Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Vlč. Oliver rođen je 28. lipnja 1982. u Travniku, župa Pećine. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu te u Puli i Drvaru. Srednjoškolsko obrazovanje započeo je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji Zmajević u Zadru i dovršio u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić u Travniku. Godine 2001. upisao je filozofsko-teološki studij na KBF-u u Sarajevu gdje je diplomirao 2007. Obavljao je službu župskog vikara u župi Sv. Ivana Krstitelja Otinovci - Kupres i službu tajnika vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića. Na poslijediplomski studij iz filozofije upućen je 2010. na Papinsko dominikansko sveučilište Angelicum u Rimu gdje je magistrirao 2013. te odmah upisao doktorat. Doktorirao je 28. svibnja 2018. na temu Alvin Plantinga’s Epistemological Metatheory in Communitarian perspective (Epistemološka metateorija garancije Alvina Plantinge u komunitarnoj perspektivi).

Od akademske 2016./'17. viši je asistent na Katedri filozofije na sarajevskom KBF-u, a od akademske 2019./2020. docent. Od travnja 2024. izvanredni je profesor na Katedri filozofije te član ACPA-a (American Catholic Philosophical Organization) od 2011., autor je više knjiga i brojnih studijskih članaka.

Naša zemlja Bosna i Hercegovina „boluje“ od mnoštva onoga što bismo mogli nazvati alternativnim povijestima i njezinim alternativnim tumačenjima. Za naše društvo vrijedi ona misao kako će sve teže biti predvidjeti prošlost. Naša zajednička povijest žrtva je nestručnih i neadekvatnih tumačenja bez kritičke i samokritičke distance, bez objektivnosti i želje za istinom, pretvorena u instrument zloporabe.

Kad tako gledate na bijedno i žalosno stanje naše prošlosti, nailazite na nepremostiv pojmovni problem, a to je da se pojmovi kao nacizam, fašizam i komunizam koriste toliko često i svakodnevno da smo kao društvo oboljeli od „viška“ pojmova koji, rekao bih u sadašnjem vremenu, gotovo nemaju nikakva sadržaja. Nešto slično moglo bi se reći i o samom pojmu totalitarizma o kome govorimo.

Svatko svakoga titulira totalitaristom, nacistom, fašistom, komunistom, ljevičarem i desničarem i tu smo došli u stanje nominalizma, da su pojmovi koji su nekoć označavali sadržajno i povijesno određene događaje i iskustva danas uglavnom flatus vocis.

Kako ćemo riješiti bilo koje pitanje naše prošlosti kad su pojmovi po sebi sadržajno temeljni za njezino razumijevanje za nas ispražnjeni od značenja i sadržaja? Tamo gdje se to dogodilo i događa ne postoji onda ni mogućnost da se otkrije, spozna i prihvati istina o tome.

Tako mlađim generacijama ostavljamo pojmovnu i povijesnu zbrku kako ne bi bilo moguće za njih da jednog dana u nekoj budućnosti bez nas – starije generacije „trovača“ umova i ideja –  konačno otkriju i slože se oko istine bez obzira koliko bi ona bila bolna, nepodnošljiva i neugodna.

Bilo koji totalitarizam oblik je eshatologije, obećanje sretne i utopijske budućnosti bez svega onoga što čovjeka opterećuje u sadašnjosti i što ga je plašilo u prošlosti. Čovjekova sklonost izmima i onda kada čovjek uviđa njihove zloslutne eshatološke planove, biva pojačana čovjekovom nadom kako je dopušteno na tom eshatološkom putu uništiti sve ono što priječi ostvarenju te eshatološke nade.

U tome leži privlačnost svakog totalitarizma, u njegovu eshatološkom zavodničkom potencijalu. Totalitarizam u nekom trenutku, napose u svom početnom stadiju, kao da izgubi obrise realnog i političkog i pretvara se u simia edenskog vrta, u oponašanje raja.

Tek kasnije kad se ta simia očituje u realnom svijetu, počinju se javljati glasovi koji upozoravaju na to da su bili zavedeni, ali to obično bude prekasno. Sve one monstruozne pojave totalitarizama 20. stoljeća može se promatrati kao neuspješne eshatološke pokušaje „povratka na Tigris i Eufrat“, početke rajskog života. Zavodnička eshatologija totalitarizma svakako spada u njegova najjača oružja i načine osljepljenja čovjeka, njegova duha, uma i savjesti.

