Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

O ovom smo gorućem problemu koji, izgleda, nikada neće u potpunosti nestati, razgovarali s Danijelom Vasiljem, stanovnikom Tuzle koji neumorno radi na pomaganju migrantima. Danijel je rođen i odrastao u Međugorju, studirao u Rijeci, a na kraju završio u Tuzli gdje živi i radi. Prošao je mnogo nevladinih organizacija, radio s različitim korisnicima i klijentima, od zatvorenika, mladih u sukobu sa zakonom, djece romske manjine, do ljudi u pokretu (izbjeglica i migranata), uvijek odazivajući se na potrebe najranjivijih...

Socijalni je pedagog u Centru za pružanje usluga u zajednici PUŽ, lokalne nevladine organizacije u Tuzli. Koordinirao je programom interventne podrške za ljude u pokretu koga financiraju Catholic Relief Services (CRS) te Caritas Bosne i Hercegovine.

Kako nam je rekao, kroz različite projekte unutar ovoga programa pružaju socijalne i humanitarne usluge, ali i zagovaraju učinkovita rješenja i odgovor na boravak ljudi u pokretu na bh. prostorima. Ovo čine kroz aktivnosti podjele humanitarne pomoći (neprehrambenih i prehrambenih predmeta), sigurna smještaja za obitelji s djecom, ljude narušena zdravstvenog stanja, pojedince kojima je potrebna dodatna zaštita te tražitelje azila...

Poštovani, Svjetski dan migranata proglasila je Opća skupština Ujedinjenih naroda i obilježava se 18. prosinca. Što nam poručuje taj nadnevak?

Ovaj dan ima za cilj podići svijest i upoznati nas s izazovima i poteškoćama koje nose međunarodne migracije. Kroz cijelu povijest migracije su bile i ostaju način izraza volje pojedinca nadvladati poteškoće i živjeti bolji život. Danas je globalizacija, zajedno s napretkom u komunikacijama i prijevozu, uvelike povećala broj ljudi koji imaju želju i kapacitet preseliti se na druga mjesta.

Ovo novo doba stvorilo je izazove i prilike za društva diljem svijeta. Također je poslužilo da se naglasi jasna veza između migracije i razvoja, kao i mogućnosti koje pruža za zajednički razvoj, odnosno usklađeno poboljšanje gospodarskih i društvenih uvjeta i u zemljama podrijetla i zemljama odredišta.

Migracije danas privlače sve veću pozornost u svijetu. Pomiješani s elementima nepredvidivosti, hitnosti i složenosti, izazovi i poteškoće međunarodne migracije zahtijevaju pojačanu suradnju i kolektivno djelovanje među zemljama i regijama.

Posebno u kontekstu iregularnih mješovitih migracija, gdje su ljudi u pokretu prisiljeni koristiti nezakonite načine prelaska granica, rizici po ove ljude su još veći, od iskorištavanja i krijumčarenja, do vrlo opasnih zlodjela eksploatacije i trgovine ljudima u svim njezinim oblicima. U današnjem vremenu migranti su u velikom riziku za njihovu dobrobit i uživanje sloboda koje domaće stanovništvo uzimaju zdravo za gotovo.

Posljednjih godina svjedočili smo kako sve više migranata s Bliskog istoka, Azije i Afrike ide prema Zapadu koristeći teritorij BiH kao tranzitnu zonu. Danas se čini kako je taj broj manji te da BiH pomalo postaje nezanimljiva zemlja za tranzit te populacije?

Zbog svog specifična položaja BiH će još dugo biti zanimljiva zemlja za tranzit, iz nekoliko razloga, a jedan od glavnih je vanjska granica s EU-om. U migracijskim tijekovima pojave novih i promjene postojećih ruta uobičajena su pojava, kao što smo mogli vidjeti s Rumunjskom i Mađarskom koje su bile izrazito korištene rute 2015., da bi se to smanjilo s promjenom rute na BiH, a sada ponovno postaje sve aktivnija. S obzirom da su glavni smjerovi kretanja migranata iz zemalja podrijetla preko Turske, Grčke, Albanije, Srbije, bilo bi mudro očekivati kako će jedan dio migranata svakako nastaviti koristiti BiH kao jednu od zemalja tranzita.

