Dijana Pejčinović, nastavnica matematike i fizike

​​​​​​​Najvažnija je svjesnost učenika da im je znanje potrebno i da uče za sebe


S početkom rujna na vrata mnogih domova pokuca i nova školska godina. Taj novi početak nosi sa sobom različite izazove, događaje i emocije. Kako to sve izgleda gledajući očima jednog prosvjetnog radnika, saznali smo u razgovoru s nastavnicom matematike i fizike iz Osnovne škole Vareš - Dijanom Pejčinović.

Razgovarala: Tina Matić Ilić

Dijana Pejčinović rođena je 2. ožujka 1967. Udana je i majka troje djece. Kaže kako je najprije željela raditi u vrtiću, ali je zavoljela matematiku i odlučila se za poziv nastavnika upravo tog predmeta. Radila je u Kreševu, na Kupresu i u Travniku. Za vrijeme rata vratila se u Vareš roditeljima i potom izbjegla u Kreševo i odradila tamo ubrzanu školsku godinu. Kasnije je došla na Pržiće, selo u općini Vareš, gdje se otvorila škola na hrvatskom jeziku. Nakon nekog vremena dogodilo se spajanje škola i od tada predaje u Osnovnoj školi Vareš u Varešu. Radi više od 30 godina. Voli svoj posao kroz koji je mnogo naučila i o psihologiji i ponašanju djece uopće.

Početkom nove školske godine tisuće se đaka vraća u školske klupe nakon ljetnog odmora. Ove godine, kao i prošle, još uvijek čekaju informaciju hoće li opet nastavu provesti pred računalom. Možete li nam reći koji su u tom smislu početka najveći izazovi za profesore i đake te njihove roditelje?

Najveći izazov je psihičko opterećenje svih o neizvjesnosti kako će uopće započeti školska godina. Nadamo se da ćemo u školske klupe jer tako je lakše i zanimljivije – možemo se našaliti, nasmijati i družiti.

Na osnovu Vašeg dugogodišnjeg iskustva, recite nam što mislite da je u procesu odgoja i obrazovanja za današnje mlade najvažnije?

Najvažnija je svjesnost učenika da im je znanje potrebno i da uče za sebe, a ne za ocjenu. Važno je da svaku kritiku u procesu odgoja shvate pozitivno jer samo tako mogu napredovati, važno je ne bojati se iznijeti svoje mišljenje, diskutirati o nekoj temi te znati saslušati drugoga.

Nekoć prije učitelji i nastavnici bili su visoko poštovani i djeca nisu imala toliko prostora za žalbe, a često u tome nisu imala ni podršku roditelja. Danas se za sve loše u školama sve češće krive profesori i njihove metode rada... Kakva su Vaša iskustva s roditeljima današnje generacije mladih školaraca i kako komentirate tu promjenu?

Žao mi je što moram tu konstataciju potvrditi. Naime, roditelji više vjeruju svojoj djeci, a da to i ne provjere kod profesora i tako nastane problem. Svi propuštaju da djeca osim svojih prava imaju i ODGOVORNOST. Sve bi bilo lakše kad bi to shvatili roditelji, a i učenici. Ja imam različita iskustva, i pozitivna i negativna. A istina je da uspjeh neće izostati ako dobro funkcionira relacija učenik – roditelj – nastavnik.

Što, prema Vašem mišljenju, čini dobra nastavnika, a što učenika?

Dobar nastavnik je onaj koji izgradi autoritet tako što poštuje učenika, uvažava njegovo mišljenje, ne uspoređuje ga s drugima i postupa pravedno i jednako prema svima; pohvalom potakne učenika na rad i tako gradi samopouzdanje. A dobra učenika, osim dobra učenja, čini to da se zna ispričati ako je nešto propustio, da zna pomagati drugima i da sudjeluje u izvannastavnim aktivnostima. Nije najvažnije učenje i uspjeh učenika jer ne živimo samo za sebe, živimo u društvu i za društvo. Sutra će raditi u nekom poduzeću gdje je potrebna suradnja s drugima i razmjena iskustava, i bit će lakše kad to nauče što ranije.

Ljudi kad završe škole i što više stare, tek onda shvate onu staru poslovicu: „Od rođenja pa do groba, najljepše je đačko doba!“ Što mislite, koliko je istinita ta tvrdnja?

Ta tvrdnja je potpuno istinita jer tada imaš najviše prijatelja, a najmanje drugih životnih obveza. Misliš samo na učenje i druženje, a za ostalo se pobrinu roditelji.

