Razgovarala: Josipa Prskalo

Naša sugovornica Branka Gabrić je iz Subotice u kojoj je završila gimnaziju nakon koje odlazi na studij teologije u Đakovo, na Katolički bogoslovni fakultet. Potom, 2013. upisuje magisterij iz moralne teologije – smjer bioetika, na Papinskoj akademiji Alfonsiana, a potom se od 2015. posvećuje stručnom usavršavanju te upisuje na istoj akademiji doktorat. Njezino stručno usavršavanje ogleda se kroz: Poslijediplomski tečaj usavršavanja iz područja: Bioetika i početak života 2016. na Medicinskom fakultetu Gemelli, Katoličkog sveučilišta Presveto Srce u Rimu; od 2015. do 2017. Na Papinskom sveučilištu Salesiana – Fakultet za odgojne znanosti pohađala je Kolegiji iz psihologije: Psihologija razvoja, psihologija, neuroznanost, psihopatologija razvoja; Intenzivni tečaj gostujućih profesora: Spolnost i edukacija na Papinskom institutu Ivan Pavao II. za studije o braku i obitelji 2017.; Poslijediplomski tečaj usavršavanja iz područja: Multidisciplinarni pristup majčinstvu i perinatalnoj psihopatologiji od 2016. do 2017. na Medicinskom fakultetu Gemelli, Katoličkog sveučilišta Presveto Srce u Rimu te također, na istom fakultetu pohađala je Poslijediplomski tečaj usavršavanja iz područja: Bioetika i medicinske profesije.

Poštovana mr. Gabrić, 25. srpnja obilježava se 50 godina od objavljivanja enciklike blaženog pape Pavla VI. Humanae vitae (Ljudskom životu). Ona je sa sobom povukla mnoge kontroverze. Što je glavni uzrok tomu?

Potrebno je vratiti se u povijesni kontekst kada je nastala enciklika kako bismo bolje razumjeli sve te oprečne reakcije.

Kao prvo, riječ je o razdoblju kada je eskalirala takozvana seksualna revolucija. Naime, već od početka XX. stoljeća na Zapadu se širi mentalitet „kontrole rađanja“ vođen različitim motivima (eugenetikom, strahom od prebrzog širenja broja stanovnika itd.), koji se upravo tih '60-ih godina povezuje s idejama promicanja „potpuno slobodnog spolnog života“ kao „izvora prave sreće“ i načina „konačnog kreiranja raja na zemlji“ koji je dosad bio spriječen „nametnutim moralnim normama“ kojih se dakle treba riješiti. Međutim kako bi se seksualni život mogao živjeti „slobodno“ i „bez posljedica“ bilo je potrebno poboljšati kontracepcijska sredstva i upravo 1960. plasira se na tržište prva hormonalna kontracepcijska pilula čija se uporaba širi neviđenom brzinom. Prvi put u povijesti žena može sama pouzdano kontrolirati svoju plodnost. Uz to ne manjkaju obećanja kako će upravo kontracepcijska sredstva dovesti do smanjenja broja pobačaja, veće ljubavi u braku i dobivanja samo željene djece koja će biti zdravija i sretnija. (Zanimljivo je pogledati reklamne materijale tih godina).

Dakle, u kontekstu tih utopijskih obećanja i velikog straha od demografskog rasta stanovništva i manjka dostatnih resursa za preživljavanje (proračuni koji su se pokazali netočnima) stav enciklike protiv kontracepcije izaziva veliku buru.

Druga činjenica koju je bitno naglasiti jest ta da su sve kršćanske Crkve do XX. stoljeća promatrale kontracepcijske čine grješnima. Prva promjena dolazi s Konferencijom anglikanske Crkve u Lambethu 1930. kada se korištenje kontraceptivnih sredstva dopušta kao iznimka u slučaju posebnih teških okolnosti bračnog života. Međutim, kako znamo i sami danas je kontracepcija moralno dopuštena u svim protestantskim Crkvama i zajednicama, dok se Pravoslavna Crkva nije službeno izjasnila, ali danas u njoj vrijedi konsenzus kako kontracepcija nije hvalevrijedna, međutim koristiti je ili ne ovisi o odobrenju duhovnika bračnog para. Dakle, pred masovnim širenjem kontracepcijskih sredstava svaka Crkva je odgovorila na svoj način, odnosno uglavnom popuštajući pred pritiskom, jedino je Katolička Crkva ostala protivna kontraceptivnom načinu reguliranja plodnosti što nije zadovoljilo određena očekivanja i unutar same Katoličke Crkve. Nastanak enciklike, naime, obilježile su brojne teološke rasprave koje su jednim dijelom doprinijele boljem obrazlaganju problematike, a s druge strane dio rasprava je nastavljen i kroz narodna desetljeća sve do naših dana i još uvijek se u teologiji, naročito posljednjih godina, živo promišlja i raspravlja o ovoj tematici.

