Vlč. Željko Vlajić, župnik župe Sv. Luke Evanđelista u sarajevskom Novom Gradu

Nastojimo kod krizmanika probuditi otvorenost Duhu Svetomu


Autori se često razilaze što čemu treba prethoditi: teorija praksi ili obratno. Međutim, jasno je da konačni pozitivan rezultat ovisi i o jednom i o drugom. Upravo se to dade iščitati na temi priprave za sakrament krizme o kojoj smo pričali s vlč. Željkom Vlajićem...

Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Vlč. Željko je dio one generacije svećenika koji su svoja leđa morali podmetnuti u procesu obnove u ratu porušenih crkava i župnih kuća. Tako je i on ostao zapamćen kao jedan od pionira povratka u Bosansku Posavinu, točnije u župu Čardak kod Modriče. Taj je kraj, kao i njegova Derventa gdje je u obitelji Ivana i Mare, rođ. Marković, rođen 13. veljače 1973., valjalo dizati iz pepela. Ponajviše je pak bilo potrebno popravljati devastirane međuljudske odnose. A pamtio je Vlajić kako je prije rata bilo drugačije jer je u osmogodišnjoj školi Nikola Tesla u Derventi imao brojne prijatelje različitih vjeroispovijesti, prije nego ga je put svećeničkoga zvanja odveo u sjemenište Zmajević, a odatle 1992. na studij teologije u Bol na Braču, koji je završio 1998. u Sarajevu gdje je na Petrovo iste godine i zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.

S iskustvom župnoga vikara u Žepču i sarajevskom Novom Gradu, u Čardak je došao 2000. te – budući da je sve bilo porušeno – nekadašnji kokošinjac preuredio u mjesto za stanovanje. U toj je župi Gospe Žalosne ostao četiri godine, a istodobno je (2001. – 2002.) upravljao i susjednom župom Srednja Slatina. Potom je po godinu dana bio župnikom u Globarici i Haljinićima da bi 2006. bio imenovan duhovnim pastirom vjerničke zajednice u Bežlji kod Teslića gdje je ostao do 2015. Zatim je istu službu tri godine obavljao u Bosanskom Brodu bivajući i upraviteljem župe Donje Kolibe (2015. – 2017.) te je napokon 2018. došao u Sarajevo, u župu Sv. Luke za koju će mnogi, a na osobit način mladi, kazati da se njegovim dolaskom preporodila. Kao svećenikom koji ima iskustva iz različitih područja župničkoga djelovanja, s vlč. Željkom smo razgovarali o temi priprave mladih na sakrament potvrde, odnosno kršćanske punoljetnosti.

Poštovani, nalazimo se u vremenu kada se po župama podjeljuje sakrament svete krizme. S obzirom na vrlo čestu pojavu da to ujedno znači i trenutak kada mladi "napuštaju" Crkvu, koji je zapravo značaj ovoga sakramenta i pastoralnoga procesa kojim se do njega stiže?

Da, nalazimo se u vremenu kada sakrament svete potvrde primaju mladi diljem naše domovine. Primjerice, u župi za koju pastoralno skrbim ove godine sakramentu svete potvrde treba pristupiti 15 krizmanika. Vrijeme koje je iza nas nije dopuštalo korjenitu pripremu za sami sakrament, ali vjerujemo da će Duh Sveti nadodati ono propušteno. Nažalost, svjesni smo činjenice da mladi napuštaju aktivnosti vezane za Crkvu nakon primanja sakramenta. Međutim, danas smo sve više svjesni da jedino vrijeme koje mladi provedu u Crkvi jest razdoblje pripreme za sakramente. Tako nije mali broj onih koji prime prvu svetu pričest u četvrtom razredu osnovne škole i onda se ponovno jave župniku kada trebaju primiti sakrament potvrde pri kraju osnovnog obrazovanja. Značenje sakramenta, vjerujem, svima nam je dobro poznato, ali prisjetimo se da je to sakrament potvrde onoga što smo na krštenju primili. To često spominjem i podvlačim učenicima i pozivam na odgovorno i zrelo pristupanje potvrdi.

