Razgovarao: Dražen Kustura

P. Lombardi rođen je u Saluzzu (u provinciji Cuneo) 29. kolovoza 1942. Svoje je školsko obrazovanje stekao u Torinu, u Institutu Sociale kod isusovaca. Osim filozofsko-teološkog studija stekao je i diplomu iz matematike. Za svećenika je zaređen 1972. Član je Kolegija pisaca časopisa Civiltà Cattolica od 1973. Provincijalni glavar Talijanske pokrajine Družbe Isusove bio je od 1984. do 1990. Od 2001. do 2013. bio je i generalni direktor Vatikanskog televizijskog centra (CTV), a od 2005. do 2016. direktor Vatikanskog radija. Papa Benedikt XVI. u srpnju 2006. imenovao ga je ravnateljem Tiskovnog ureda Svete Stolice i na toj je službi bio do 2019. U javnosti je ostao upamćen kao bliski suradnik trojice papa: Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje u čijoj je pratnji bio na njegovu apostolskom putovanju u Sarajevu. Napominje kako to putovanje nije želio propustiti, iako je prethodno imao operaciju kuka te se kretao uz pomoć štapa.

S njim smo razgovarali o njegovim sjećanjima na Papin posjet Bosni i Hercegovini, porukama koje je tada uputio, kao i o izazovima medijskog praćenja jednog takvog događaja…

Poštovani p. Lombardi, prošlo je 10 godina od posjeta pape Franje Sarajevu 6. lipnja 2015. Po čemu se Vi sjećate tog događaja?

Priznajem da je za mene sjećanje na posjet pape Franje Sarajevu neodvojivo od sjećanja na posjet Ivana Pavla II. 18 godina ranije, 1997. Sudjelovao sam i na tom putovanju jer sam tada bio direktor programa Radio Vatikana i već sam pratio Papina putovanja. Ivanu Pavlu II. bilo je nužno otići u Sarajevo. Taj je put morao odgoditi više od tri godine, iako ga je planirao još 1994. Vrlo se dobro sjećam da sam komentirao izravan prijenos mise na Radio Vatikanu 8. rujna 1994., koju je Papa slavio u Castel Gandolfu, s homilijom pripremljenom za taj isti dan u Sarajevu, kamo mu nije bilo dopušteno doći zbog sigurnosnih razloga (ne toliko zbog njegove sigurnosti, koliko zbog sigurnosti ljudi u Sarajevu). U prosincu te iste godine, 1994., imenovao je kardinalom nadbiskupa Puljića koji je tada postao najmlađi među kardinalima, i bilo mi je veliko zadovoljstvo ponovno ga vidjeti uz papu Leona na lođi bazilike Sv. Petra na dan izbora. Putovanje 1997. ostavilo je na mene snažan dojam, ne samo zbog razaranja grada, već i zbog iznimno teških uvjeta u kojima je slavljena Papina misa na stadionu, okruženom križevima na grobovima. Bilo je užasno hladno, a vjetar toliko jak da je snijeg nosilo u zrak, ali nije ni uspijevao pasti na tlo. Ne znam kako je Ivan Pavao II. uspio završiti slavlje mise, s onim nezaboravnim riječima o „traženju i darivanju oprosta“, o pomirenju.

Kada smo 2015. ponovno došli u Sarajevo s papom Franjom, u svakom trenutku su mi kroz glavu i pred očima prolazila ta sjećanja. Situacija je bila potpuno drugačija – imali smo prekrasan proljetni dan – ali prošlost je ostala ista, i bilo ju je potrebno imati na umu kako bi se shvatilo što znači to novo Papino putovanje i što trebamo činiti da bismo živjeli sadašnjost i gradili budućnost u miru.

Što je za Svetu Stolicu i papu Franju osobno značio njegov posjet zemlji čija je prošlost obilježena strašnim ratom?

Vi vjerojatno bolje od mene znate kako su Ivan Pavao II. i Sveta Stolica pratili zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih – beskonačnu opsadu Sarajeva, strahote poput pokolja u Srebrenici i bezbrojne druge zločine. Usprkos svemu, predanost izgradnji mira uvijek je ostala živa.

