Dejan Nemčić, magistar edukacije geografije

Najvažniji cilj u današnja vremena je da dijete zavoli školu i shvati smisao njezina postojanja


U prigodi početka školske godine, o tome kako je biti nastavnikom i svim onim osjećajima koje škola budi u učenicima i učiteljima, progovorio je Dejan Nemčić, nastavnik geografije u Zagrebu.

Razgovarala: Tina Matić Ilić

Dejan Nemčić rođen je 3. travnja 1986. u Bjelovaru. Osnovnu i srednju školu završio je u Garešnici i nakon opće gimnazije upisao je preddiplomski istraživački studij geografije na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Potom je upisao nastavnički studij geografije na istome fakultetu i u srpnju 2012. obranio diplomski rad. Kao nastavnik geografije radi u OŠ Ive Andrića - Sopot Zagreb.

Osim toga, Dejan Nemčić je licencirani turistički pratitelj i vodič za Hrvatsku i Europu, a posljednjih godina pokrenuo je različite humanitarne i edukacijske akcije i projekte, a neki od njih su: Uživo sa svih kontinenata, Afrika možemo zajedno, Diverzifikacija stočarstva garešničkog kraja, Deforestacija amazonskih šuma, Titanic – što možemo naučiti o ledenjacima iz te tragedije, Gradnja nove škole u Africi (sjever Tanzanije), Zašto mladi nestaju, Jedan medo jedan život, itd.

Mladi profesor dobitnik je i nekoliko nagrada među kojima su i Ponos Hrvatske, Povelja grada Garešnice, Učitelj heroj – arhitekt bolje budućnosti na Bug Future Showu te dva puta nagrade Bolja Hrvatska (za projekte Uživo sa svih kontinenata i Afrika, možemo zajedno).

Svaki početak je težak pa tako i početak nove školske godine. Opet isto, ali novo i sve ispočetka. Tisuće đaka nakon dugog ljetnog odmora ponovno treba podučavati. Možete li nam reći koji su najveći izazovi za učitelje, nastavnike i profesore, a koji za đake s početkom nove školske godine?

Kraj prošle nastavne godine, i početak ove je potpuno drugačiji unatrag nekoliko godina. Učenici, ali i učitelji našli su se u nekom novom obliku učenja i poučavanja nakon pojave virusa COVID-19. Klasični načini poučavanja su se promijenili preko noći, sve je to bilo nešto novo i za učenike, ali i nas učitelje. Uskoro se vraćamo ponovno u školske klupe, i do sada to će biti najveći izazov za sve nas. Prije svega kako sačuvati zdravlje, kako spriječiti ulazak virusa u škole, prije svega najveći izazov će biti kako organizirati pohađanje škole sa što manje zdravstvenih poteškoća djelatnika i djece. Na kraju, smatram da će sve to dobro biti, učitelji su izdržali i teže situacije, i uvijek se pokazala njihova spremnost i upornost da odrade onako kako najbolje znaju. Treba se vratiti vjera u učitelje jer svakom učitelju zdravlje njegova učenika je na prvom mjestu, tek tada dolaze obrazovna postignuća.

S novom 2020. godinom kao da je nastupilo neko novo doba. Sve društvene sfere su se zbog pandemije koronavirusa suočile s novim izazovima. Što to znači za odgojno-obrazovni proces?

Kao što sam i spomenuo, pojava COVID-a-19 u cijelom svijetu promijenila je mnoge stvari, sve što je nekada bilo pod normalno, sada nekako to izgleda nedostižno. Svi učitelji jedva čekaju vratiti se klasičnom načinu poučavanja, kad slobodno mogu doći u njihove učionice i predavati. Sada to tako nedostižno izgleda, i to najteže pada svim učiteljima. Nekada smo u ovom tjednu pred školu planirali projekte za iduću godinu, kamo ćemo na izlet, kako se pripremiti za natjecanja, a sada glavna tema priprema je kako držati distancu, kako nositi masku i kretati se u školi. Svi jedva čekamo povratak na staro normalno, da svaki učitelj ima slobodu pozdraviti se s njegovim učenikom, zagrliti ga, ohrabriti i reći mu slobodno neku pozitivnu vijest. Vjerujem da će nakon ove krize COVID-a-19 promijeniti se i shvaćanje uloge učitelja u društvu, koliko su oni bitni za društvo, ali i lokalnu zajednicu.

Vi ste prosvjetar koji je i ranije nastojao đacima omogućiti jedan vid online nastave, odnosno kroz različite projekte vodili ste ih u brojne gradove i države. Kako oni sada doživljavaju to kada je online nastava postala gotovo jedina opcija?