Treba skrenuti pozornost na dvoličnost Europe kada je riječ o ovom pitanju. Nisu li 1960-ih i 1970-ih SAD i Europa podržavale različite oblike političkog uređenja proizišle iz marksizma kao filozofije i komunizma kao njegove političke primjene? Nisu li otvoreno podržavale i sudjelovale u ratovima u Južnoj Americi i Africi podržavajući komunističke diktature ovisno o svojim, prije svega, ekonomskim interesima. Kad se pojavio Solženjicinov Arhipelag Gulag, Europa je u prvi mah odbila vjerovati u njihovo postojanje. Jean Paul Sartre podržavao je diktaturu Pola Pota u Kambodži u vrijeme masovnih likvidacija, a bilo je i drugih velikih intelektualnih i političkih europskih imena koja su zatvarala oči pred komunističkim diktaturama ili ih čak i podržavale.

Naravno, mi sudimo o tim događajima našim sadašnjim poimanjem i tumačenjem tog povijesnog vremena. Kod nas je prošlost izgradnja novih mitoloških slika kojima se ona prekraja, iznova tumači i drugačije shvaća. Ostavljajući po strani pojedinačne povijesti, prošlosti i iskustva s jugoslavenskim komunizmom – jer svatko ima svoju verziju priče kako mu je bilo za vrijeme Jugoslavije – činjenično je to bio nedemokratski jednopartijski sustav bez pluralizma, demokracije, prava, bez mogućnosti štrajka i izlaska na ulice, s likvidacijom imigracije i zatvorskim sustavima kao što je bio Goli otok i Lepoglava. Naravno, ne treba zaboraviti i zakon o verbalnom deliktu koji se danas vraća na velika vrata u različitim pritiscima i zabranama javnog iznošenja vlastitog mišljenja i stavova, posebno u onomu što se pojmovno konfuzno naziva „govorom mržnje“.

Postojao je tu i ekonomski aspekt, snažan razvoj i rast standarda života barem na neko vrijeme što je donekle umanjivalo činjenicu da je riječ o političkom sustavu koji po svojoj hijerarhiji i strukturi nije mogao pristajati na ono što se danas zove pluralizam, demokracija i ljudska prava. Žal za jugoslavenskim komunističkim sustavom je dvojak: žaljenje za ekonomskim aspektom i žaljenje za represivnim aspektom. I to puno govori o nama kao društvu. Nema veze ako smo i u ropskom odnosu, samo neka imamo. Iz tog razloga trebat će dugo vremena da se kao društvo izgradimo u onu vrstu društva koje samostalno odlučuje o sebi i svojoj budućnosti. Tu svijest mi još nemamo, niti ju imaju oni koji nas vode. Jugoslavenski komunizam očitovan u političkom smislu kao socijalizam, uz neka druga povijesna robovanja, nas je pretvorio u društvo koje se osjeća siročetom i nema hrabrosti izboriti se za svoje mjesto u svijetu preko svjesnih pojedinaca, nego još uvijek živimo s tim refleksom samoponiženja i obezvrjeđivanja kako će sve riješiti „država“, kao da sami nismo ni za što odgovorni.

Ne vjerujem da postoji neki magični lijek koji će izliječiti svakoga koji u svojoj kući ima „oltar“ na kome počiva „slika“ nekog od vođa izama o kojima govorimo. Međutim, znanje i obrazovanje jedno su od mjesta gdje se broj kućnih „božanstava“ može smanjiti pod uvjetom da i samo znanje i obrazovanje već nemaju svoje „oltare“ na kojima se desetljećima kadi, klanja i moli pred „slikama“ omiljenih vođa, sada možda ne više u onoj zaluđenoj formi obožavanja kulta osobe, nego u ponekad jednako neuspješnoj objektivnosti i činjeničnosti suda o liku i djelu „božanstva“.
Kako osloboditi prije svega obrazovanje od tih „oltara“ i „slika“ od tih silnih „svećenika“ koji još uvijek nekako vjeruju i iščekuju „uskrsnuće mrtvog“ vođe ili sustava možda sada u liku nekog drugog čovjeka i u obliku nekog drugačijeg političkog sustava?
Ako je lijek u obrazovanju čovjeka, ne može ga se obrazovati bez objektivne, činjenične i pravedne istine o prošlosti i povijesti koje je dio, a takva istina i danas je nerijetko, rekao bih skoro pa redovito objekt koji se potamnjuje, zatamnjuje i skriva „oltarima“ i „slikama“ onih koji su donijeli na svijet izme o kojima je riječ.