U mnogim slučajevima danas (poglavito tijekom visokoškolskog obrazovanja) i školstvo je postalo stvar prestiža pa novac igra jako veliku ulogu. Koliko društvo danas može učiniti da zapravo svako dijete ima jednaka prava po tom pitanju, jednake mogućnosti?

Društvo bi moglo osigurati da najpotrebniji pribor imaju svi jednako kako to ne bi utjecalo na uspjeh u učenju, posebno stručni fakulteti (medicina, arhitektura...). Mislim i na udžbenike, literaturu, a i mogućnost polaganja ispita na nekoliko rokova bez novčane naknade.

Ako se malo vratite u prošlost i prisjetite se vlastita školovanja te ga usporedite s današnjim, kakav bi zaključak bio?

Ranije se više cijenila upornost, znanje i nadarenost prema nekoj grani znanosti. Nadarene učenike trebalo bi usmjeriti, nagraditi i tako bismo imali bolje radnike u poduzećima, bolnicama, školama...

Pandemija koronavirusa potresla je sve sfere društva, ali se posebno odrazila na prosvjetu. Što mislite, što se zbog toga već sada promijenilo i koje sve posljedice možemo očekivati u budućnosti?

Prvenstveno su se javili zdravstveni problemi s vidom, kralježnicom, mišićima, a zatim odvajanje od društva i manjak socijalizacije. I sve to vodi k depresiji cijelog društva.

Ipak, današnji problem nije samo pandemija i čini se kako mnogo više zabrinutosti izaziva činjenica da je sve manje djece te da brojne škole zatvaraju svoja vrata. Kako Vi promatrate taj problem?

To je problem modernoga doba. Mali gradovi se prazne, a veliki šire. Prisutna je težnja ljudi da više napreduju u poslu, a na kraju imaju manje vremena za sebe i svoju obitelj. A zatvaranjem škola ukidaju se radna mjesta i dolazi do raznih problema i promjena u društvu u kome živimo.

Stoljećima unatrag Crkva je mnogo puta bila jedino uporište u borbi protiv nepismenosti i u borbi za izgradnju mlada čovjeka. Što mislite koliko je ona zaslužna za današnji, gotovo svima dostupan, model obrazovanja?

Dovoljno je da spomenem fra Filipa Lastrića i Matiju Divkovića koji potječu iz Vareša, a uložili su veliki trud u rastu pismenosti naših predaka. Znam da je u Varešu radila Mala škola koju su vodile časne sestre i osim obrazovanja učile su ih mnogim vještinama te su im davale i topli obrok.

Praktična ste vjernica. Koliko Vam ta činjenica pomaže u svakodnevnom životu i poslu?

Sve što se događa gledam s nekog višeg aspekta, sve ima svoje zato. A sve nedaće ovoga svijeta prihvaćam ohrabrena rečenicom: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ Mnoge probleme sam riješila uz Božju pomoć, dobijem ideju kako raditi s posebnom djecom, kako ih navesti da uče, rade zadaću, a i kako im pomoći ako se nađu u problemu s obitelji.

U kojem obliku škola danas odgaja za život prema kršćanskim načelima?

Malo putem vjeronauka i radom u razrednom odjelu gdje se može razgovarati i o ponašanju koje život znače, a osnova su kršćanskih načela.

Sve se više govori o maloljetničkim delinkventima. Koliko odgoj u osnovnoj školi može spriječiti takvo ponašanje mladih?

Redovitom suradnjom s roditeljima, razrednicima, učenicima i pedagogom škole, raznim radionicama u odjelima i praćenjem ponašanja učenika u razredu, na holu i ispred škole može se spriječiti dosta toga. Nastavnik je taj koji bolje od roditelja uoči promjenu ponašanja kod djece. Djeca trpe zbog nesuglasica svojih roditelja, ne znaju to izraziti riječima i nastaje promjena u njihovu ponašanju. Ako reagiramo na vrijeme, puno toga možemo spriječiti. Kroz svoj rad imala sam više slučajeva gdje sam uključila pedagoga i roditelje te uspješno riješila situaciju nastajanja agresivnosti kod učenika. I danas srećem roditelje koji su mi zahvalni i rado me pozdrave kad me sretnu. Te povratne informacije od roditelja daju mi snagu da i dalje radim s ljubavlju svoj posao, ne samo obrazovanje, nego i odgoj, usmjeravanje k dobru i pomaganju u odrastanju i svladavanju raznih poteškoća. Kako spriječiti delinkventno ponašanje? Kreativnim radom – zaposli učenika i nema vremena biti agresivan.