Kad je krenula online nastava, mnogi učenici su rekli: „Učitelju, Vama će sada biti sve lakše, Vi već imate puno iskustva u tome.“ Moj način poučavanja u tom trenutku shvatio sam kao malu prednost, tako da vrijeme koje bih imao za upoznavanje tehnika online nastave posvetio sam pomažući svojim kolegama koji se nisu lako snašli u tome. Svi smo u početku online nastave pomagali jedni drugima, dijelili materijale i svoje nastavne lekcije. U tom trenutku pobijedile su humanost, tolerancija, empatija i solidarnost. Moram priznati da su mnogi učitelji provodili puno vremena u virtualnim učionicama, pomagali svojim učenicima, stavili po strani svoju obitelj i sve svoj obveze. Uvijek volim reći da su učitelji pravi i istinski heroji u cijeloj toj situaciji. Pri tome ne želim osporiti važnost i svih ostalih koji su pomogli u normalnom funkcioniranju naših života: liječnika, policajaca, pekara, prodavačica …

Još uvijek se ne nazire kraj pandemiji. Što mislite kakva će biti budućnost školstva i što se sve može „izvući“ iz ove situacije?

Svi se moramo naviknuti da naši životi više nisu isti kao prije tri mjeseca. Sve se promijenilo, i pitanje svih pitanja je hoće li se ikada i vratiti. Treba prihvatiti trenutnu svakodnevicu i živjeti svaki dan bez velikih planova za budućnost. Ova situacija jako podsjeća na moj boravak u Africi i njihov način života. Uvijek me ljudi nakon povratka iz Afrike pitaju zašto se svi ljudi tamo smiju na slikama, a toliko problema imaju. Moj jasan odgovor je uvijek bio: smiju se jer žive svaki trenutak, ovaj sada trenutak, ne razmišljaju što će biti sutra ili prekosutra. To je i moj savjet sada svim ljudima, živite sada ovaj trenutak, ne zamarajte se što će biti za mjesec ili godinu dana. Svaki trenutak je poseban trenutak jer imamo privilegiju da smo živi i zdravi, da ga u potpunosti proživimo. Mnogi su uvijek tmurni i nesretni, upravo jer su opterećeni budućnošću. Sadašnjost se sada događa i jedino je to sada bitno. Vjerujem da će mnogi ljudi izvući i životne lekcije iz ove krize. Očekujem da će ljudskost i empatija nakon ove krize biti puno zastupljenije među narodima svijeta.

Vidjeli smo da je prijedloga mnogo. No, koji bi, prema Vašem mišljenju, bio najbolji model nastave u aktualnom trenutku?

Svaki bi učitelj na ovo pitanje odgovorio gotovo identično. Svi se mi želimo vratiti normalno u školu svojim učenicima, biti neopterećeni distancom u svojim učionicama. Tu slobodu još jedno vrijeme nećemo imati, zato ćemo prihvatiti sve savjete epidemiologa koji će dati preporuke kako se ponašati u školi. Sada obrazovna postignuća padaju u drugi plan, najbitnije je sačuvati zdravlje svojih učenika, djelatnika i nas samih.

Vi ste pokrenuli i projekt Možemo zajedno kroz koji pružate različit vid pomoći djeci u Africi. Što nam o cijeloj toj priči možete kazati u kratkim crtama? Koliko je to važno Vama, a što pak s duge strane djeca mogu naučiti kroz to? 

Afrika je moj drugi dom, uvijek kažem da je pola mog srca i duše tamo. Prije četiri godine pokrenuo sam jedan veliki međunarodni projekt koji se zove Afrika možemo zajedno. Uvijek sam želio da moji učenici budu mali veliki ljudi i iz tog stava rodio se ovaj projekt. Došao sam jedan dan na nastavu i rekao od danas vi više nećete slušati o siromašnoj djeci i vašim vršnjacima nego ćete uzeti probleme u ruke i rješavati ih, jedan po jedan. Želim da budete veliki ljudi. Nakon toga tri godine zaredom preko ljeta idem u Afriku i realiziram sve ono što cijelu godinu planiramo i pripremamo. Moji učenici prikupljaju tijekom godine školski pribor koji nosim u Afriku i doniram afričkim školama, već sada mnoga sirotišta i škole diljem istočne Afrike smo opremili za pohađanje škole, zatim donacije za lijek jedne od najsmrtonosnijih bolesti, a to je malarija. Jedan lijek košta pet kuna, što je nevjerojatna informacija. Do sada smo kupili nekoliko tisuća lijekova i donirali školama i sirotištima. Zatim crtaju geografske karte koje nosim i djeca u africi uče geografiju s tim kartama. Ono što je posebno za mene je da kao učitelj predajem i podučavam u određenim školama geografiju. To je za mene poseban osjećaj. Kao vrhunac boravka cijelog ljeta u Africi su i brojni kratki dokumentarni filmovi koje snimim i onda koristim na nastavi geografije u mojoj školi. Djeca uče po pravim informacijama koje dolaze s terena. To je obrazovanje 21. stoljeća, to je geografija koja otvara sva vrata i prozore za sretno i uspješno odrastanje.