Koje je Vaše iskustvo, što bi se moglo nazvati kvalitetnom pripremom za krizmu? Bi li bilo potrebno podići dobnu granicu kada mladi pristupaju ovom sakramentu? Na što staviti naglasak?

Nastojimo kod vjeroučenika probuditi otvorenost Duhu Svetomu. Bez njega sva naša nastojanja ostaju bez ploda. Ponekada se oslonimo na statistiku i to nam je potrebno, ali ne zaboravimo da Duh puše gdje hoće i kako hoće i zato ne smijemo gubiti nadu koja mora biti utemeljena na vjeri i življena u ljubavi.

Vjerujem da bismo trebali podići dobnu granicu za primanje sakramenta potvrde. Naime, iz osobnog iskustva znam koliko je življenje i prakticiranje vjere u zrelijim godinama autentičnije. Naravno, sve to govorim ako joj i u tim godinama pristupimo sa zanimanjem i željom da je živimo autentično. Kvalitetna priprema za krizmu zrcalila bi se u pohađanju župne kateheze, školskog vjeronauka i sudjelovanju na različitim aktivnostima koje organizira mjesna Crkva, posebno mislimo na one aktivnosti koje organizira Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. Potrebna je jedna sustavna priprema kroz aktivno življenje u župnoj zajednici kako bismo kasnije i izvan nje mogli svjedočiti svoju vjeru. Međutim, bez podrške roditelja teško je realizirati bilo koju ideju i projekt.

Bi li se nekomu tko, recimo, redovito pohađa župni vjeronauk te ponešto i nauči, ali nikada ili vrlo rijetko dolazi u crkvu na misu, trebalo uskratiti krizmu? I kako Vama izgledaju "ispiti" koje biskup ili njegov delegat obavljaju prije ovog sakramenta?

Poznato nam je da Crkva zahtijeva određenu pripremu za sakramente. Vjerujem da sve župe istu i provode. Ako se netko priprema za sakrament, mislim da mu isti nemamo pravo uskratiti jer nikad ne znamo kako će Duh Sveti zapuhati. Ono što je bitno jest da se ne smijemo umoriti neprestano pozivati na aktivnosti u župi i slavlje sakramenta, a posebno euharistije. I ne samo pozivati, nego, prije svega, moliti za naše župljane.

Jednom sam pročitao da ne biramo mi patrone, nego patroni biraju nas. Zaštitnici naših župa poznaju svoje župljane, zato ne smijemo zaboraviti da im se utječemo i molimo njihov zagovor.

Razgovor biskupa s krizmanicima je značajan. Prije svega jer se biskup posebno tada obraća baš toj generaciji krizmanika. Njegov govor nikad nije općenit, nego nastoji upitati i čuti ono što mladi jesu. Njegov razgovor ne promatram kao puki ispit koji treba položiti, nego kao susret koji osobe može oplemeniti, promijeniti i nadahnuti.

Kakva je uloga kumova u slavlju krizme? Je li to institucija koja je izgubila svoj smisao? Vidimo da su neke pokrajinske Crkve, npr. u Italiji, ukinule kumstva jer su različite neprikladne osobe tražile to biti...

Sakrament potvrde je potvrda onoga što smo na krštenju primili. Bilo bi lijepo kada bismo mogli potvrditi i svoga kuma. To bi bio jedan simboličan čin kojim bi se potvrdilo kontinuirano življenje vjere. Nažalost, kriteriji za biranje kuma sveli su se na materijalno, ali i nije uvijek tako. Savjesni i odgovorni mladi biraju svjesno i odgovorno svoga kuma.

Što bi župnici mogli učiniti da zadrže mlade uz Crkvu i nakon krizme?

