S. Kristina Marijanović, profesorica hrvatskog i njemačkog jezika u FKG-u u Visokom

Obrazovanje – put razlučivanja stvarnog uspjeha, životne vrjednote i vlastite slabosti


U povodu početka nove školske godine razgovarali smo sa s. Kristinom Marijanović, profesoricom hrvatskog i njemačkog jezika u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom.

Razgovarala: Tina Matić

S. Kristina je rođena 1985. u Jajcu. Osnovnu školu je pohađala dijelom u rodnom gradu, dijelom u Požegi. Srednju školu završila je također u Jajcu nakon čega je stupila u Družbu Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije. Prve redovničke zavjete položila je u Kloštru Ivaniću, a doživotne u Bugojnu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu završila je studij kroatistike i germanistike. U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom predaje hrvatski i njemački jezik. U sklopu pedagoškog usavršavanja redovito sudjeluje na znanstvenim i stručnim skupovima i seminarima.

Početkom rujna kada prazne školske klupe ponovno zauzmu novi i stari đaci, počinje i nova školska godina, novi početak kako za učenike, tako i za profesore. Jesu li samo đaci ti koji su zabrinuti ili se i profesori susreću s dozom nervoze?

Svaki je početak težak – stara je narodna poslovica. No bez obzira na narodnu mudrost, početak nove školske i vjeronaučne godine ne bih u potpunosti popratila riječima poput zabrinutosti ili nervoze. Dakako, ponovnim sjedanjem u školske klupe učenici i njihovi učitelji ulaze u novo razdoblje. Iako se raduju svojim školskim kolegama, učenici već početkom rujna znaju da ih čekaju brojne stresne pismene i usmene provjere znanja.

Učitelji, s druge strane, rado pozdravljaju nove učenike koje još ne poznaju, ali često početak školske godine poprate prepričavanjem poteškoća iz prethodne, od spomena nemirnih učenika do njihove nezainteresiranosti za učenje. Jasno je da time doista i jedni i drugi izražavamo zabrinutost i osjećamo dozu nervoze, ali čini mi se da je stav koji prevladava među nama u početku prvenstveno osjećaj pozitivne napetosti i iščekivanja produktivnosti na obostranu korist.

Učitelji se na početku svake školske godine nalaze pred izazovom kako provesti svoje učenike kroz nastavni proces potičući ih da uvijek iznova stječu samopouzdanje i usvajaju ponuđena znanja.

U učionicama postoje omiljeni profesori, a u zbornicama omiljeni đaci. S vašeg stajališta, koje kvalitete mora imati prosvjetni radnik da bi bio dobar profesor i podudara li se ta slika s onom koju vide djeca iz školskih klupa? Što je profesor dužan ponuditi učenicima?

Odgovor na zadnji dio Vašeg pitanja vrlo je kratak i jasan. Učitelj je učenicima dužan ponuditi znanje, u najširem mogućem značenju te riječi. No ne bih se složila da kategorično postoje omiljeni učitelji u učionicama ili omiljeni učenici u zbornicama. Naime, učenici često odaberu tzv. liniju manjeg otpora te se učini da su omiljeni učitelji oni koji od njih ne zahtijevaju puno. Međutim, tako je dok traje odgojno-obrazovni proces. U kasnijim godinama nerijetko uvide da je drugačije, da su im značili upravo oni učitelji koji su tražili maksimalno zalaganje.

Među pedagoškim standardima pronaći će se mnoštvo osobina koje trebaju krasiti prosvjetnog djelatnika, učitelja. Međutim, treba biti svjestan da, iako postoje studiji koji „proizvode“ učitelje, ipak ih ne uniformiraju. Svaki učitelj ostaje jedinstven u svojoj osobnosti, ali i pristupu učenicima. Stoga, najvažnija osobina koja bi trebala krasiti učitelja jest motiviranost.

