Prof. dr. sc. fra Božo Lujić, bibličar

Kršćanstvo po Božjoj riječi predstavlja antipod kulturi smrti


Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u prigodi 1600. obljetnice smrti Sv. Jeronima, proglasili su Godinu Božje riječi. U tom povodu, o ovomu izvoru života za kršćane razgovarali smo s bibličarem, prof. dr. sc. fra Božom Lujićem.

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Naš sugovornik, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, dr. Lujić umirovljeni je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i još uvijek aktivni profesor starozavjetnih predmeta na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Autor je nekoliko knjiga, znanstvenih i stručnih radova, sudionik na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima, autor dvaju sveučilišnih udžbenika, prevoditelj biblijskih knjiga s hebrejskog na hrvatski jezik novoga biblijskog prijevoda i voditelj projekta za Stari zavjet.

Poštovani dr. Lujiću, 30. rujna, prema odluci biskupa BK-a BiH, počinje Godina Božje riječi. Što se time želi posvijestiti te koliko je, prema Vašem mišljenju, na to utjecalo ustanovljenje Nedjelje Božje riječi apostolskim pismom pape Franje Aperuit illis 30. rujna 2019.?
Ne mogu točno znati što je sve motiviralo biskupe BiH da proglase Godinu Božje riječi, ali pretpostavljam da su svakako bili potaknuti apostolskim pismom pape Franje Aperiuit illis iz prošle godine, a isto tako i obljetnicom Sv. Jeronima, velikana prijevoda Biblije na latinski, tadašnji narodni jezik. No, vjerujem da se uz ove globalne poticaje mogu pridodati i iskustva iz svakidašnjega života vjernika i uočene prakse na razini mjesne Crkve o nedostatnoj svijesti o važnosti Biblije u cjelini kao Božje riječi, o potrebi njezina proučavanja, uvažavanja i osobito primjenjivanja u osobnom i društveno-vjerskom životu.

U inflaciji ispražnjenih ljudskih riječi iza kojih ne stoje niti uvjerenja, niti konkretna životna praksa, niti ljudsko a ni vjerničko iskustvo; u civilizaciji u kojoj su riječi postale zapravo puste fraze, ideologizmi za svakovrsne manipulacije i profitabilno djelovanje, sredstva za prikrivanje unutarnje praznine; svakako je bilo nužno upozoriti na snagu pune i snažne Božje riječi utemeljene na istini koja dolazi od Boga i dobiva svoje osobno ispunjenje u Isusovoj osobi i djelovanju.

Kako zapravo definirati Božju riječ i čime se Crkva vodila kada ju je određivala u odnosu na neke druge pobožne spise tijekom povijesti?
Biblijska riječ je Božja i ljudska riječ istodobno. Treba ipak imati u vidu da je ona samo izvana ljudska, a da njezini sadržaji i nutarnja snaga nose snažnu Božju stvaralačku energiju. Početak biblijskih izvještaja o stvaranju ističe da Bog, za razliku od drugih bogova, stvara svijet riječju prema obrascu: „I reče Bog: Neka bude...“ i „I bi tako.“ Bog zapravo iz kaosa stvara red, a iz ničega stvara uređenu stvarnost. Zbog toga u hebrejskom jeziku pojam dābār znači istodobno i riječ i stvar i događaj.

Isto tako treba podcrtati da Božja riječ nije svrha samoj sebi, nego je prvenstveno usmjerena na druge, čak i u svojoj materijalnoj stvarnosti. Budući da je čovjek vrhunac stvaranja, njemu teži svekoliko stvaranje opisano u šestodnevnom Božjem djelovanju. Dijalektika Božjeg stvaranja se pokazuje u tomu što Božja riječ stvara sve za čovjeka, a svoj vrhunac postiže u stvaranju čovjeka.