Organizacija kojoj pripadate, Centar za pružanje usluga u zajednici PUŽ, uključena je u koordinaciju za brigu i pomoć ljudima u pokretu, migrantima i izbjeglicama koji prolaze kroz grad Tuzlu. Time se bavite od 2019. Što nam možete reći o konkretnim rezultatima Vašega rada?

Centar za pružanje usluga u zajednici u zadnje tri godine postiže sve bolje rezultate te pokazujemo kako smo organizacija koja je spremna pridonijeti rješenju gorućih pitanja koja dovode u rizik najranjivije pojedince u našoj zajednici.

Zajedno s našim partnerima ustali smo odgovoriti na humanitarnu krizu u našem gradu pomažući ljudima, ne samo da prežive, nego i da se oporave te osjete sigurnost u ovim izazovnim vremenima. A kad slava izblijedi i mnogi se povuku, mi ostajemo čvrsto na mjestu pružajući pomoć obiteljima i ranjivim osobama dok god ju trebaju. 

Usprkos poteškoćama koje su bile pred nama, uspjeli smo odgovoriti na višestruke krize i hitnosti osiguravajući siguran smještaj za majke s djecom, obitelji, žene, povrijeđene osobe i osobe lošeg zdravstvenog stanja, higijenske i sanitarne uvjete za ljude u pokretu koji borave na otvorenom, topli kutak tijekom loših vremenskih prilika, mjesto gdje mogu pristupiti čaju, kavi, informacijama i zaštiti.

Centar PUŽ je sa svojim lokalnim partnerima pomogao više od 18 000 izbjeglica i migranata s više od 108 651 uslugom: toplim obrocima, uslugama pranja rublja i neprehrambenih artikala, sigurna smještaja te uslugama psihosocijalne podrške. Od početka rada sigurnih kuća za ljude u pokretu osigurali smo smještaj za više od 1 200 ljudi, od čega je više od 600 članova obitelji.

Kada je pandemija koronavirusa udarila na našu zemlju i grad, nismo ostali nijemi i okrenuli glavu od ljudi u potrebi, nego smo zajedno s našim partnerima neumorno radili educirajući ljude u pokretu, pružali pakete zaštitne opreme, proširili smještajne kapacitete kako bi što veći broj ranjivih pojedinaca imao pristup sigurnu smještaju i zaštiti od zaraze.

Naš mali lokalni tim od devet ljudi nastavio je obilaziti lokacije po gradu nudeći prehrambene i neprehrambene predmete koji su u tim vremenima manjka podrške i pomoći bili od životne važnosti. U kaotičnoj situaciji bili smo svjetionik mira noseći nadu unatoč očaju.

Ponosimo se i brojnim projektima kojima smo doprinijeli integraciji ljudi u pokretu, posebno tražitelja azila, uspostavljajući nova partnerstva i implementirajući nove pristupe u radu s mladićima u kriznim situacijama.

U našim pomažućim ulogama učili smo od ljudi kojima smo pomagali stavljajući njih kao stručnjake za poteškoće u kojima se nalaze. Hrabrost i upornost unatoč strahu i preprekama je jedna od najvažnijih lekcija zadnjih godina. Duboko vjerujući u humane vrijednosti koje pripadaju svakom pojedincu – da živi slobodno, bez nasilja i straha, siguran u svojim koracima – radimo naporno da nas približimo tim vrijednostima.

Jeste li kao udruga danas spremniji za pomaganje nego na početku migrantskog vala?

