Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Ugledni hrvatski povjesničar dr. Davor Marijan rođen je 1966., a osnovnu i srednju školu završio je u rodnom Livnu. Dvopredmetni studij povijesti i arheologije završio je u Zagrebu gdje je magistrirao na temu Ustaške vojne postrojbe 1941. – 1945. Doktorirao je s temom Jugoslavenska narodna armija i raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1987. – 1992. Od 2001. radi na Hrvatskom institutu za povijest i istražuje suvremenu povijest Hrvatske i Jugoslavije, uz naglasak na Domovinski rat i kasni socijalizam. Autor je desetak knjiga o Domovinskom ratu, kao i niza znanstvenih članaka, prikaza i rasprava povezanih s tom tematikom.

Povod za razgovor s dr. Marijanom je nastupajuće obilježavanje 30. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja i ozračje u Hrvatskoj nakon povijesnoga Thompsonovakoncerta na Zagrebačkom hipodromu.

Poštovani gospodine Marijane, podsjetimo na početku na okolnosti u kojima je došlo do vojno-redarstvene akcije Oluja. U biti nije bilo alternative. Naime, još u rano proljeće ’95. Aleksandar Vučić je u Glini govorio kako Banija neće nikad natrag u Hrvatsku, i poručio tamošnjim Srbima kako će živjeti u Velikoj Srbiji. A iz Knina su Martićevi balvanaši, prvih dana kolovoza, vikali: Knin je Srbija! I onda – utekli.

Da je Oluja, odnosno ratna opcija neizbježna, mislim da je predsjedniku Franji Tuđmanu postalo jasno kada su pobunjeni Srbi odbili plan Z-4 kojiim je nudio državu u državi. To je naravno moje mišljenje koje ne mogu dokazati činjenicama. No, sklon sam tako misliti. Tuđman je izradu ratnog plana zapovjedio u ljeto 1994. Tada je generalu Bobetku izričito rekao da želi ratni plan, da ako bude potrebno, u Kninu ne ostane kamen na kamenu.Taj plan je izrađen potkraj godine i nazvan Bljesak, da bi nakonoslobađanja zapadne Slavonije bio preimenovan u Oluju.

U kontekstu rečenog, osvrnimo se na Vašu tezu kako obilježje modernog političkog srpstva jest neprihvaćanje samostalne hrvatske države, negiranje hrvatstva – zapravo. Oluja je tomu stala u kraj, bez obzira što današnja Srbija, vođena glinskim govornikom i ratnim gubitnikom, afirmiranjem „srpskog sveta“ poručuje kako ih taj ratni poraz – jedan u nizu '90-ih – nije dozvao pameti.

Mislim da je to očito. Još od sredine 19. stoljeća postoji niz dokumenata ijavnih istupanja koji su postupno dobivali programski karakter. Početak jebio Srbi svi i svuda Vuka Karadžića, zatim Načertanije Ilije Garašanina. Dvadeseto stoljeće počelo je šovinističkim člankom Nikole Stojanovića Srbi i Hrvati iz 1902. i pogromaškom prijetnjom Do istrage naše ilivaše. To turbulentno stoljeće okončala je 1995. upravo operacija Oluja,nakon koje se ratoborni susjed s istoka malo primirio. No, svi ti silniprogrami potvrđuju da prevladavajuće političko srpstvo nije prihvaćalomogućnost postojanja samostalne Hrvatske na teritoriju s većinskimhrvatskim stanovništvom. To je, nažalost, i veliki dio Srba iz Hrvatskedemonstrirao tijekom postojanja Jugoslavije i posebice u Domovinskomratu. Sad smo izgleda, barem verbalno, a tako uglavnom i počinje, opet na novom početku i na granici „srpskog sveta“ koji postojeće granice ne prihvaća.

Kada govorimo o tomu kako neki nisu baš najbolje razumjeli značaj – ne samo vojni – Oluje, moramo, nažalost, spomenuti i političko Sarajevo. Riječi zahvale koje je državi Hrvatskoj i Hrvatskoj vojsci nakon oslobođenja Bihaća izrekao general Atif Dudaković, tijekom evo triju desetljeća izgubile su se. Radije se govori o dvama agresorima – Srbiji i Hrvatskoj?!

