Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Dr. vlč. Bošnjaković rođen je u Vukovaru 1978. Završivši Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu i prve dvije godine kao student laik na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, stupio je u Bogoslovno sjemenište u Đakovu gdje je nastavio studij. Diplomirao je 2002., a godinu poslije zaređen za svećenika. U Rimu 2004. upisuje dodiplomski studij iz psihologije odgoja na Papinskom salezijanskom sveučilištu. Diplomirao je 2007., a magistrirao 2008. Usporedo s doktorskim studijem iz psihologije upisao je na istom sveučilištu u jesen 2008. Višu školu iz specijalizacije za kliničku psihologiju. Doktorsku radnju iz područja psihologije s naslovom Stanja Ja (Ego stanja sebe) adolescenata odraslih u okolnostima mira, rata i poraća, obranio je 25. lipnja 2012. na Salesiani. U jesen 2012. počeo je predavati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Istodobno je imenovan stručnim voditeljem-suradnikom na psihološkom i psihoterapeutskom području djelovanja u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a predaje i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu...

Poštovani dr. vlč. Bošnjakoviću, u svijetu, a poglavito na ovdašnjem podneblju uslijed nemilih događaja u Ukrajini, stvara se, slobodno možemo reći, „psihoza rata“. Što bi zapravo bila psihoza sama po sebi, te kako ju komentirati u ovom slučaju?
Psihoza je stanje koje utječe na način na koji naš mozak obrađuje informacije. Kombinacija je simptoma koji rezultiraju narušenim odnosom sa stvarnošću. Kada je netko psihotičan, tada može vidjeti, čuti ili vjerovati stvari koje nisu stvarne. Psihoza je simptom, a ne bolest. Može ga potaknuti psihička bolest, fizička ozljeda ili bolest, zloporaba supstanci, ekstremni stres ili trauma. Dakle, psihoza je reakcija na ono što se događa u organizmu osobe, no isto tako treba uzeti u obzir da smo usmjereni jedni na druge te da vrlo narušeni međuljudski odnosi i društvena klima mogu pogodovati razvijanju psihotičnih simptoma. Psihoza je reakcija čovjeka, najčešće pod utjecajem nekoliko nepovoljnih okolnosti, uslijed čega osoba počinje nerealno tumačiti i doživljavati sebe, kao i ljude oko sebe. U ovom slučaju možemo reći kako su među našim ljudima još uvijek svježe rane rata kao i njegove posljedice, pa onda i manje, ili i netočne informacije koje se odnose na rat mogu pogodovati tomu da osoba postaje psihotična. Ljudski organizam funkcionira tako, jer smo se tako i razvijali tijekom povijesti, da izbjegne opasnost te stoga zamišljamo i najgore moguće scenarije zapravo kako bismo se pripremili na obranu i kako bismo sačuvali život. Velika je odgovornost onih osoba koje prenose informacije. Lijek za psihozu je ostati u kontaktu sa stvarnošću.

Koliko su ovakve situacije psihički iscrpljujuće za osobe koje su prije 30 godina doživjele/ preživjele rat?
Ovisno o tomu kako smo doživjeli i što se događalo tijekom ovih godina, odnosno netko je imao mogućnost ulagati u psihičku, duhovnu, tjelesnu dobrobit i opravio se. No, s druge strane ima mnoštvo osoba koje još uvijek krvare, čije rane još uvijek zacjeljuju te stoga ne reagiramo jednako na okolnosti u kojima se nalazimo. Dakako da osobe koje su ranjene i u bolnim procesima ovo dodatno opterećuje doživljavanje stvarnosti i stavlja dodatne izazove pred njih. Stoga svakako jest iscrpljujuće, uznemirujuće, zabrinjavajuće. I reakcije mogu biti vrlo različite, od bijesa i ljutnje, do mržnje, povlačenja u sebe, pribjegavanja korištenju opojnih sredstava ili nekih drugih oblika nefunkcionalna suočavanja sa stvarnošću. Važno je ne pribjegavati tomu jer nam ne pomaže, nego ostati trezven jer trezvenost je naš saveznik u ovoj situaciji. Važno je trajno ulagati i brinuti o svom cjelokupnom zdravlju – fizičkom, psihičkom, duhovnom, socijalnom.