Župnik se ne treba umoriti od neprestana pozivanja i molitve. Naravno kroz to bi trebao razborito i sukladno mogućnostima sa svojim pastoralnim i ekonomskim vijećnicima suradnicima osmisliti pastoralne planove u kojima bi mladi mogli dati svoj doprinos za župnu zajednicu. Naravno, u tome svemu ne smijemo zanemariti i duhovnu stranu. Župnik bi se itekako trebao brinuti da njegovi mladi imaju adekvatan duhovni sadržaj kroz koji bi rasli i sazrijevali u vjerskom životu.

Odnedavno je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ponovno oživljena ideja katoličkih skauta. Na koji način to može pridonijeti pastoralu i što je potrebno kako bi skautizam pustio korijenje u ovoj mjesnoj Crkvi?

Osnivanjem skauta Vrhbosanske nadbiskupije otvara se jedno novo područje djelovanja. Ciljanim skupinama mladih obitelji s djecom, pojedinaca i župne zajednice omogućit će prakticiranje i duhovno uzdizanje vjere na jedan novi način u duhu s prirodom. Vjera u Boga, Crkvu i Domovinu temeljna su načela skauta Vrhbosanske nadbiskupije. Rezultat je također povezivanje mladih obitelji s djecom koji kroz zajedničko djelovanje preko skauta produbljuju povezanost, razmjenu iskustava i rješavanje mogućih problema s kojima se susreću u odgoju djece i međusobnim odnosima. Ulaskom djece u skautizam stvorit će se povezanost po pitanju duhovnosti, pripadnosti Katoličkoj Crkvi i zajedničkog dijeljenja vrijednosti prema ljudima i prirodi. To je također temelj za budućnost i razvoj skautizma za iduća desetljeća. Želja je da sadašnja djeca skauti uz Božju pomoć i odgoj kroz vrijednosti skauta izrastu u lidere skautizma u Bosni i Hercegovini. Što bi imalo za rezultat trajno i neuništivo djelovanje skauta u BiH. Također, važan segment je daljnje širenje skautizma u cijeloj Bosni i Hercegovini kako bi on zauzeo mjesto koje ima u nekim zemljama Europe i svijeta. Doprinos skauta je nezaobilazan u razvoju mladih katolika i razvoju njihovih vjerskih i društvenih vrijednosti, te pomoći Crkvi na svome putu. Odore koje skauti nose prilikom svojih susreta, zastave i manevri zasigurno će doprinijeti još većoj povezanosti i pripadnosti. U daljnjem djelovanju potrebno je organizirati što više susreta, kroz zajedničke edukacije, kampove, hodočašća, okrugle stolove i razmjenu dobre prakse sa skautima iz bliže i dalje regije i, dakako, uključiti druge župe. U tom duhu i ja zahvaljujem Mandaleni Trgovčević i Domagoju Andrijaniću na pomoći pri odgovoru na ova pitanja i korekciji.

Uočavamo kako je jedan od gorućih problema loša demografska slika: sve je manje vjenčanja i, onda, rađanja. Kada bi svećenik i na koji način mogao i trebao mladima govoriti na ovu temu? Koje je Vaše župničko iskustvo, što bi se konkretno moglo poduzeti u pastoralu na temu vjenčanja?

Mnogo toga se može postići kroz spontana druženja i razgovore nakon nedjeljne svete mise. Ne smijemo zaboraviti da svakoj osobi trebamo pristupiti individualno, poznavati njezine želje i mogućnosti. Svećenik tu mora biti razborit, možda više moliti, a manje govoriti. Naravno, to ne znači da neće osluškivati, ali ne svakako na neprikladan način pozvati na bračni život i rađanje djece.

Na tragu toga razmišljanja, u našoj župi svakog 13. u mjesecu slavimo svete mise za neudane i neoženjene i već imamo i konkretne plodove. Ovom prilikom sve mlade katolike koji žive u Sarajevu, ali i šire, pozivamo na slavlje tih misa, kao i na druženja koja uslijede nakon njih.