Razlikujući religiju i vjeru, rekao bih kako religija i vjera imaju nešto zajedničko s totalitarizmima, a to je ono što sam prethodno kazao: eshatologija. I religija i totalitarizam, svatko naravno na svoj sebi svojstven način, nudi čovjeku mogućnost spasenja. Religija to najčešće nudi u formi strpljiva čekanja i nadanja da će spasenje doći. Totalitarizam se poput parazita lijepi na taj aspekt religioznog u čovjeku: čekanje i nada. I ukoliko uspije uvjeriti čovjeka kako je čekanju došao kraj i kako je nada ispunjena, onda će i čovjekova osobna vjera postati osobna vjera u eshatološko poslanje totalitarizma, odatle je onda rekao bih razumljivo zašto postoje ljudi koji religioznom poslušnošću i slijepom vjerom i obožavanjem slijede eshatologiju totalitarizma. Nema tu ništa nezgodno ako se promatra dublje čovjekovu psihologiju, odnosno dimenziju nade u čovjeku kao i nemogućnost vječnog čekanja dolaska bolje budućnosti. Prije ili kasnije, pogotovo ako se nadanje i čekanje događa pod teretom patnje i očajanja, čovjek će uzeti uzde u svoje ruke i sam pokušati doseći eshatološki kraj, a kao rezultat biva samouništenje i uništenje drugoga. Što se tiče nekih posebnih pitanja, u ovom slučaju kada je riječ o Blaženom Alojziju Stepnicu, mučeniku, mogu samo kratko dodati da ne treba olako zaboravljati utjecaj političkog na religiozno, niti treba izbjeći govoriti i o čisto ljudskim interesima i slabostima koje su jednako prisutne u Crkvi kao i izvan nje.

Ne smatram. Nama je svaki grob onoga koga smo ubili kamen spoticanja, predmet rasprave, medijskog iskorištavanja i političkih i religioznih zloporaba. Daleko smo od bilo kakve zrelosti po tom pitanju.

Izdvojio bih dvojicu kršćanskih filozofa imenjaka: Dietricha Bonhoeffera i Dietricha von Hildebranda. Prvi je ubijen u koncentracijskom logoru, drugi je zajedno sa suprugom Alice bio primoran napustiti Njemačku.

Glede našeg društva izdvojio bih sociologa Esada Ćimića koji bio žrtva progona zbog svog intelektualnog rada i istraživanja, i zaboravljenog bh. pisca Muhameda Kondžića koji je također bio žrtva progona zbog upozoravanja na kriminal.

Popis onih koji su se pogotovo anonimno suprotstavljali totalitarizmu u svom svakodnevnom životu možda je ipak veći od onih koji su ih podržavali, jer neki od njih bi i do danas trajali.

Ništa novo. Odavno je, i to je već papagajsko ponavljanje, Aristotel govorio kako je čovjek zoon politikon, biće zajednice, biće polisa, biće jezične komunikacije i sporazumijevanja. Pretjerano izoliran čovjek će prije ili kasnije osjetiti teret vlastitog individualizma i potražit će drugog čovjeka kako bi bili zajedno u formi nekakvog zajedništva.

Čovjekova potreba, rekao bih glad za pripadanjem, za bivanjem dijelom neke cjeline, za identitetom je neutaživa i nesalomljiva. Slamanje te želje rezultira jačom potrebom za zajednicom. Vjerujem u mogućnost nekog velikog totalitarizma koji bi mogao ponovno zahvatiti cijela društva, države i nacije samo se možda neće zvati fašizam, komunizam i nacizam, dat ćemo mu drugo ime kako bismo prikrili njegovu stvarnu narav.

Netko govori i piše o globalnom kapitalizmu kao novom totalitarizmu. Mogućnost totalitarizma će nas pratiti dok postojimo na ovom svijetu, bilo kao pojedinci, bilo kao zajednice i što smo snažnije atomizirani i individualizirani, to je naša glad za zajednicom negdje u nama snažnija i jača. Kada racionalna glad za zajedništvom preraste u proždiranje drugog i drugih bez razuma, samosvijesti i savjesti, rodit će se novi totalitarizam s novim imenom.