Svakako da smo spremniji, s jačim kapacitetima i velikim iskustvom izravna rada i pomoći ljudima u pokretu. Kada se sjetim naših skromnih početaka, nikad nismo imali manje, a potrebe nikad nije bilo više. Kontinuirano rastemo i jačamo naše sposobnosti kako bismo mogli odgovoriti na što veći broj potreba, uvijek kreirajući aktivnosti kao odgovor na stvarne potrebe naših korisnika s kojima radimo. U tim početcima vrlo brzo smo se uspjeli organizirati i pozvati naše partnere i donatore na zajedničke akcije u kojima smo tada bili među prvima. Po nekim modelima smo i danas jedini, iako znamo da sve više organizacija preuzima naše modele rada, što nas čini jako sretnima i ponosnima. Danas, nakon tolikih ljudskih lica i sudbina, razvili smo sistem i imamo resurse s kojima vrlo brzo možemo mobilizirati humanitarnu pomoć i odgovoriti ukoliko dođe do ostvarenja scenarija velika broja ljudi u pokretu koji spavaju na otvorenom. Ovo je dijelom i zasluga naših partnera i donatora koji su nas podržavali svih ovih godina, posebno na razvoju naših organizacijskih i ljudskih kapaciteta.

S kime surađujete u ovom velikom poslu? Općenito, kakva je vaša suradnja s institucijama Katoličke Crkve glede rada s migrantima?

Da bi sustav, opsežan kao naš, mogao funkcionirati, morali smo razviti brojna partnerstva i suradnike, te implementirati jake koordinacijske mehanizme u lokalnoj zajednici. Surađujemo prvenstveno s državnim institucijama, Ministarstvom sigurnosti, Službom za poslove sa strancima i Sektorom za azil, potom međunarodnim organizacijama, IOM-om, UNHCR-om, DRC-om i Save the Children, ali i lokalnim organizacijama poput Crvenog križa TK-a, Zemlje djece u BiH, MFS-Emmausa.

Što se tiče katoličkih organizacija, negdje smo najviše podržani upravo od CRS-a i Caritasa Bosne i Hercegovine, jer njihove vizije su bliske našoj, i od njih smo dobili stvarnu podršku u implementaciji naših aktivnosti. U BiH na humanitarnom i socijalnom radu s izbjeglicama, migrantima i tražiteljima azila djeluje veliki broj katoličkih organizacija, između ostalih: Catholic Relief Services (CRS), Caritas BiH s Caritasima nad/biskupija kao i Isusovačka služba za izbjeglice (JRS), koje uz svoje lokalne partnere opslužuju na tisuće ljudi u pokretu. Ove organizacije predstavljaju jedan od stupova na kojima počiva odgovor države na „migrantsku krizu“ u BiH.

Postoji li barem približan podatak koliko migranata izbjeglica u jednom danu boravi na teritoriju Tuzle i Tuzlanskog kantona u jeku najvećeg vala? Za koliko se njih brine udruga PUŽ?

Naši podatci od terenskih radnika i timova govorili su da se na području Tuzlanskog kantona nalazilo između 75 do 100 ljudi koji borave u reguliranim smještajima (organizacijskim ili privatnim) te nažalost i dio onih koji borave na otvorenom, u napuštenim objektima, u tuđim objektima kao i na otvorenom (vagonima i porušenim kućama).

Centar PUŽ u skladu sa zakonskim mogućnostima i statusom korisnika, pruža različite stupnjeve podrške za ljude u pokretu, i u ovim zimskim danima svakog dana se brine za do 50 ljudi u pokretu, od čega velik broj svakodnevno odlazi, a novi dolaze.

Prije nekoliko godina sentiment lokalnog stanovništva bio je naklonjen migrantima, ali danas, nakon pljački i ubojstava, obični čovjek više nije za migrante i izbjeglice, to jest ne želi ih u svome susjedstvu... Kako to komentirate?

Ne biti za migrante i izbjeglice je ne biti za čovjeka, posebno čovjeka u potrebi. Papa Franjo kaže: „Onaj tko se vas boji, nije vas gledao u oči. Onaj tko se boji, nije vidio vaše lice; onaj tko se boji, nije vidio vašu djecu. Oni zaboravljaju da dostojanstvo i sloboda nadilaze strah i podjele, zaboravljaju da pitanje migranata nije problem Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, Europe i Grčke, to je svjetski problem. Da, to je problem čitavog svijeta. To je humanitarna kriza koja se tiče svih nas“ (Govor na otoku Lezbosu, Mytilen, 5. prosinca 2021.).

