posla, kao vrstan matematičar i okretan u ekonomskom poslovanju. Bio je otvoren u dijalogu s ljudima i uspostavljanju kontakata s prokušanim stručnjacima za različite poslove koji su mu bili potrebni u radu, a on ih je poštivao, dao im povjerenje i s duhom mudrosti nadgledao rad, a sam se sav angažirao u provođenju inicijativa i preuzetih poslova.

Stadler je bio zauzet na crkvenom, duhovnom, pastoralnom, materijalnom, kulturnom i socijalnom polju za dobro naroda. Provodio je ono što mu je kao nadbiskupu Sveti Otac dao u zadaću.

Podulja je lista zdanja što ih je izgradio u Bosni. Stadlerov život može se sažeti riječima: ustrajan u molitvi i radu, neustrašiv i neslomljiv u trpljenju.

Stadlerovo neumorno djelovanje u novinarstvu, prosvjeti i kulturi te njegovo konstantno zalaganje za siromašne činilo je od njega veoma svestranu osobu…

Sluga Božji Stadler uvidio je veliku potrebu da kao nadbiskup nešto više učini na polju prosvjete i kulture u tadašnjim okolnostima, osobito zbog velika postotka nepismenosti kod djece i mladih, te nedostatka prikladne vjerske literature. U tu je svrhu odmah doveo iz Beča u Sarajevo sestre Kćeri Božje ljubavi, pomogao im podići samostan i povjerio im u njihovu samostanu odgoj djece u osnovnoj školi i djevojaka u školi za učiteljice. U našoj kući matici Betlehem otvorio je osnovnu školu za zavodsku djecu iz nadbiskupskih ubožnica Betlehem i Egipat, kojima smo ove godine obilježili 125. godišnjicu postojanja. U svakoj od tih ubožnica bilo je smješteno po 70 siromašne i nezbrinute djece, a sestre su im bile odgojiteljice i učiteljice. Kasnije su primana u školu i vanjska djeca.

Stadler je bio vrstan u poznavanju biblijske poruke, te nabavljao i biblijsku literaturu. Godine 1895. s latinskoga je preveo te dijelom popravio i popunio Život Gospodina našega Isusa Krista isusovca Georgija Hesera, a 1912. preveo i izdao Sveto evangjelje G. N. Isusa Krista i Djela.

Uz znanstvene članke iz filozofije i teologije pisao je, prevodio i objavljivao nabožne i pastirske spise za kršćansku izobrazbu hrvatskoga puka. U 37 godina nadbiskupske službe napisao je 85 pastoralnih poslanica svećenicima i vjernicima, s korisnim temama. Osnovao je listove i pokretao časopise te svojim prilozima sudjelovao u njima.

Na početku nadbiskupske službe u Sarajevu pokrenuo je službeni glasnik Vrhbosanske nadbiskupije Srce Isusovo, od 15. siječnja 1882. do veljače 1886., koji od15. siječnja 1887. nosi ime Vrhbosna katoličkoj prosvjeti, a izlazi još i danas.

Pokrenuo je i Glasnik Presvetoga Srca Isusova koga je poslije povjerio ocima isusovcima u Travniku, a danas izlazi u Zagrebu. Godine 1896. pokrenuo je časopis Balkan jedinstvu i Bratskoj slozi namijenjen kršćanskom jedinstvu, u suradnji s katoličkim intelektualcima u Zagrebu.

Uočljiva je njegova gorljivost da njegovi svećenici i vjernici svoju vjeru dobro poznaju, a da prihvaćaju i poštuju druge bez obzira na jezik i narodnost. U suradnji s uglednim Hrvatima pokrenuo je i Hrvatski dnevnik, politički list za nacionalnu i vjersku orijentaciju bosanskih Hrvata, u crkvenom, političkom, kulturnom i prosvjetnom smislu, a izlazio je od 1906. do 1918. List je donosio i vijesti iz života u zemlji i svijetu.

