Mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup

Komemorirati stradanja ljudi utkano je u ljudske osjećaje


Ovogodišnja komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije, uslijed pandemije "koronavirusa", održana je 15. svibnja u Udbini. Tom prigodom sugovornika smo pronašli u gospićko-senjskom biskupu mons. Zdenku Križiću.

Razgovarao: Dražen Kustura

Mons. Križić, krsnim i civilnim imenom Ivan, rođen je 2. veljače 1953. u Johovcu, župa Foča kod Doboja. Nakon završene srednje škole, koju je pohađao kod konventualaca u Zagrebu, nastavio je studij filozofije kod karmelićana u Firenci, a zatim teologiju na Papinskom teološkom fakultetu Teresianum u Rimu. Prve redovničke zavjete u Redu Bosonogih karmelićana Braće Blažene Djevice Marije od Gore Karmela dao je 27. srpnja 1970. u Somboru uzevši ime Zdenko od Bezgrješnog Srca Marijina, a doživotne 16. srpnja 1976. u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 26. lipnja 1977. u Zagrebu. Duhovnost je magistrirao u Rimu 1978. Tijekom svoje svećeničke i redovničke službe bio je: prefekt u sjemeništu, magistar novaka, prior u nekoliko samostana, provincijal Hrvatske karmelske provincije, generalni vikar Karmelskog reda te rektor Karmelićanskog međunarodnog zavoda Teresianum u Rimu. Biskupom Gospićko-senjske biskupije imenovan je 4. ožujka 2016., a biskupsko posvećenje imao je 25. svibnja 2016.

S njim smo razgovarali o ovogodišnjem obilježavanju Bleiburške tragedije, o podijeljenosti u hrvatskom društvu s obzirom na tu temu, nejednaku vrjednovanju totalitarističkih režima, ali i o prošlogodišnjoj komemoraciji u Sarajevu koja je proizvela medijsko-politički linč na kardinala Puljića i Katoličku Crkvu…

Preuzvišeni, ovogodišnje središnje euharistijsko slavlje za žrtve Bleiburške tragedije služit će se u Svetištu hrvatskih mučenika u Udbini. Zašto su ovakve komemoracije važne?

Zbog ove pandemije, pa i nekih drugih poteškoća, HBK je odlučio da se komemoracija Bleiburških žrtava ove godine održi na Udbini. Komemorirati stradanja ljudi, bilo gdje i bilo od čega, utkano je u ljudske osjećaje. Jer kada čovjek izgubi sućut i ganuće prema žrtvama i ljudskim stradanjima općenito, onda je to znak deformacije duha. Kroz 45 godina žrtve Bleiburga u komunističkoj Jugoslaviji nisu se smjele niti spomenuti, a kamo li komemorirati. Svi znaju da se tim žrtvama nije sudilo, nije se htjelo provjeravati nose li svi ti ljudi kakvu krivicu, budući da to nisu bili samo vojnici, nego i civili, nego se masovno ubijalo. Njihova su tijela brižno skrivana, pokapana u mnogim jamama na način nedostojan čovjeka pa je zato važno vratiti dostojanstvo tim žrtvama, ne zaboraviti ih i, po mogućnosti, vratiti im dostojanstven pokop kakav priliči čovjeku. To je i poruka svim zločincima: njihove će se žrtve jednom komemorirati, a zločinci će nestati iz sjećanja ljudi ili će ostati u sjećanju, ne kao vrijedni ljudi, nego, nažalost, kao zločinci.

Pandemija koronavirusa drugu godinu zaredom utjecala je i na samu komemoraciju. Na koji ćete, onda, način upriličiti ovogodišnje spomen-sjećanje na žrtve?

Sveta misa će biti na otvorenom. Tražit ćemo da se hodočasnici pridržavaju koliko je više moguće svih epidemioloških mjera: nošenje maski, držanje razmaka ... Kako je ovo prvi put da se komemoracija odvija na Udbini, ne možemo predvidjeti koliki će broj hodočasnika doći. Bit će dovoljan broj redara koji će ljude usmjeravati i upućivati da ne dođe do pretjerane gužve i opasnosti od neželjenih posljedica.