Kako komentirate stanje uma mlađih generacija (poslijeratnih, 2000-ih), koje su, nažalost, sve češće zadojene mržnjom i nacionalizmom?
Neuroznastvenik Joachim Buaer u svojoj knjizi Kako postajemo ono tko smo (Wie wir werden, wer wir sind) iznosi tezu kako su ljudi rezonantna bića te donosi sliku u kojoj govori da ako imamo dvije jednako uštimane gitare jednu pokraj druge i ako udarimo bilo koju žicu na jednoj gitari, na drugoj će ista žica sama početi vibrirati i dati zvuk. Poruka je jasna. Stanje uma mlađih generacija je rezonancija onoga u čemu žive i s kime žive. Svi smo pozvani raditi na ravnoteži. Pozvani smo kultivirati mlade, baš kao što se kultiviraju biljke, stabla. Pratiti njihov rast prema dobru, prema lijepome, oplemenjivati, voditi brigu u kakvom zraku žive, što im se nudi za jesti i piti, naravno u prenesenom smislu riječi. Potrebni su nam mladi koji će slaviti život, mladi koji će željeti budućnost, a ne je se bojati.

Koliku i kakvu ulogu u stvaranju ovakva ozračja imaju društvene mreže i mediji općenito?
Iznimno važnu ulogu imaju društvene mreže i mediji. I s ratom u Ukrajini smo vidjeli kako preko društvenih mreža možemo pratiti sva događanja s bojišta, što ima svoje prednosti, utoliko da ne budemo bezosjećajni prema onomu što ti ljudi prolaze, no s druge strane isto tako je iznimno važno njegovati svoj duh, paziti što gledamo i što slušamo kako ne bismo zamrzili ljude oko sebe do te mjere da ne možemo izgovoriti više niti ljubazne riječi (Post 37,4). Velika je odgovornost društvenih medija, a na tragu prvog pitanja upravo je važno da se ne šire lažne vijesti.

Budući da radite i kao psihoterapeut, koliko ste mogli primijetiti da se potreba za psihoterapijom povećala i u vrijeme pandemije, ali i u vrijeme kada se ponovno počelo „zveckati“ oružjem i koristiti ratnu retoriku?
Za vrijeme pandemije i uslijed svih okolnosti u kojima smo živjeli osobe su doživljavale dodatni pritisak, napetost, neizvjesnost, oprez, strah, što je utjecalo na potrebu za psihičkom ili duhovnom podrškom. Da, povećala se potreba, što smo vidjeli i u našim bračnim i obiteljskim savjetovalištima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, ali i u drugim savjetovalištima u RH. „Zveckanje“ oružjem dakako još će više utjecati na psihički pritisak osoba. Istina, i situacija prije 30 godina pokazala je kako je čovjek vrlo otporno biće i preživjet će, no kako bismo preživjeli, potrebna nam je kultura empatije, altruizma, suosjećanja, zainteresiranosti za druge, pažnje, ali ne selektivne pažnje samo prema nekima, nego prema svima, a napose prema onima koji su najranjiviji.

Baš kao i 1990-ih opet se promiču priče o naoružavanju naroda (kao onomad sintagma „naoružani narod“) i kako se dijele puške po kućama; tu su onda i  poskupljenja, manična kupnja brašna i ulja – uslijed toga i čest nedostatak spomenutih namirnica na policama trgovina i ograničavanje kupnje istih. Kako čovjek može očuvati psihičko zdravlje uslijed svega ovoga?
Razumljivo je kako čovjek želi očuvati svoj život, no ja bih na ovo pitanje odgovorio pričom o mišu Frederiku (Leo Lionni). Naime priča govori kako se skupina miševa počela pripremati za zimu, za hladne i duge tamnije dane te su prikupljali pšenicu i unosili ju u svoje zemljane rovove, no miš Frederik je sjedio sa strane te su mu drugi miševi prigovarali zašto on ništa ne radi, a on je odgovorio: „Radim. Prikupljam boje za bezbojne zimske dane.“ Miševi su nastavljali prikupljati kukuruz te i dalje prigovarali Frederiku i pozvali ga da im pomogne s kukuruzom, ali on je odgovorio kako prikuplja „lijepe zvukove za bezglasne zimske dane“. Nazvali su ga lijenčinom. I dalje su miševi prikupljali grožđe i unosili u rupe i ponovno zvali Frederika da im pomogne oko grožđa kako bi mogli osladiti gorku zimu, a on je odgovorio „kako prikuplja lijepe riječi za sušne dane“. Zima je počela i miševi su imali dovoljno za jesti, no s vremenom je zalihe nestalo te su počeli biti očajni, zabrinuti, gladni, dok se Frederik smiješio. Pitali su ga kako je moguće da se smiješi, na što je on odgovorio da sluša zvukove koje je prikupljao, gleda boje koje je opažao, meditira nad riječima koje je slušao. Zamolili su ga da i njima priča o riječima, bojama, zvukovima, što je Frederik nesebično dijelio, a dijeljenjem se još više množilo.

Što mi prikupljamo? Isus nas poziva u Matejevu evanđelju: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6,19-21). Prikupljajmo kako bismo mogli dijeliti.