Kako, prema Vašem mišljenju, zapravo treba promatrati ovu encikliku?

Jednom rečenicom: Kao dar Crkvi i svijetu. Ona progovara o jednom zdravom pogledu na bračni život i ljubav kao i na rađanje novog života.

Koliko današnje generalno poimanje kontracepcije možemo povezati sa zvučnom rečenicom pape Pija XII.: „Danas je najveći grijeh taj, što su ljudi izgubili osjećaj za grijeh“?

Ta rečenica nažalost dobro opisuje današnje stanje i katolika glede uporabe kontracepcije. Živimo u svijetu koji je zaboravio na post, na odricanje od užitka radi većeg dobra. Takav mentalitet je Boga odavno ostavio po strani i grijeh nastoji relativizirati.

Kako današnjem čovjeku u svijest prizvati i približiti činjenicu da je korištenje kontracepcije u braku (i prije, dakako) teški grijeh?

Prije negoli započnemo s tom tematikom, današnjem čovjeku trebamo prvo navijestiti istinsku ljepotu i vrijednost spolnosti i bračnih čina. Pojasniti njezino značenje i smisao i tek onda kada čovjekovo srce to shvati i osjeti žeđ za onim za čime po svojoj naravi čezne možemo lakše progovoriti zašto je kontracepcija grijeh.

Osim toga trebamo znati progovoriti o tome što je onda dopušteno, odnosno o prirodnim metodama reguliranja plodnosti (Billingsonova metoda koja se podučava u Centru za prirodno planiranje obitelji u Zagrebu, Fertility Care metoda u Centru za skrb o plodnosti Fertility Care i dr.) koje su u skladu s Božjim naumom o ljudskoj spolnosti i donose mnoštvo dobrobiti bračnom i obiteljskom životu.

Jer kršćanski moralni nauk nije samo jedno beskrajno izricanje „to ne smiješ!“, nego jedno veliko „da“ onomu što je dobro i sveto.

Cilj kršćanskog moralnog nauka nisu zakoni i ukazivanje na grijeh, cilj je punina života! Ali grješnom čovječanstvu su potrebni i zakoni i upute da bi došlo do prave punine milosti i radosti! Mislim da je uistinu bitno ponovno govoriti o ovim tematikama jer smo ih pomalo zaboravili i imamo stalnu napast gledati sve samo na razini pravila, a nama treba danas još bolje razumijevanje smisla ljudske spolnosti i rađanja, treba nam molitvena meditacija kako bismo to što bolje razumjeli i navijestili ovom palom svijetu i našoj braći i sestrama koja su toliko izranjena grijesima protiv spolnosti, koji razaraju i tijelo i dušu čovjeka. Ali, dakako, da bismo to mogli učiniti moramo prvo mi sami postati svjesni ljepote spolnosti u Božjem naumu.

Dok ova enciklika i kod katoličkih moralnih teologa nailazi na različita pa i oprečna tumačenja, dotle smo svjedoci da je, recimo, nedavno 200 mladih iz Velike Britanije potpisalo pismo potpore njezinu učenju. Kako to komentirate?

Engleska inicijativa mladih je uistinu jedan lijep primjer. Kada mladi ljudi koji su izručeni obezvrjeđivanju spolnosti sa svih strana, koje su roditelji izručili tom svijetu jer ih nisu odgojili na toj razini, spoznaju vlastitu vrijednost i ljepotu te se zauzimaju za ono što je istinito. I mislim da će upravo to pomoći Crkvi u razlučivanju, upravo oni mladi ljudi koji su možda proživjeli svoju spolnost u grijehu i onda spoznali ljepotu Božjeg nauma o spolnosti i okusili dobrobiti za sebe i za odnose s drugima. Tu je upravo snaga Crkve i izvor iz kojeg mogu crpiti i teolozi.

U pismu stoji i jedna prekrasna rečenica koja objašnjava što je cilj nauka Humanae vitae: „Podsjeća nas na to kako osoba koja nas privlači nije objekt kojim se možemo koristiti nego je jednaka nama kako bi bila voljena i tretirana s poštovanjem.“

Koji su najvažniji naglasci koje Humanae vitae donosi kada je riječ o dostojanstvu ljudskog života?

Enciklika nije samo o kontracepciji, ona ima puno širu perspektivu i progovara o jednom pozitivnom pogledu na čovjeka, brak i obitelj.