U temeljima svekolike stvarnosti nalazi se njezina međusobna komunikacija kao stalni logos, što upućuje na inteligibilnost, na mogućnost spoznatljivosti, na dijalog koji osigurava međusobno shvaćanje, a u konačnici i prihvaćanje. Stvarnost u kojoj čovjek živi i ostvaruje svoj život nije nipošto čovjeku neprijateljska stvarnost u kojoj bi bio izgubljeni stranac, nego čovjek posvuda nailazi na tragove koji su mu unekoliko poznati; on svuda nailazi na riječ kao poziv, koja ga oslovljava i koja mu u konačnici daje smisao. Upravo je riječ, prvenstveno Božja riječ, ali i ljudska, ona koja osmišljava stvarnost, a onda i čovjeka. Božja riječ kao snaga stvaranja okuplja u nerazdvojnu cjelinu zemlju i svemir, svemirska prostranstva i bezbroj zvijezda zajedno s čovjekom.

Naziv dokumenta pape Franje Aperuit illis dolazi iz Lukina evanđelja (24,45): „Tada im otvori pamet da razumiju Pisma.“ Koliko su vjernici danas vezani uz Božju riječ, njezino čitanje i razmišljanje o istoj?
Upravo je to ono o čemu sam prethodno govorio ističući kako Božja riječ otvara čovjeku oči i srce da u svemu prepozna Božje tragove i da ih u svome konkretnom životu slijedi. Percepcija Božje riječi odjevene u ljudsko ruho iskustva zahtijeva od čovjeka egzistencijalnu otvorenost za koju bi se u širem smislu moglo također reći i da je vjera. Bilo bi zacijelo neispravno očekivati da Bog u čovjeka jednostavno ulijeva svoju poruku, a da čovjek ništa ne čini jer bi to značilo da Božja riječ pasivizira čovjeka i od njega čini patuljka koji samo potvrđuje glavom.

Od vjernika se iziskuje da doista budu vjernici, a to znači da svjesno ulažu napor u slušanju, čitanju, razmatranju i prakticiranju Božje riječi, jer Biblija je knjiga života u svekolikom smislu te riječi: Biblija je nastala u životu onakvom kakav jest, govori o životu kakav bi trebao biti i pokazuje put kako ići prema tom životu. U svim trima dijelovima ove teze ključna je riječ život koja, nažalost, u ovoj kulturi smrti gubi svoje značenje. Stoga smo svi pozvani na dodatno otvaranje toj riječi i usvajanje njezinih poruka u životu i za život. Kršćanstvo upravo po Božjoj riječi predstavlja antipod kulturi smrti.

Jesmo li danas svjesni važnosti širenja Božje riječi, te na koje načine je sve to moguće činiti?
Mislim da proces širenja Božje riječi nije nipošto jednosmjeran, niti sam po sebi razumljiv, nego upravo dvosmjeran jer predstavlja s jedne strane razvijanje svijesti i osobnu recepciju, a s druge strane uosobljavanje te Riječi u vlastiti život i djelovanje.

Čini se da u ovom vremenu ni jedno ni drugo nije na potrebnoj razini. Božjoj riječi se samo nominalno pridaje neko značenje, ali u stvarnosti gotovo da nema nikakvu značajniju ulogu. Moj je dojam da bi se i vjernici i svećenici i teolozi trebali ponovno vratiti izvornoj biblijskoj poruci i proučavati ju u kontekstu svoga vremena i potreba današnjeg čovjeka. Najbolje je širenje Božje riječi proučavanjem, osobnom vjerom i vlastitim životom.

Kako slaviti Riječ Božju?
Najbolja proslava Božje riječi događa se, ne u njezinu povanjštinjenju i sakraliziranom beživotnom ponavljanju, nego u prodoru u njezinu dublju poruku, zapravo u ono Božje što nadilazi ljudski okvir i ljudsko ruho kao i u kontekst u koji je bila prvotno upućena. Isto tako potrebno je razvijati vjeru u njezinu istinitost, snagu i djelovanje pa će iz toga onda proizići i autentično slavljenje. Sama vanjska „proslava“ bez ovih dubljih antropoloških i teoloških temelja često od Božje riječi stvara magijski okvir za prikrivanje vlastite duhovne praznine. Istinska liturgija traži svoju teološku dubinu da bi izbjegla svoju ukrućenost i možebitnu beživotnost.