Dakako, iregularne migracije, na ovaj način na koji se događaju i izostanak pravovremenih te učinkovitih odgovora, stvaraju i omogućavaju malom broju ljudi da čine zlodjela i zločine, ali statistike su ipak neumoljive u ovom pitanju: migranti kao počinitelji kaznenih djela pojavljuju se u svega 10-ak % ukupnih kaznenih djela, a 80% tih djela se odnosi na kaznena djela protiv imovine. U dijelu nasilnih djela koja su migranti izvršili, upravo su drugi migranti najčešća žrtva. Od ukupna broja migranata koji su prošli kroz BiH u zadnje četiri godine, broj kaznenih djela koja su počinili migranti je iznosio 0,004 po migrantu, dok je broj kaznenih djela počinjenih od strane lokalnog stanovništva iznosio 0,005 po stanovniku.

Dakle, nasuprot tomu u mnogim medijskim izvještajima, migranti nisu „kriminalci“ ništa više nego što je to bilo koja druga populacija. Štoviše, uzevši u obzir specifične okolnosti koje sa sobom nosi izbjeglištvo i/ili ekonomske migracije (a koje uključuju ekstremno siromaštvo, nezaposlenost, nedokumentiranost, nemogućnost legalna ostvarivanja prihoda, posjedovanja imovine, itd.), te demografske specifičnosti migrantske populacije u BiH, posredno bi se moglo zaključiti da su to čak i manje od ostalih.

Životni uvjeti ljudi u pokretu su nedostojni čovjeka. Uvjeti u brojnim mjestima diljem tranzita u kojima žive migranti i izbjeglice na granici su prihvatljiva, a rješenje se ne nazire. Ali poštivanje osoba i ljudskih prava, pogotovo na ovom kontinentu koji ih diljem svijeta zagovara, svakako treba sačuvati, a dostojanstvo svake osobe staviti ispred svega. Žalosno je čuti da se kao rješenje predlaže korištenje zajedničkih fondova za izgradnju zidova i bodljikave žice. Strah i nesigurnost su razumljivi kao i problemi i opasnosti. Prisutni osjećaji umora i frustracije pogoršavaju se s ekonomskom i pandemijskom krizom, ali podizanje ograda ne rješava probleme, niti unaprjeđuje zajednički život. Naprotiv, to se postiže udruživanjem naših snaga u uzajamnoj brizi jednih za druge, prema svojim stvarnim mogućnostima, poštivanjem zakona, priznajući iznad svega neprocjenjivu vrijednost života svakog muškarca, svake žene, svake osobe.

Sveti Otac ističe: „Drugi Vatikanski koncil podsjeća nas da su istinsko poštovanje drugih ljudi, drugih naroda i njihova dostojanstva i ustrajno zalaganje za bratstvo apsolutno 'nužni za izgradnju mira' (Gaudium et spes, 78). Iluzorno je misliti da se možemo zaštititi braneći se od slabijih koji kucaju na vrata. Budućnost će nas sve više stavljati u doticaj jedne s drugima. Ono što može pomoći, to je politika dalekosežnog  djelovanja, ne tek pojedinačne inicijative. Ponavljam, povijest nas uči, ali još nismo shvatili: ne okrećimo leđa stvarnosti, to je neprestano odbijanje odgovornosti. Prestanimo prenositi odgovornost za migrantsko pitanje na druge, kao da nikome nije važno, kao da je to nekakav beskorisni teret koji netko mora ponijeti.“

Civilizacijske tekovine su vrlo jasne kroz konvencije koje je ova država usvojila, vjerski nalozi su također vrlo jasni i opisani u svim vjerskim knjigama, za nas katolike iskazane u riječima 25. poglavlja Evanđelja po Mateju (31-46). To nije vjerska ideologija, to su konkretni kršćanski korijeni. Isus sasvim jasno kaže da je on ovdje u strancu, u izbjeglici, u onome koji je gol i gladan.

Kako komentirate činjenicu kako su među migrantima često muškarci u naponu snage, a u prvi plan se stalno stavljaju djeca i žene kojih i nema baš mnogo na fotografijama?