Kardinal Ratzinger je u jednom predgovoru komentirajući Humanae vitae rekao kako je papi Pavlu VI. bilo na srcu zaštiti ljudsko dostojanstvo, odnosno dostojanstvo bračne ljubavi. Enciklika pokazuje kako je Pavao VI. smatrao da je ljudska osoba sposobna za velike stvari: sposobna biti vjerna i biti suzdržljiva. I stoga nije želio da se problem odgovornog rađanja svede na jednu mehaničku regulaciju, nego da odluka odgovornog rađanja bude istinski ljudska: odnosno u duhu ljubavi i slobode.

Enciklika želi upravo to – promicati istinu dostojanstva ljudske osobe koje se ogleda u dostojanstvu ljudske ljubavi i bračnih čina; u povijesnim okolnostima koje žele degradirati baš te aspekte čovjekova života.

Dostojanstvo ljudskog života vidi se napose u integralnoj viziji čovjeka u svjetlu njegova poziva ne samo ovozemaljskog, nego i onog nadnaravnog i vječnog (br.7); u jednakom dostojanstvu muškarca i žene. I napose bit enciklike je dostojanstvo rađanja nove ljudske osobe, koje se događa u okrilju bračne ljubavi koja je potpuno ljudska, posvemašnja, vjerna i isključiva te plodna.

Vjerujem da nema onoga tko ne bi poželio biti rođen u takvoj obitelji.

Papa Benedikt XVI., obraćajući se sudionicima međunarodnog skupa povodom 40. obljetnice enciklike, 10. svibnja 2008., istaknuo je kako „nauk enciklike nije lagan, ali za njegovo razumijevanje postoji ključna riječ, a to je ljubav ukorijenjena u Bogu prema kojoj ljudsko tijelo nikada neće biti kupovna ili prodajna roba“. Kako ovo objasniti pritisnuti izazovima hedonizma i konformizma?

Ključno pitanje je donosi li život po tim „zakonima hedonizma i konformizma“ koji gledaju tijelo drugoga kao sredstvo zadovoljavanja vlastitih emocionalnih i tjelesnih potreba, uistinu „bolji i ispunjeniji život“ za kojim svaki čovjek čezne. Danas vidimo odgovor i stoga sljedeće pitanje je kako pomoći današnjem čovjeku izaći iz tog mentaliteta kojem smo svi u manjoj ili većoj mjeri podložni.

Potreban nam je post (od puno toga), kako bi nam se oči i srce pročistili i kako bismo mogli vidjeti sebe i druge u Božjem svjetlu te kako bismo spoznali prvotno osobnu vrijednost koja nije dostojna načina života koji nam svijet nudi, nego je pozvana na puno veće stvari – na „ljubav ukorijenjenu u Bogu“, na potpuno darivanje koje poštuje drugoga i njegovo tijelo.

Što podrazumijeva ispravna i temeljita raščlamba bračne ljubavi koju Pavao VI., zajedno s odgovornim roditeljstvom, smatra velikim i bitnim stvarnostima bračnog života?

Četiri odlike bračne ljubavi temelj su zdravog bračnog života i najbolji uvjet budućeg roditeljstva. Kako bismo to razumjeli dovoljno je objasniti ih onako kako to čini enciklika: Bračna ljubav je potpuno ljudska, to znači da uključuje i osjećaje i osjetila, ali je i daleko više od toga, ona je čin slobodne volje, određena da raste kroz radosti i boli svakodnevnog života, „tako da bračni drugovi postanu jedno srce i jedna duša i da zajednički postignu svoje ljudsko savršenstvo“. Ta ljubav je posvemašnja, ona je oblik posebnog prijateljstva u kojem supružnici međusobno sve dijele, bez rezerve i egoističnih kalkulacija. „Tko istinski ljubi svog bračnog druga, ne ljubi ga samo radi onoga što od njega prima nego i radi njega samoga, radujući se što ga može obogatiti darivanjem sebe.“ Bračna ljubav je vjerna i isključiva do smrti. Vjernost koja ponekad može biti teška, uvijek je moguća, i „iz nje, kao iz izvora, izvire jedna intimna i trajna sreća“ (br.9).

U konačnici ljubav je plodna; ona se ne iscrpljuje u zajednici supružnika, nego je određena da se prelijeva i rađa nove živote. „Brak i bračna ljubav po svojoj su naravi usmjereni na rađanje i odgoj potomstva. Djeca su, bez sumnje, najdragocjeniji dar braka i uvelike doprinose dobru samih roditelja“ (GS 50).

Kako u kontekstu odgovornog roditeljstva i ljudskih vrednota promatrati nesagorivu želju supružnika da pod svaku cijenu (umjetna oplodnja) imaju dijete?