Kada je Jorge Mario Bergoglio, došavši iz Argentine, postao papa u Rimu, i kada je odlučio započeti svoja putovanja po Europi, namjerno nije izabrao najveće zemlje, već one koje su mogle izgledati manje važne – a posebno one koje su najviše trpjele: Albaniju, gdje je komunistički ateistički progon bio najteži i najokrutniji, i Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, gdje je prvi europski rat nakon Drugog svjetskog rata bio najstrašniji. Da bi se izgradio mir, potrebno je iz dubine izliječiti rane mržnje, grijeha i nasilja.

Tada ste bili ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice. S kojim ste se izazovima suočavali u pripravi medijskog praćenja posjeta pape Franje Bosni i Hercegovini?

Najvažnija priprema za praćenje Papina putovanja jest pomoći novinarima i javnosti da razumiju kamo Papa ide i zašto ide tamo; koja je daleka i bliska povijest mjesta u koja dolazi; kakva je situacija s kulturološkog, društvenog, političkog i vjerskog gledišta. Samo se tako može razumjeti što će Papa reći i zašto će to reći, i time se može pridonijeti širenju njegove poruke mira i vjere.

U slučaju Sarajeva, nije bilo dovoljno samo podsjetiti na tragediju nedavnog rata i prijašnju povijest, nego je trebalo objektivno prikazati jedinstvene osobitosti grada, složenost suživota među etničkim skupinama i vjerskim zajednicama, izazove s kojima se suočava katolička zajednica i tako dalje.

Kako biste opisali cjelokupno raspoloženje koje je toga dana vladalo u Sarajevu?

Imam prekrasnu uspomenu, ponajprije punu radosti i nade. Kao što sam rekao na početku, za mene je bilo nemoguće ne usporediti to putovanje s onim Ivana Pavla II. I tada je postojala velika radost zbog Papina dolaska, ali znakovi i težina patnje uzrokovane ratom bili su posvuda prisutni, stalno nadvijeni nad svime. Radilo se o tome da se krene ispočetka, iz najdublje razine, da se izliječe strašne rane, da se ponovno dođe do daha.

Dolazak pape Franje, pak, dogodio se nakon godina truda na obnovi i zalaganja za miran suživot. Unatoč poteškoćama, Papa je dolazio u veliki grad pun života, gdje je dijalog među etničkim i vjerskim zajednicama već imao pozitivna iskustva na koja se moglo osloniti, gdje su mladi mogli izraziti radost, entuzijazam i nade. A Papa je poticao da se učvrsti i nastavi tim konstruktivnim putem prema budućnosti, u vrlo jasnom smjeru.

Papa je 6. lipnja 2015. u „europskom Jeruzalemu“ poslao snažne poruke: mira, pomirenja, izgradnje mostova te je zemlja barem na jedan dan bila ujedinjena kao rijetko kada prije i poslije. Na koji način je moguće učiniti da ove stvarnosti postanu realnost s obzirom da su ove teme danas aktualnije više nego prije 10 godina?

Teme pomirenja, izgradnje mostova i mira bile su jasno prisutne i često ponavljane u svim susretima i govorima pape Franje: pred državnim vlastima, na misi na stadionu, u međureligijskim i ekumenskim susretima, susretima sa svećenicima, redovnicima i redovnicama te mladima. Poruka je bila nedvosmislena. Ovih sam dana ponovno pročitao izvještaje i Papine govore, i ostavili su snažan dojam na mene. Mislim da ih i vi možete ponovno pročitati kako biste razmislili dokle ste stigli na tom putu i kako biste ponovno dobili poticaj, bez obeshrabrenja. Obljetnice, poput ove desete, beskorisne su ako ne služe upravo tome: da se izmjeri koliko se napredovalo i da se ponovno istakne poruka koja i dalje ostaje aktualna. Želio bih istaknuti da su u pontifikatu pape Franje međureligijski i ekumenski dijalog bili temeljni aspekt. Pomislimo samo na povijesne pomake u odnosima s islamom, na napore za susret s pravoslavnima… Već na prvim putovanjima, u Albaniju i u Sarajevo, ta je predanost – ključna za mir – bila potpuno jasna. Može se samo nastaviti ustrajno i strpljivo.