Mjesec svibanj svake godine u javnom prostoru, prije svega u Republici Hrvatskoj, pokaže još uvijek veliku ideološku podijeljenost hrvatskoga društva. Kako nadvladati tu podijeljenost?

Nažalost, ta podijeljenost je karakteristika našeg društva i čini mi se da se na njoj više radi nego li što se radi na izmirenju i zajedništvu. Za nadvladati tu podijeljenost nužan je objektivan i do kraja istinit pristup našoj povijesti, napose onoj iz Drugog svjetskog rata i poraća. Dokle god se priznaju žrtve samo jedne, a ignoriraju i relativiziraju žrtve druge strane, nema nade u pomirbu. Dokle god istina, a ne ideologija, ne bude temelj svemu, neće biti niti pravog dijaloga, a kamo li pomirenja.

Hrvatski narod, ali i ostali s kojima Hrvati žive u okruženju ili u istoj zemlji kao u Bosni i Hercegovini, nažalost i 30 godina nakon pada komunizma nije doživio lustraciju. Prema Vašem mišljenju, je li kasno za taj proces i što bi on u konačnici mogao donijeti?

Ja sam u tom smislu veliki pesimist. Lustracija se nije provela onda kada se mogla i trebala provesti, a sada se čini da ni jedna Vlada nema više za to volje ili ima strah da bi pokušaj lustracije doveo do još veće podjele u društvu. Tako će mnogi koji su činili zločine i nepravde izbjeći ovozemaljsko sudište, ali ono drugo sigurno neće.

S pravom se govori o pogubnosti fašizma i nacizma kao ideologije te nužnosti zabrane njihova znakovlja. Bi li trebalo u javnom prostoru zahtijevati isti tretman kada je riječ o komunizmu?

Svaka totalitarna ideologija bila je pogubna za društvo u kome je uspostavila svoju vlast. Svim tim ideologijama (nacizmu, fašizmu i komunizmu) represija je bila zajedničko obilježje. Kod nas je možda i problem što postoje oni koji inzistiraju da se stavi znak jednakosti između komunizma i antifašizma. Ovo, ne samo da nije isto, nego je u mnogo čemu suprotnost jedno drugom. Jer se dobro zna da je komunizam bio samo drugo lice fašizma. Dobro je poznato koliko je žrtava odnio komunizam. Ništa manje nego fašizam. Zar tome u prilog ne govori i osuda komunizma u Europskom parlamentu! Europski parlament nije osudio antifašizam, nego komunizam, a razvidno je da to nisu sinonimi. Iz svega ovoga je jasno da sva obilježja totalitarnih režima treba jednako tretirati, jednako nisu prihvatljiva.

S obzirom da potječete iz Posavine, koja je također stradala krajem i poslije Drugoga svjetskog rata, sjećate li se da je u Vašem obiteljskom okruženju bilo govora o stradanjima od komunista i kada ste se, zapravo, prvi put susreli s tom činjenicom?

Da, nažalost, taj kraj je teško stradao za vrijeme Drugog svjetskog rata i jednako tako nakon njega. Ja o tome dugo vremena nisam ništa znao. Roditelji nama djeci o tome nisu ama baš ništa govorili. Bilo bi to preopasno jer se nikada ne zna gdje i na koji bi način djeca o tome mogla progovoriti, a onda bi posljedice bile nesagledive. Međutim, kada sam bio srednjoškolac, mogao sam slušati mnoge žalosne priče, ali uvijek s velikim naglaskom: „Nemoj o tome nikome govoriti.“ Tek nakon uspostave demokracije moglo se o tome otvoreno govoriti, pa sam tek tada otkrio što sve nisam znao, i kakvu su nam „istinu“ prodavali u školi. Moram ovdje dodati i to da mi otac pričajući patnje iz rata i poraća, nikada nije pokazivao niti grama mržnje prema bilo kome bez obzira na sve nepravde. Štoviše, imao je toliko primjera osoba koje su bile u tom vremenu „bog i batina“, a poslije su živjeli i umrli kao bijednici, kako u duhovnom, tako i u svakom drugom smislu. Njega je to samo uvjerilo kako će svatko snositi posljedice svoga zla i da zlo nikome nije donijelo sreću. Jednako kao ni mržnja. Mrziti znači nositi mržnju u sebi, a ona samo truje nutrinu onoga tko ju nosi u srcu. Zato i naša komemoracija žrtava ne smije nikada dovesti do toga da u nama poraste mržnja prema bilo kome.