Tko prati ratnu problematiku, zadnjeg rata naravno, uočava da je zaborav nacionalni sport kod velikog broja Bošnjaka. Taj zaborav je jak i kod velikog dijela inače malobrojne populacije koja pretendira ka znanstvenom pristupu. Kada taj zaborav spojimo sa selektivnim sjećanjima, dobivamo ono što su neki bošnjački autori poodavno prozvali borbom za interpretaciju rata. To znači uzeti ono što se uklapa u političke planove suvremenog bošnjačkog nacionalizma i pri tome grubo falsificirati činjenice kako bi se na papiru dobilo ono što se nije uspjelo na bojnom polju. U tom smislu u negativnom tretmanu Hrvata i Hrvatske može se reći da Sarajevo uvjerljivo predvodi kod Bošnjaka. Na tuzlanskom području su u tom smislu istraživači korektniji. Dosljednost postoji samo u falsificiranju činjenica i izvrtanju zaključaka koji se logično izvlače iz njih. U slučaju Oluje sada već dobivamo poruke da nije bilo 5. korpusa ABiH, ne bi bilo ni Oluje.

Istina je, dijelovi 5. korpusa su ušli u Hrvatsku u trenutku sloma Krajine i može se reći da su uspjeli priskrbiti velik ratni plijen, daleko veći no što im je to uspijevalo u sukobu s bosanskohercegovačkim Srbima. Uostalom, o tome je tih dana izvijestilo vrhovništvo Hrvatske - čelnik HIS-a Miroslav Tuđman. Stvarni odnos i stvarno stanje zapravo daje izjava zapovjednika 5. korpusa Atifa Dudakovića da je znao da neće biti poražen kada je Oluja počela. Uostalom, i ja sam u svojoj knjizi o Oluji iz 2007. objavio niz dokumenata, dokaza da su iz Bihaća molili za pomoć.

Baš uostalom kao što u bošnjačkoj političkoj memoriji nema mjesta za činjenicu kako su hrvatske snage Ljeto-95 pokrenuli na zamolbu bošnjačkog vodstva, na temelju sporazuma postignuta u Splitu 22. srpnja 1995.

Oko Splitskog sporazuma ne treba ići u krajnost. To je bila predstava za međunarodnu zajednicu. Hrvatske snage bi operaciju Ljeto-95 zasigurno izvele i bez tog sporazuma. No, on se zbio u trenutku kada je Bošnjacima gorilo pod nogama i kada je Izetbegović bio mnogo spremniji za savezništvo, vjerojatno i zbog Srebrenice zbog koje su ga neke bošnjačke strukture prozivale da nije pružio dovoljnu pomoć toj enklavi u istočnoj Bosni. Srpanj 1995. je zapravo bio jedan od onih vrlo rijetkih trenutaka kada se poklope interesi niza aktera.

Da nema (bošnjačkog) kompleksa manje vrijednosti spram jedinog uvjerljivog ratnog pobjednika u proteklim ratovima na ovim prostorima – i kada govorimo o bihaćkome kraju osloboditelja! – 5. kolovoza bio bi državni praznik i u Bosni i Hercegovini, a Ante Gotovina bi za života imao ulicu u Bihaću. Pretjerujemo li?

Pretjerujete. Malo tko voli da ga se stalno podsjeća koliko je bio vojno nedorastao i da ne bi opstao bez pomoći onih koje naziva uzepovcima na temelju haaške presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. Doduše, to je i zbog prešućivanja nezaobilaznih činjenica od bošnjačkih političkih i znanstvenih struktura. Bez obzira na sve te dvojbe, današnje BiH ne bi bilo bez Hrvatske i hrvatskih snaga. One su u proljeće 1992. spriječile potpuni slom BiH, a 1995. su bile glavna snaga koja je dovela do okončanja rata.