Kako je to u ono doba bilo uobičajeno za crkvene osobe, bavio se i politikom. Je li moguće u tom dijelu njegova života prepoznati neki „skandal“? Jeste li Vi naišli na nešto „inkriminirajuće“?

Prilikom pokušaja Stadlerova uklanjanja s položaja 1913., na temelju izvješća apostolskog vizitatora, belgijskog benediktinca Pierrea Bastiena i stajališta Zemaljske vlade, gdje se uz sukob s franjevcima i Stadlerovo navodno rizično financijsko poslovanje, postavilo i pitanje njegova političkog angažmana, Stadler se u Beču i Rimu morao očitovati o tim optužbama. Pritom je za njegov ostanak na položaju bila ključna činjenica da se papi Piju X. Stadlerov politički angažman nije činio neprihvatljivim kao apostolskom vizitatoru Bastienu i dijelu austrougarskih političkih krugova.

Pio X. se, poput Stadlera, kao venecijanski patrijarh, prije izbora za papu, snažno angažirao na političkom organiziranju katolika. Smatrao je da biskupi trebaju usmjeravati oblikovanje političkih stajališta katolika, napose njihovo izborno političko opredjeljivanje, pa Stadlerovo nastojanje za političkom organizacijom bosanskohercegovačkih Hrvata na katoličkim principima, osnutkom Hrvatske katoličke udruge 1910., nije smatrao propustom, nego prihvatljivim oblikom angažmana crkvenih velikodostojnika.

U razgovoru s Papom Stadler je uspio osporiti sve protiv njega iznesene optužbe. Vijest o njegovu uspjehu Hrvatski dnevnik je objavio pod trijumfalnim naslovom: Manet et manebit! (lat. Ostaje i ostat će). Bile su to riječi koje je Papa izgovorio ispraćajući ga s audijencije. Papa je očevidno tijekom audijencije u Stadleru prepoznao osobu sličnih teoloških, političkih i crkvenih stajališta koja je i sam zastupao te je po njezinu svršetku, bez konzultacija s Državnim tajništvom Svete Stolice, što je inače odudaralo od protokola, donio odluku o njegovu ostanku na položaju.

Kod Stadlera je uočljiva vjerna sinovska odanost i predanost u službi Krista i Crkve, jasnoća crkvenih načela. Uzorni je i neustrašivi zastupnik Božjih i crkvenih prava. Ljubio je kršćanskom krjepošću i Hrvatsku i Bosnu, i bio spreman za Domovinu žrtvovati i svoj život. Životno načelo mu je bilo trpjeti i raditi za Katoličku Crkvu, ljubiti i izgrađivati Crkvu, ljubiti svoj narod i poštivati druge narode, promicati pravdu i pravo svakog čovjeka na njegovo dostojanstvo, zauzimati se za mir, opraštanje, milosrđe, za ljudska prava radnika, za ranjenike i izbjegle iz svojih domova za vrijeme Prvog svjetskog rata, za slobodu dostojanstva svakog čovjeka, a osobito onog potlačenog, obespravljenog, siromašnog.

U tu je svrhu koristio sva dostupna pravedna sredstva i tražio načina kako da pomogne svom narodu. U svakodnevnome djelovanju je kao Božji čovjek na stvarnost u kojoj se nalazio skupa sa svojim narodom gledao očima vjere, stavljajući se potpuno na raspolaganje Božjoj inicijativi i podižući glas zagovornika naroda pred moćnicima.

S punim uvjerenjem mogu reći da do sada, iz onoga što sam čula i pročitala o životu i djelu nadbiskupa Stadlera, nisam našla na Stadleru ništa „skandalozno“, ni nešto „inkriminirajuće“. On je uistinu čovjek Božji, svet čovjek.

Jednima budući svetac, a drugima kontroverzna osoba… zašto je to tako?      