Koji trenutak, događaj ili govor iz Papina posjeta Sarajevu osobno smatrate najvažnijim za razumijevanje njegove poruke mira i suživota? I zašto? (OKVIR)

Ne bih znao napraviti neku ljestvicu važnosti, jer je temeljna poruka uvijek bila ista, ali upućena različitim sugovornicima u različitim događanjima: vlastima i cijelom stanovništvu, crkvenoj zajednici, različitim vjerskim zajednicama, mladima… I zato je svaki dio bosanskohercegovačke stvarnosti imao svoju ulogu – a svi ti dijelovi su potrebni. Svakako, govor na susretu s vlastima imao je najširi horizont obuhvaćajući povijest cijele zemlje i usmjeravajući je prema budućnosti u miru. No, susret sa svećenicima i redovnicima, sa snažnim emocijama sjećanja na prošle patnje, bio je nezaboravno intenzivan – kao što je bio i u Tirani, u susretu sa svjedocima progona. Tu se jasno vidjelo što znači svjedočanstvo vjere, sve do mučeništva. Bez tih svjedočanstava, služenje Crkve i govori o miru riskiraju ostati samo na razini lijepih riječi.

Kakvi su bili dojmovi novinara – vatikanista nakon Papina pohoda Sarajevu?

I susret s mladima u Centru Ivan Pavao II. bio je posebno snažan. Franjo je bio vrlo živahan i osoban. Odgovarajući na pitanje o korištenju digitalnih medija i rizicima koji s tim dolaze, poput pornografije, Franjo je bio vrlo izravan. To je bila prva prigoda u kojoj je javno rekao da je od jednog trenutka nadalje prestao gledati televiziju jer to nije bilo dobro za njegov život. Bio sam time duboko pogođen – bio je vrlo iskren i konkretan. I vatikanski novinari su mu postavili pitanje o toj temi tijekom klasičnog razgovora s Papom za vrijeme vrlo kratkog povratnog leta u Rim.

Kako ste Vi osobno doživjeli stanovnike Bosne i Hercegovine i što biste im poručili?

Danas je rat, nažalost, ponovno postao dramatično aktualan i u Europi. Stanovnici Bosne i Hercegovine na vlastitoj su koži iskusili užas rata. Stoga imaju ogromnu odgovornost nastaviti graditi mir i sve čvršći suživot, kako bi svima pokazali da je pomirenje moguće i da se po svaku cijenu mora izbjeći pad u ludilo rata. Svi mi, suočeni s onim što se danas događa, u napasti smo obeshrabrenja. Očajnički tražimo znakove nade, primjere mira. Gradeći i danas mir – kako je papa Franjo rekao građanima Bosne i Hercegovine prije deset godina – oni ne čine samo najveće dobro sebi, nego i svim Europljanima, svim ljudima. To je njihovo veliko poslanje, njihova dužnost.

Iako je rano još prognozirati, ali možemo li očekivati da će se i papa Leon XIV. zanimati za Bosnu i Hercegovinu kao Franjo i je li moguće očekivati i njegov posjet?

Čini mi se da je još prerano predviđati kako će papa Leon obavljati svoje poslanje za evanđelje i za mir u svijetu. Ipak, čini se da ima dobro zdravlje i dovoljno snage, pa se možemo nadati da će, poput svojih prethodnika, nastaviti putovati kako bi ohrabrio katolike, vjernike, muškarce i žene dobre volje na različitim kontinentima… A svi mi imamo pravo nadati se da će misliti i na našu zemlju. No, dajmo mu vremena da se dobro osvrne oko sebe. Sigurno će i nas vidjeti i misliti na nas na najbolji mogući način.