Želja imati djecu je hvalevrijedna i sastavni dio života i čežnji ljudskoga srca. Međutim, ne možemo naše želje ostvariti po svaku cijenu ili kako to govori klasično pravilo „Cilj ne opravdava sredstvo“. Odgovorno roditeljstvo gleda na dijete, a ne samo na svoje potrebe i želje, tako i glede medicinski umjetne oplodnje. Svakako da treba učiniti sve kako bi se otkrili uzroci neplodnosti i medicinskim tretmanom učinilo ono moguće, jer ne zaboravimo medicinski potpomognuta oplodnja ne liječi sterilitet nego ga samo zaobilazi i par je i dalje neplodan. Danas postoje različite organizacije i instituti koji pomažu parovima upravo u rješavanju uzroka neplodnosti, na Hrvatskom području djeluje Centar za skrb o plodnosti Fertility Care, zatim u Rimu pri katoličkoj sveučilišnoj bolnici Gemelli postoji Međunarodni znanstveni institut Pavao VI za liječenje neplodnosti koji ima jednak postotak trudnoća u odnosu na trudnoće postignute nakon umjetne oplodnje na razini Italije.

Međutim, kada neplodnost nije moguće promijeniti, odgovorno roditeljstvo je ono koje se može staviti na služenje djeci koja su napuštena ili na pomoć zajednici.

Bol onih koji se ne mogu ostvariti kao roditelji je velika, ali oni u tome nisu sami. Gospodin koji je milosrdan i sućutan je uz njih i ukoliko mu se otvore i zatraže njegovu pomoć On će ih uputiti tamo gdje su mu potrebna srca koja žele ljubiti i staviti se na služenje. Jer svi smo pozvani biti očevi i majke na različite načine, skrbiti se za druge, ljubiti ih, darovati svoj život za braću i sestre; a kroz to i naše srce ozdravlja i raste u ljubavi prema Bogu izvoru i svrsi našeg života; a na kraju, zbog toga smo i stvoreni.

Zbog čega zapravo uopće govoriti danas o enciklici koja je izišla prije pola stoljeća?

Ova enciklika je kako je već više puta naznačeno bila uistinu proročka! Papa Pavao VI. progovorio je 1968. o nerazdvojivim aspektima bračnog čina sjedinjenju i prokreaciji i danas svjedočimo kako ta dva značenja postaju sve češće potpuno odijeljena. Tako da imamo bračno sjedinjenje bez otvorenosti plodnosti ili rađanje djece bez bračnog sjedinjenja, i to ne samo kada je riječ o medicinski potpomognutoj oplodnji bračnih parova, nego i kada se tom tehnikom koriste žene koje su same, homoseksualni parovi itd. Dakle, nalazimo se pred velikim društvenim promjenama gdje spolnost prestaje biti izvor novog života, a to svakako utječe na cjeloviti društveni i obiteljski život te na djecu na taj način rođenu.

Pavao VI. je, osim toga, prije 50 godina progovorio o budućim posljedicama korištenja kontracepcije kao što su veća mogućnost bračne nevjernosti, generalno snižavanje morala, manjak poštovanja prema ženi i svođenje na instrument zadovoljstva, mogućnost države i društva da nametne kontrolu rađanja svojim sugrađanima.

Čitajući ove retke čini nam se da savršeno opisuju suvremeno društvo. I paradoksalno je, kako ističe talijanska povjesničarka Scaraffia, da nakon što je 50 godina zapadno društvo kršilo norme Humanae vitae, danas upravo zahvaljujući tome lakše razumijemo njihovu nužnost i vrijednost.

Vidimo da se obećanja seksualne revolucije nisu ispunila, raj na zemlji, konačnu radost i slobodu još uvijek ne vidimo, naprotiv vidimo sve veću nesposobnost modernog čovjeka da istinsku ljubi i potpuno se daruje, vidimo broj rastava kao nikad u povijesti, milijune pobačene djece svake godine, zloupotrebe žena i s kojom mukom se osnivaju nove obitelji i rađaju djeca.

Pavao VI. je usprkos velikom protivljenju svijeta, a i brojnih katolika, hrabro iznio nauk Katoličke Crkve pišući kako mora odgovoriti na nove izazove svijeta „u materiji koja se tako izbliza tiče života i ljudske sreće“ (br.1). I upravo tu je sve rečeno. Katolički moralni nauk o bračnom životu nije najlakši i najjednostavniji za živjeti, ali se tiče „života i ljudske sreće“ i stoga je vrijedan nasljedovanja. A o tome nam svjedoče i brojni bračni parovi koji žive po njemu i koji nam ostavljaju odraz trojstvene Božje ljubav i ljepote bračne zajednice življene u Božjem svjetlu. Takvi parovi nam na najvjerniji način svjedoče o vrijednosti tog nauka.