Mi učitelji moramo uvidjeti da pravo učenje, odnosno motivaciju za učenje prate dobri međuljudski odnosi. Djeca neće ništa naučiti od onih ljudi koje ne vole, a da bi učitelji ohrabrili se ući u taj suodnos, moraju biti motivirani u onom što rade.

Kakva je profesorska vizija dobrog đaka?

Svi su đaci zapravo dobri đaci iako se može kazati da svaki profesor ima svoju viziju „dobrog“ đaka, ovisno o predmetu. Ako bismo, ipak, tražili zajedničke odlike, onda je to učenik zainteresiran za ponuđene teme rada. Ta je zainteresiranost uvijek pokretač i marljivosti i kreativnosti. Želja za znanjem osobina je koja bi trebala krasiti svakoga učenika. Nasuprot takvima su deprimirajući učenici koji kalkulatorski postavljaju prazno pitanje: „Što će to meni trebati u životu?“

Prepoznajem u razgovoru s kolegama i kolegicama da se raduju kada ulaze u učionicu u kojoj ih čekaju učenici spremni upustiti se u spoznavanje svijeta u kojem žive. Iz takvog se pristupa stvara dobar suradnički odnos te je i uspjeh neizostavan.

Obrazovanje je važna komponenta u odgoju djece. Koliko je obrazovanje važno na putu izgradnje osobnosti? Danas će neki razočarano kazati da je „svejedno sa školom ili bez škole“...

Odgoj djece i izgradnja svakoga u zrelu osobu dugotrajan je proces u kojem je obrazovanje malen, ali važan segment. Zaduženje svakog učenika nije samo svladavati predviđeno gradivo određeno planom i programom u nastavi. Sazrijevanje je put koji je neminovan u obrazovno-odgojnom procesu. Pritom na izgradnju osobnosti utječe – gotovo – sve: od genetskih predispozicija do društveno-socijalnog okruženja.

Mlada osoba usvaja ono što vidi, ali stalno propituje stvarnost u kojoj živi. Ponude su bezbrojne. Putem novih društvenih mreža nailazi na bezbrojne odgovore na vlastita unutarnja pitanja. Sve manje se oslanja na iskustvenu priču svojih starijih rođaka (djed, baka...), ali time ne nalazi sigurne parametre svoje osobnosti. Ipak su vršnjaci važan korektivni orijentir te se u obrazovanju ima s kim uspoređivati. Obrazovanje ga čini sposobnim razlučiti stvarni uspjeh, životne vrjednote i vlastite slabosti. Sa školom ili bez škole – nije svejedno!

Franjevačka klasična gimnazija (FKG) u Visokom jedina je klasična gimnazija u čitavoj Bosni i Hercegovini. Što to nju razlikuje od drugih škola i gimnazija i koje vrjednote njeguju profesori i učenici?

Franjevačka klasična gimnazija jest jedina klasična gimnazija u BiH, što je već čini posebnom. Osim učenja dvaju starih-klasičnih jezika – latinskog i grčkog, ova je škola kroz 120 godina postojanja formirala i vlastitosti kojima se razlikuje od drugih „građanskih“ škola. Tijekom povijesti ove škole profesori su bili bosanski franjevci koji su kod učenika gajili i razvijali osobitu ljubav prema klasičnim jezicima i kulturama. To je škola – „privatna“ – u kojoj se kroz cjelodnevni rad profesori i učenici stapaju u neku vrstu prijateljsko-obiteljskog odnosa hodeći prema istom cilju. Učenici su iz raznih krajeva BiH, pa i okolnih zemalja te su kulturološki već napravili iskorak iz ambijenta osnovne škole. Susretom s drugim i drugačijim stvara se šaroliki ambijent onih koji se svakodnevno nadopunjuju. Nažalost, ima i onih kojima je kriterij rada, ispitivanja i života ponekada previsok te odustaju od školovanja u našoj školi.
 

Cjelovit intervju pročitajte u novom broju Katoličkog tjednika.