Recite nam što mislite da je općenito najvažnije u procesu odgoja i obrazovanja?

Najvažniji cilj u današnja vremena je da dijete zavoli školu i da shvati smisao njezina postojanja. Dijete se u školi mora osjećati sigurno, nasmijano i opušteno, tada može shvatiti zašto svaki dan idu u nju, i zašto učitelji ulažu toliko truda u njihovo obrazovanje. Mnoga istraživanja su provedena posljednjih godina, i poražavajući su rezultati. Veliki postotak djece, ne da ne voli školu, nego ju mrzi. To je znak za crveni alarm cijelog sustava. Što je dovelo do toga? Vjerujem da je velika odgovornost i na nama učiteljima, da smo činjeničnim poučavanjem stvorili osjećaj kod njih da je škola samo „bubanje“ napamet i prikupljanje ocjena. Kad nešto ne valja, obveza je da svi prihvatimo odgovornost. Ja sam sebi najveći kritičar. No, ako nešto ne valja i vidim u povratnoj reakciji učenika da nešto ne funkcionira, istog dana ću to promijeniti. Također moram biti iskren da sam svojim radom u školi posljednjih deset godina prezadovoljan, zbog svih lijepih stvari koje sam doživio sa svojim učenicima. Provodimo mnoge projekte zajedno, uvijek volim istaknuti da su oni moji najbolji suradnici koje sam imao do sada. Djeca s osmijehom dolaze na sate geografije i odlaze s još većim – to je jedan od mojih najvećih životnih uspjeha.

Obrazovanje je važna sastavnica u odgoju djece. Koliko je ono važno na putu izgradnje osobnosti? Danas će neki razočarano kazati da je „svejedno sa školom ili bez škole“...

Svako dijete ima pravo na obrazovanje. I svako dijete zaslužuje kvalitetno obrazovanje, bez obzira na političku situaciju u državi. No, zadnjih godina obrazovanje se sve više svelo na eksperimentiranje, pokušaje provođenja reforme, a djeca i generacije prolaze i ostaju zakinuti za obrazovanje koje će ih pripremiti za život. Imam osjećaj da postoji i određeni koji jednostavno žele osporiti važnost škole poznatom rečenicom: „Ma škola nije bitna, diploma nije bitna, bitna je dobra veza.“ To nije dobra poruka koja dolazi do naših učenika. Često mi na sat razrednika znaju učenici reći: „Joj, učitelju, zašto učimo te karte i pojmove, svejedno ću se zaposliti kod mame i tate u tvrtci.“ U ovoj situaciji najvažniju ulogu imaju učitelji, da svojim primjerom i radom pokažu važnost škole za njihov život. Škola nije samo građevina od opeke, škola je puno više. Škola je učenik, učitelj, ravnatelj, domar i teta spremačica. Svi oni čine jedno živo tkivo koje funkcionira, odnosno trebalo bi funkcionirati. Djeca koja školu gledaju kao bitnu stanicu svoga života, dolaze s osmijehom na lice, poštuju učitelje i čuvaju interijer škole kao da je njihov. Oni žive školu. Usavršavaju se i uče. Takva djeca bude u meni nadu da još ima nade za ovo društvo.

Osjeća li se „nedostatak djece“, to jest iseljavanje prilikom upisivanja u školu u kojoj Vi djelujete?

Škola u kojoj radim ne osjeti toliko posljedice odlaska mnogih obitelji u inozemstvo. Razlog tome je da škole u Zagrebu još imaju malo veći priljev mladih koji dolaze zbog posla ili potrage posla, pa je broj djece još stabilan. No, ako se odmaknemo malo izvan glavnog grada, može se vidjeti manji broj djece po školama. Imao sam prilike raditi i u ruralnim školama gdje je užasno loša situacija. Evo primjera: jedna obitelj odluči otići u Irsku i sa sobom vodi i djecu. Imaju troje djece i ta škola ostaje samo u jednom danu bez troje svojih učenika. Postojale su situacije da ravnatelji nisu mogli složiti razrede jer jednostavno nije bilo djece. Situacija je sve više zabrinjavajuća i vjerujem da će se mnoge manje škole u budućnosti ugasiti jer neće biti djece da ih pohađaju. To je jedan od najvećih izazova s kojim će se Hrvatska morati suočiti u budućnosti koja je sve bliža.