Vratimo se, gospodine Marijane, malo u današnjicu – na Thompsonov koncert. Mislite li kako su njegovi stihovi Ako ne znaš šta je bilo zapravo upozoravajući, nastali – a ne zaboravimo da je Perković (i) branitelj – na dojmu kako su Hrvati „zaspali na straži“? Domoljublje je postalo, kako vele oni koji ga iz raznih pobuda relativiziraju, nadođeno…

Thompsonove pjesme mi nisu mjerilo, niti orijentir u radu, pa ih ne bih komentirao. No, u ovom jedinom svijetu u kome živimo, a koji se nevjerojatno brzo mijenja pred našim očima, domoljublje ne može biti prevladana kategorija, pogotovo od struja kojima smeta sve što ima hrvatski predznak. Ponovno se vraćamo na nužnost postojanja jake oružane sile, ne radi ugroze, nego preventive, a nje bez motivirana vojnika nema.

Lijeva, uvjerljivo manja, ali zato nerijetko glasnija, Hrvatska dugo se neće oporaviti od činjenice da je pola milijuna ljudi slavilo vrijednosti: poput vjere, obitelji i domoljublja kojima se pripadajući im mediji izruguju. Zato se drže početka Čavoglava kako bi falsificirali ono što je uistinu bilo – na Hipodromu.

Ne bih brzao s ocjenama. Imam dvije i pol godine rata u kojima nisam pozdravljao sa Za dom spremni, pa neću ni sada. A dio rata sam bio i djelatni časnik u gardijskoj brigadi, a to je ipak pokazatelj nekakve osobne motiviranosti za rat i obranu djedovine. Poslije rata sam kao povjesničar pregledao niz dokumenata iz razdoblja NDH koji su završavani s tim pozdravom, pa sam jako rezerviran prema njemu. Mnogi to zanemaruju, to je pozdrav režima koji je bio u savezničkim, odnosno podređenim odnosima prema Mussoliniju i Hitleru, a takav balast društvu koje sebe smatra demokratskim nije potreban. Stvari su otišle u krajnost kada se pitanje jedne paravojne skupine kao što je bio HOS, a koja je možda imala najviše 3 100 ljudi, diže na sudbonosnu razinu. Doprinos te skupine s njihovim pozdravom bio je razmjeran njihovu udjelu u ratu. Većina bojni iz gardijskih brigada dala je veći doprinos obrani i oslobađanju Hrvatske od kompletnog HOS-a.

Na fotografijama koje su servirali mediji s koncerta njihove oznake gotovo se nisu vidjele. Ja se nadam da je to rezultat novinarske neobjektivnosti, u protivnom nije dobro… u ovakvim slučajevima zaboravljati postrojbe koje su iznijele rat.

Može li se kazati kako je pozdrav Za Dom spremni dekontaminiran u Domovinskom ratu? Nisu li Hrvati '90-ih – Olujom kao krunom – uistinu pokazali tu spremnost? Za braniti i obraniti Dom.

Koncert je po mom mišljenju dao osnova da se pozdrav Za Dom spremni prestane sankcionirati jer je to kontraproduktivno bez sankcioniranja ekvivalenata s „lijeve, antifašističke“ strane. Totalitarizam je totalitarizam bez obzira je li u pitanju „crni“ ili „crveni“ i njegova simbolika je neprihvatljiva demokratskom društvu, što smatram da jesmo. Ili sve ili ništa. Ocjenu da se taj pozdrav smatra dekontaminiran, ostavio bih svakome osobno.

Ove će se godine u povodu 30. obljetnice Oluje u Zagrebu održati vojni mimohod. Konačno, može se kazati. Jasno, proslava treba biti i u Kninu, kao simbolu te veličanstvene pobjede, ali vrijeme je – nakon deset godina – da se i u glavnom gradu dostojanstveno obilježi događaj koji je nedvojbeno – povijesni.

Vojni mimohodi se načelno drže u glavnim gradovima država. I tu netrebamo raditi iznimke. I ne živimo više u vrijeme kada je Knin bio mjestoza proslavu „mase“, a Zagreb „elite“. Kao što sam prethodno rekao, došla sunova, izazovna vremena u kojima argument sile postaje jako bitan.

Stoga građanstvo, posebice ono koje ne plače za vremenima prije 1990., treba vidjeti na što se troši i na što će se tek trošiti njegov novac. A to je za sadatek kikiriki u odnosu na novac koji je Hrvatska 45 godina davala za vojskuod koje se morala braniti prije 30-ak godina.