Kako kod ljudi probuditi svijest da je svaka žrtva jednako vrijedna te da iza svake stoji konkretna osoba, a ne samo puki broj?

Problem je što se žrtve redovito dijele na „naše“ i „vaše“, pa ih se onda ne gleda jednako. Mi sve žrtve trebamo promatrati s aspekta duhovnosti i civilizacije 21. stoljeća, a ne iz ne znam kojeg vremena kada je pobjednicima bilo sve dopušteno. Ako je netko počinio kakvo zlo ili zločin, mora biti izveden na sud i, ako se dokaže krivnja, treba biti osuđen. To pravilo je vrijedilo i u 20. stoljeću, ali ga se mnogi, napose komunisti, nisu pridržavali. Pa ne možemo danas takvo ponašanje opravdavati! Ovdje je, iznad svega, problem ljudske duhovnosti. Ako to fali, onda čovjek podivlja, dolazi do izražaja samo njegova moć, a to lako čovjeka uvjeri da mu je sve dopušteno.

Kako tumačite da se na našem podneblju jednako ne vrjednuju svi totalitarizmi iz prošloga stoljeća?

Na ovo sam pitanje nešto već prije odgovorio. Duhovni sinovi naših komunista žele po svaku cijenu opravdati djela svojih otaca pa zato sve poduzimaju da komunizam identificiraju s antifašizmom. Kakve sličnosti taj komunistički antifašizam ima s onim američkim, engleskim, francuskim...? Antifašizam tih zemalja išao je u smjeru zaštite ljudskih prava i zato se razvio u demokraciju. A znamo što je proizveo „antifašizam“ komunističkih zemalja! Ovo nije nikomu teško razumjeti, ali kada ideologija zaslijepi oči srca, onda se dolazi do najčudnijih zaključaka.

Prošlogodišnja misa za Bleiburške žrtve u Sarajevu proizvela je do tada nezapamćen medijsko-politički napad koji je poprimio obrise linča na kardinala Puljića, ali i na Crkvu u BiH. Kako sada, poslije godinu dana, gledate na te „sarajevske događaje“?

To je bio unaprijed dobro pripremljen scenarij, bez obzira na njegovu iracionalnost. Kao prvo, mi sa svetom misom nikoga ne kanoniziramo, niti slavimo one za koje prikazujemo svetu misu. Mi u sv. misi slavimo samo Boga, a za sve druge molimo. To je naša dužnost koje se ne smijemo odreći. Isus nas je pozvao da moramo moliti i za one koji nas progone (Mt 5,44) i za neprijatelje (Lk 6,27-29.35). Isus ne dopušta da bilo tko bude isključen iz naših molitava, a sud se ostavlja Bogu. Međutim, mnogi to ne mogu ili ne žele razumjeti, nego interpretiraju sve na način da im to onda dopusti biti nasilnima i agresivnima prema drugima. Kada nema ljubavi, onda nasilje dolazi do izražaja. Nažalost, ovakvih će biti uvijek, ali se mi zbog njih nećemo odreći evanđelja.

Za kraj ovoga razgovora, koja bi Vaša poruka bila uz obilježavanje sjećanja na žrtve Bleiburške tragedije?

Glavna poruka svima koji će taj dan doći na Udbinu ili će svetu misu pratiti putem radija ili televizije jest da je to sveti čin, da je to molitveno zajedništvo, a ne nekakva politička manifestacija. Na Udbinu treba doći kao hodočasnik koji će tu prikazivati Bogu svoje molitve za sve te žrtve od Bleiburga pa nadalje. Ne smijemo zaboraviti niti sve druge ljudske žrtve našega naroda kroz njegovu povijest, kao ni žrtve koje su počinili pripadnici našega naroda kroz svoju povijest. Mi na Udbini molimo za sve žrtve prošlosti, ali molimo također da sličnih žrtava ne bude, ili da ih bude sve manje, u budućnosti. Zato smo pozvani svi da dolazeći na Udbinu, poštujemo svetost ovoga čina i svetost mjesta na kome se nalazimo.