Ja neću puno govoriti o ženama i djeci kojih uistinu ima i koji puno lakše mogu pristupiti sustavima zaštite, nego muškarci samci. No, to je jedna od zamki u razmišljanju. Ovi muškarci „u naponu snage“ itekako mogu biti i jesu ranjivi od brojnih rizika koji im prijete.

Za nas koji radimo s ovim ljudima i provodimo naše vrijeme s njima bez imalo sumnje jasno je da se ovdje ne radi o nikakvu naponu snage. Ovo su prevareni, traumatizirani, ispaćeni i slomljeni mladi muškarci. Ovo je iznevjerena generacija mladosti, i zbog toga sam beskrajno tužan. Stotine mladića i muškaraca koje sam ja upoznao, udarani, zlostavljani, mučeni, besciljno lutaju od mjesta do mjesta, u pokušajima prelaska i povratka, u igri koja teško završava.

Ja sam držao za ruke mladića od 20 godina u „naponu snage“ koji je žiletom želio skratiti svoje muke; posljednji pozdravio u bolničkoj postelji mladića od 21 godinu „u naponu snage“ koji je izgorio u napuštenoj kući nakon što se želio ugrijati; tješio oca kojemu su javili da mu je kćer koju je morao ostaviti u Afganistanu dok se on ne probije do Europe, poginula u napadu talibana; ostao uz očajna mladića cijelu noć kad su mu javili da mu je otac kojeg nije vidio šest godina i koji mu je bio najveća snaga preselio na onaj svijet; okupao mladića kojemu su polomljene noge i ruke nakon što je skočio s mosta bježeći od policije koja ga je htjela nezakonito vratiti u BiH; imao tu, meni, najtežu zadaću da javim majkama da su im sinovi preminuli u našoj Bosni; i stotine drugih iskustava iz života koja su se ispreplela s mojim. Kao i svaki od mojih kolega i kolegica. Ovo nisu ljudi u naponu snaga, ovo su ljudi na izmaku snaga. Samo je sreća što veliki broj njih uspije prijeći u Europu, i iscijeliti slomljena tijela i duše. Nažalost ne svi.

Ovo je moj križ, poziv i posao koji sam ja izabrao, i sasvim mi je jasno da većina obična naroda nikada neće moći upoznati ove ljude na način na koji ih ja spoznajem. No, moja dužnost je svjedočiti u nadi da će dio toga svjedočenja doći do srca našeg puka i donijeti bolje razumijevanje i solidarnost.

Gledajući probleme u Bjelorusiji i Ukrajini, mislite li kako je za BiH završilo najgore razdoblje te kako dolazi vrijeme smirivanja situacije?

Cjelokupna situacija u regiji je vrlo fluentna. Već rekoh da se rute mijenjaju. Poljska je za sad neumoljiva u odbijanju ljudi, a Bjelorusija vodi jedan oblik hibridnog rata s EU-om. Bojim se za živote ljudi u pokretu koji na taj način pokušavaju doći do boljeg i sigurnijeg mjesta. Ali bojim se i da ako ne budemo održavali spremnost reagirati, možemo imati val kakav do sada u BiH nismo vidjeli. Svakodnevno veće skupine ljudi od 200-300 odustaju od Bjelorusije i vraćaju se natrag da pokušaju novu rutu, jer vide i osjete kako je cijena preskupa i opasna. BiH je krenula u dobrom pravcu, iako kasno, ali smo tu, s kapacitetima da podnesemo i do 10 000 ljudi, ali samo ako održimo tu spremnost i nastavimo je razvijati, jer migrantski tijekovi su krajnje nepredvidljivi.

Kakvi dani čekaju BiH i općenito Europu što se tiče novih valova migranata?

Migracije su naša povijest, sadašnjost i budućnost. U svjetlu nestabilnosti diljem svijeta i klimatskih promjena, predviđanja su da će ovaj broj samo rasti. Mislim da BiH neće biti isključena iz ovoga. Već sada imamo sve veći broj izbjeglica koji traže azil u našoj državi. Potrebno je stvarati sisteme razumijevanja i podrške, suživota i zajedništva, jer samo na ovaj način možemo osigurati sigurnost za ljude u pokretu, ali i za lokalno stanovništvo.