Mi sestre SMI, po svjedočanstvima naših članica, te dostupnom arhivskom građom i knjigama, poznajemo našeg Utemeljitelja slugu Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera kao čovjeka duboke vjere, neograničena pouzdanja u Boga, vjerna Katoličkoj Crkvi i Papi.

Njegov glavni motiv je bio slava Božja i spas duša.

Dr. Ivan Šarić na dan ukopa nadbiskupa dr. Josipa Stadlera za njega je rekao: „Braćo, umro je onaj koji nam je bio i otac i majka. Onaj koji nas je ljubio kao nitko drugi. Umro je otac sirotinje naše. Umro je onaj koji je sve što je imao, žrtvovao na oltaru svoje svete vjere i drage domovine. Žrtvovao je vjeri i domovini svojoj talente svoje, znanje svoje, rad svoj, molitve i muke svoje, sav život svoj.“

Jasno i javno je razotkrivao opasnosti i zablude koje su dolazile od masona i liberala te antikatoličkih krugova, ma koliko to nekima nije bilo drago, niti im odgovaralo. Ustrajno je ustajao u obranu dostojanstva svakog čovjeka, borio se protiv svega što nije dobro ni pravedno. Istinski se zalagao za dobro hrvatskog naroda, za moralne vrjednote i za vjeru u Boga i njegov zakon kao temelj izgradnje pravedna društva. Među prikupljenim dokumentima ima onih koji svjedoče o glasu svetosti sluge Božjega Stadlera još za vrijeme njegova života.

Moje osobno mišljenje je da je naš Utemeljitelj sluga Božji Stadler zaista svet jer je strpljivo i radosno podnosio sve životne poteškoće. Ima i dokumenata koji o njemu govore negativno. Negativno pišu i govore o njemu oni koji su dolazili iz ondašnjih liberalnih i ateističkih krugova, te dio onih koji nisu objektivno, istinoljubivo i kritički pristupali prosudbi njegovih djela i ideja, nego s određenim predrasudama, podmetanjima, iskrivljavanjem stvarnih činjenica i nakana.

Dio ljudi odgajanih u takvom negativnom ozračju, ili kasnije zadojeni komunističkom metodom podmetanja, priječe svakom istinskom napretku, miru, jačanju dobra i pokušavaju prijevarom ostvariti korist, niječu stvarnu istinu o drugima i nameću teret nepoštovanja istine i ljudskoga dostojanstva i zatiru ljudska prava. Takovi se usuđuju i ono najsvetije u djelu i životu nadbiskupa Stadlera proglašavati nevaljanim i nepoštenim, zločinačkim.

Hoćemo li za naših života dočekati kanonizaciju sl. Božjega Stadlera?

Povijest našeg redovničkog naziva nerazdvojiva je od povijesti ljubavi nadbiskupa Josipa Stadlera, prema Božanskoj utjelovljenoj Riječi – za koju je često znao reći: „Kad je Bog htio svijetu pokazati da ga neizmjerno ljubi, onda nije našao ništa drugo tako nježno kao maleno Djetešce.“ To Božansko Djetešce je u Stadlerovu dobrom srcu proizvelo toliku ljubav prema siromasima i pozivalo njegove sestre na služenje rubnima, malom i siromašnom, bolesnom, napuštenom i obespravljenom čovjeku, kako djeci, tako i starcima. Stadler kao Utemeljitelj piše sestrama: „Valja često govoriti malom Isusu: što si ti manji, to si mi draži jer si se upravo tako htio u štali na slami roditi – da te ljubim i da ti služim.“

Sestre Služavke Malog Isusa, služeći u Crkvi u duhu karizme koju im je Duh Sveti povjerio preko nadbiskupa Stadlera, pozvane su radosno i istinski živjeti karizmu svoje ustanove, osjećati Crkvu i potrebe svojih suvremenika, biti opipljivi znakovi nade za mnogu braću i sestre koji žive u teškim uvjetima. Ljubimo Isusa u bližnjima i Isus će nas blagosloviti, i dočekat ćemo kanonizaciju sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, jer on uistinu jest svet.