U čijem cilju, zapravo, jest stvaranje ovakve „psihoze“?
Osjetljivo pitanje jer ako nagađamo, samim time možemo podržavati razvijanje psihoze, a osobno nemam takvih informacija da bih mogao reći u čijem cilju je stvaranja psihoze. Nikome ne koristi stvaranje psihoze, nego dapače svima nanosi bol i otežava život, no nažalost postoje profiteri „psihoza“, osobe koje se obogate na račun boli i patnje drugih osoba, što dodatno može boljeti i razočarati. Najčešće postoje različite teorije zavjere koju prosječan čovjek ne može dokučiti niti vidjeti gdje izvire. Spomenuo bih kako namjerno nanošenje bilo koje boli drugim osobama jest nešto đavolsko, dijabolično, utoliko što se te osobe ne trude sabirati ljubav, suosjećanje, nego rasipati mržnju, i to ciljano. Stoga bih pozvao da se izdignemo iz ove trenutne situacije. Rado preporučam čitanje knjige Čovjekovo traganje za smislom V. Frankla, psihijatra koji opisuje svoj boravak u logoru za vrijeme II. svjetskog rata. Samo jednu misao bih izdvojio, naime tu da je čovjek snagom duha sposoban izdići se iznad situacije u kojoj jest i stvarati stav o onomu što doživljava bez obzira kako teške okolnosti bile. Stvarajmo stavove na temelju provjerenih informacija i budimo sposobni izdizati se iznad površnih informacija i površnosti života.

Kako komentirate činjenicu da se i među vjernike uvuklo neko „mrtvilo“, pa su baš i u ovim izazovnim vremenima crkve poluprazne? Kao da se čovjek prestao uzdati u Božju providnost?
Pada mi na pamet Psalam 1 kao odgovor na ovo Vaše pitanje. Tri su glagola kojima započinje put onih koji uspijevaju u životu prema Psalmu 1, i koji označavaju postupnost, no na temelju istih riječi možemo vidjeti kako je i proces prema mrtvilu postupan. Prvo se spominje da čovjek koji je blagoslovljen ne slijedi savjeta opakih. Ne hoda za njima. Drugi glagol koji već mijenja dinamiku odnosi se na to da taj čovjek, ne samo da ne slijedi savjeta opakih, nego on niti ne staje, ne zastaje na njihovu putu. I još jednu stvar ne čini, naime ne sjeda u zbor podrugljivaca. Dakle, ne samo da ne slijedi, nego ne zastaje i na kraju i ne sjeda, nego o Zakonu Gospodnjem misli dan i noć, a središte Zakona (Lev 19,18) jest ljubav. Kako je moguće misliti dan i noć o Zakonu Gospodnjem? Pa valjda i spava jer i san je Božji dar. Kada nekoga ili nešto volimo, tada i kada spavamo, naše srce bdije za tu osobu, za taj projekt. Divno je to rečeno u Pjesmi nad pjesmama – „Ja spavam, ali srce moje bdi“(Pj 5, 2), govori zaručnica. Možda su se ljudi trenutno udaljili od Crkve zbog koronavirusa, no nadamo se ne i od Boga. I apostol Toma bio se udaljio od zajednice, no hrabro je tražio pa se vratio. Molimo za one koji su se udaljili da u hrabrom traženju pronalaze Boga Raspetog i Uskrsnulog, Boga Ljubavi i kako bi se vratili u zajednicu. Ljubav je ona koja oživljava. Jednom „ranjeni“ Kristovom ljubavlju, više se ne udaljavamo od Nje. Dopustimo da nas rani Kristova ljubav i to je već puno što sami možemo učiniti za druge.

Jesu li i u kojoj mjeri psihoterapija, ali i psihičke poteškoće i bolesti još uvijek tabu tema kod vjernika?
Manje nego što je to bilo prije, i radujem se da je k tomu tako. Pristup osobama koje imaju psihičkih poteškoća se mijenja i dakako da onda to utječe i na našu percepciju u traženju psihološke pomoći od osoba. Svatko od nas može doživjeti teži psihički pritisak uslijed čega ne uspijevamo funkcionirati u našem bračnom, obiteljskom, radnom, prijateljskom ili društvenom okruženju. Važno je mijenjati percepciju i pristup osobama koje imaju psihičkih poteškoća. U zapadnoj kulturi, i na temelju do sada rečenoga, živimo zaista vrlo užurbano. Potrebna su nam psihološka „odmarališta“ na autocestama suvremenog života gdje jurimo, a smatram upravo kako i bračna i obiteljska savjetovališta i u crkvenim krugovima jesu takva mjesta koja također pozivaju na dodatna ulaganja napose u ljudskim resursima. Nadam se kako ćemo i preko Hrvatskog društva bračnih i obiteljskih savjetovališta – HRD BiOS (www.savjetovaliste.hr) malim koracima graditi kulturu brige o psihičkom blagostanju osoba i pomagati osobama da budu „blagotvorno prisebne“.