Koliko je moguće, u svijetu današnjice, izgrađivati i usmjeravati svoj život sukladno onomu što Sveto pismo poručuje?
Ovo je teško i kompleksno pitanje i na njega bi trebalo davati odgovore s različitih gledišta: kulturoloških, antropoloških, teoloških, duhovnih… Zapravo svatko bi trebao pridonositi svojim životom i radom širenju Božje riječi, njezinu vrjednovanju i potom zdravom prihvaćanju. U tom bi smislu bilo potrebno osobno čitati Bibliju i o njoj razmišljati, a isto tako i primjerene biblijske knjige koje bi omogućavale dublje i ispravnije shvaćanje same poruke. Tu je također potreba uvažavanja raznih biblijskih metoda za tumačenje različitih biblijskih tekstova. S druge strane trebalo bi biti upućen u duhovno, vrijednosno, teološko i antropološko kretanje u današnjem svijetu, njegovoj kulturi i civilizaciji. Nije nipošto riječ o jednostavnoj  i jednostranoj recepciji svega onoga novoga,  nego  o prosijavanju  tog „novoga“ kroz sito zdrave biblijske poruke.

U svemu tome treba znati da Božja riječ izražava Božju volju koja se preko te riječi obznanjuje u svijetu. Zbog toga što Božja riječ izražava Božju volju, onda se ona može susresti u raznim područjima i u raznim oblicima. Zanimljivo je da je Deset Božjih zapovijedi zapravo deset riječi. Gospodin daje riječ koja izražava njegovu volju – zato je ta riječ već po sebi zapovijed.

Ivanovo evanđelje na svom početku iznosi novu teologiju utjelovljene vječne Riječi i na taj način postavlja točku na svekoliki razvitak takve teologije u Starome zavjetu. Time je ponovno potvrđena i posve nanovo obrađena tema s prvih stranica Biblije o stvaranju svega pomoću Božje riječi. Ivan u svom evanđelju označava pojam riječ grčkom riječju logos koja znači riječ, ali i smisao. Riječ, kao što smo već rekli, ima značenje samo u otvorenosti prema drugomu. Upućenost riječi prema drugomu čini zapravo njezinu bit. Ali i drugi koji sluša tu riječ treba također u njoj tražiti svoj smisao. Ukoliko je riječ izričaj unutarnjosti osobe, onda je i Isus kao Logos, kao utjelovljena Božja riječ izraz Božje unutarnjosti i Božje otvorenosti prema čovjeku i stvarnosti. Bog u Isusu postaje utjelovljeni Logos, što će reći da čovjek može u njemu naći i Riječ i Smisao života. Zato himan Ivanova evanđelja i veli da je u Logosu život, da je Logos svjetlo koje rasvjetljuje svakoga čovjeka.

Dogmatskom konstitucijom Dei Verbum Drugi vatikanski sabor značajno je potaknuo otkrivanje Božje riječi. Koliko ste ga u Vašem profesorskom iskustvu koristili?
Drugi vatikanski sabor je doista vratio teološko razmišljanje Crkve i izvorište njezina djelovanja na biblijsku poruku i osobito na osobu Isusa Krista. Sabor je prihvatio i nove metode tumačenja i prevođenja Svetoga pisma na narodne jezike, osuvremenio liturgijsku praksu i Božju riječ ponovno vratio narodu. Sabor je dao određeni zamah i unio svježinu u Crkvu i njezino djelovanje. 

No, Drugi vatikanski sabor se dogodio u prošlom stoljeću, a u međuvremenu su se zbile mnoge društvene, političke, kulturološke i teološke promjene. Čini se da je ponestalo onoga izvornoga žara i zanosa među vjernicima i vjerskim službenicima pa se stoga pojavila potreba naglašavanja opetovanoga buđenja svijesti o potrebi čitanja Biblije, razmišljanja o njezinoj višeslojnoj poruci, vraćanju izvorima zdravih odnosa i  prema Bogu i prema ljudima, izgradnji novih teoloških pretpostavki na Božjoj riječi koja u Isusu postaje duboko osobna stvarnost što u suvremenom depersonaliziranom svijetu predstavlja svakako velik izazov.

Svoje profesorsko djelovanje i bavljenje Božjom riječi u poučavanju i pisanju usmjerio sam, s jedne strane, na prevođenje Biblije s originalnih biblijskih jezika na suvremeni hrvatski jezik zajedno s brojnim kolegama bibličarima, a u organizaciji Hrvatskog biblijskog društva. Prijevod je dovršen, stilski i jezično dotjeran, te se čeka odobrenje crkvenih vlasti za njegovo objavljivanje. Bio je to posao od blizu 20 godina i predstavlja za mene osobno zadovoljstvo, a nadam se za mnoge čitatelje Božje riječi također osvježenje i obogaćivanje.

S druge strane, nastojao sam svojim spisateljskim djelovanjem, kao i predavanjima upućivati studente na temelje biblijske poruke koju bih ovdje mogao označiti kao izgradnju novih odnosa prema Bogu i novih odnosa prema ljudima što sam izrazio u teološkoj sintagmi: otvorena Isusova antropologija. Isto tako trudio sam se buditi smisao za važnost proročkog duha i u Crkvi i u današnjem svijetu, koji promiče pravednost, istinu i potrebnu svijest o vlastitom identitetu kao i o identitetu naroda. Bez te svijesti o identitetu, i u osobnom i u nacionalnom smislu, svijet klizi u opasni globalizam bez lica i stava, bez posebnosti i raznolikosti, bez srca i smisla za žrtvu.

Profesor ste s dugogodišnjim iskustvom. Kako je studentima prenositi znanje o ovom „izvoru života“ za katolike?

Biti profesor biblijskih znanosti plemenit je i zahtjevan posao te kao i svaki drugi iziskuje ljubav i predanost istraživanju, pisanju i razmišljanju o biblijskoj poruci kao Božjoj i ljudskoj riječi. Nastojao sam i za sebe i za studente postaviti zdrave temelje egzistencijalnog razmišljanja o biblijskoj poruci ili drukčije rečeno: što biblijska poruka izrečena u nekom drugom kontekstu i vremenu znači za suvremenog čovjeka, ali i za vjeru na osobnoj i crkvenoj razini.

Nastojao sam pokazati da je Biblija u svakom pogledu istinska knjiga života, ona njega promiče, njega pokazuje i u njemu kao konačnom odredištu završava. Koliko su od takvih mojih nastojanja studenti profitirali, teško mi je procijeniti. Možda će se to u budućnosti pokazati. Trudio sam se biti poput onoga sijača iz evanđelja koji bezbrižno sije sjeme znajući da će zacijelo neko niknuti i donijeti obilat plod.

Prema Vašem mišljenju, koji bi mogli biti plodovi godine posvećene Božjoj riječi, koja završava 30. rujna 2021.?
Na ovo pitanje mi je zaista teško odgovoriti. Mogu samo poželjeti i toplo se nadati da će se u ovom vremenu probuditi, i na razini institucionalne Crkve i na osobnoj razini, veće zanimanje za Bibliju kao Božju i ljudsku riječ, za potrebu čitanja Biblije, njezina produbljivanja i, prije svega, življenja njezine poruke, te da će i plodovi Božje riječi biti vidljiviji u životu i svijetu danas.

Postoji li „recept“ koji biste kao bibličar dali vjernicima za svakodnevno „druženje“ sa Svetim pismom?
U životu nema  sigurnih i općevažećih recepata ni za koje područje života, pa ni za ono biblijsko. Bibliju treba cijeniti, čitati, razmišljati, živjeti. To je jednostavan recept i veoma zahtjevan. Osobno bih želio da se vjernici vrate Isusu i njegovoj poruci o Bogu kao i njegovoj poruci o čovjeku. Isus pak ne pokazuje samo tko je Bog i kakav je Bog, nego i tko je i kakav je čovjek. Zato je Isus razdjelnica između stvarnosti koja nosi u sebi Božji smisao, Božju riječ i stvarnosti koja tu riječ ne prihvaća i u njoj ne nalazi svoj smisao – jasno na svoju odgovornost, snoseći sve posljedice takve odluke.

Na kraju ostaje pitanje što je naša ljudska riječ, odaje li ona dio naše biti, donosi li smisao i sreću drugome, ili svojom prazninom čini drugoga nesretnim i praznim? Zatvara li nas pred drugima i pred Bogom ili ljudima donosi smirenje, nadu, utjehu, vjeru, ljubav i radost? Čovjek je doista u sebi riječ, komunikacija, osobni odnos, otvorenost. Ali i Bog isto tako!