Mons. József Csaba Pál, biskup Temišvara

Papin posjet može dati novi dah i poticaj na rad za kršćanstvo i jedinstvo različitih Crkava


Pod geslom Hodimo zajedno, od 31. svibnja do 2. lipnja papa Franjo je pohodio Rumunjsku. O važnosti ovoga pohoda razgovarali smo s temišvarskim biskupom mons. Józsefom Csabom Pálom.

Razgovarao: Dražen Kustura

Mons. Csaba Pál rođen je 3. prosinca 1955. u Frumoasi/Csíkszépvízi, Nadbiskupiji Alba Iulia. Malo sjemenište pohađao je od 1970. do 1974. nakon čega je odslužio vojni rok 1975./'76. Bogosloviju je završio u nadbiskupijskom sjemeništu u Albi Iuliji. Za svećenika je zaređen 1981. poslije čega je četiri godine bio župni vikar u župi Sv. Ivana Krstitelja u Târgu-Mureşu. Kao svećenik „fidei donum“ 1985. poslan je u biskupiju Temišvar zamijeniti skupinu svećenika njemačkog podrijetla koji su se vratili u Njemačku. Prve dvije godine (1985. - 1987.) bio je na čelu župe Buzias-Bacova-Nitzchydorf (Biskupija Temišvar), a potom župnik u župi Sv. Marije Snježne u Resitu. Od 2000. inkardiniran je u Temišvarskoj biskupiji te je bio članom kolegija savjetnika i prezbiterskog vijeća. Za biskupa je posvećen 6. kolovoza 2018.

Preuzvišeni oče biskupe, u kakvom raspoloženju stanovnici Rumunjske dočekuju Svetoga Oca?

Građani su vrlo zadovoljni zbog dolaska Petrova nasljednika i vrlo su sretni što će doći papa Franjo znajući djelomično njegov život koji privlači toliko ljudi, ne samo onih u Katoličkoj Crkvi, nego i ljude koji ne pripadaju Crkvi. Ljudi se pripravljaju za ovaj posjet. Počevši od veljače, svaki dan u našim crkvama molimo za ovaj povijesni pohod. Na katehezama i u mnogim drugim susretima predstavljamo život pape Franje i ono što nas uči nasljednik Sv. Petra.

To je Papino 30. putovanje izvan Italije. Koliko je ovaj posjet važan i po čemu se on razlikuje od njegovih ostalih putovanja?

Za nas je ovaj posjet vrlo važan. Sveti će Otac pohoditi Rumunjsku tri dana. Ne događa se često da on ostaje tri dana u jednoj zemlji. Neće posjetiti samo Bukurešt, nego ide i u Transilvaniju gdje je većina Mađara, ali i u Moldaviju, u „rumunjski dio“, gdje je vrlo živa biskupija s mnogim katolicima, te u konačnici dolazi u središte važno za grkokatolike gdje će blaženim proglasiti sedmoricu grkokatoličkih biskupa mučenika.

Poslije Svetoga Ivana Pavla II. i njegova posjeta 1999. Franjo je drugi Papa koji je posjetio Rumunjsku. Koje su sličnosti, a koje različitosti između tih dvaju pastirskih pohoda?

Sveti Ivan Pavao II. dolazio je samo u Bukurešt. Istina je da je ostao također tri dana. No, taj posjet je gotovo u cijelosti bio ekumenski. Treba znati kako je Rumunjska prva većinski pravoslavna zemlja koju je Ivan Pavao II. posjetio i stoga mu je bilo vrlo važno susresti se sa Svetim sinodom Pravoslavne Crkve i patrijarhom kako bi izgradio te odnose. Tada nije mogao doći u druge gradove i u druge regije Rumunjske. Sada, glede ovog posjeta, velika je razlika upravo u činjenici da papa Franjo dolazi na sva ta mjesta, mnogo će putovati, upoznati, ne samo one iz Bukurešta, ili one koji idu u Bukurešt ovom prigodom, nego će se susresti s ljudima iz svih ovih regija. Vjerujem da će ova razlika biti jako važna. Ovaj posjet pape Franje je također ekumenski, ali i pastoralni. Ekumenski je u smislu da će se i ovoga puta susresti s patrijarhom i Stalnim odborom Pravoslavnog sinoda, a pastoralni jer će vidjeti katoličku realnost u Rumunjskoj.

Znamo da je u Rumunjskoj većina pravoslavaca. Kakvo je raspoloženje u Pravoslavnoj Crkvi glede Franjina dolaska?

I ja si uvijek postavljam ovo pitanje, ne samo kada je riječ o odnosu pravoslavaca, nego i drugih vjeroispovijesti: „Raduju li se oni jednako kao i mi ovom posjetu Svetoga Oca?“ Moj odgovor je: koliko smo izgradili odnos, prijateljstvo s njima, toliko se prijatelji sigurno raduju zbog radosti svojih prijatelja. Ako još nismo izgradili te odnose s pravoslavcima, možemo iskoristiti priliku to učiniti sada, tijekom ovih priprava: počnimo ponovno izgrađivati međusobne odnose. Jer samo ako postoje ti odnosi, možemo se nadati da će i oni iz drugih vjeroispovijesti uživati s nama zbog ovog posjeta. Čuo sam neke glasove, na primjer jednog metropolita i jednog pravoslavnog biskupa koji su rekli da su vrlo zadovoljni zbog Papina dolaska. Moguće je da postoje i drugi glasovi, ali oni ne prevladavaju. Papa se također trudi unatoč različitim posjetima koji su planirani u različitim dijelovima Rumunjske: u Bukureštu će posjetiti i novu pravoslavnu katedralu, koja još nije u potpunosti dovršena, gdje će biti zajednička molitva, a zatim će se susresti s patrijarhom i Sinodom. Tako da, koliko možemo vidjeti, postoji i pozitivan interes Pravoslavne Crkve za Papin posjet.

Mnogi vjernici u Bosni i Hercegovini malo znaju o Katoličkoj Crkvi u Rumunjskoj. Možete li nam ukratko predstaviti život Crkve u toj zemlji?

Kada se gleda Katolička Crkva u Rumunjskoj, postoji jedna zajednička biskupska konferencija rimokatoličkih i grkokatoličkih biskupa. Postoji šest rimokatoličkih i šest grkokatoličkih biskupija. Rimokatolika je više, dok je grkokatolika sada malo manje, ali su oni mnogo pretrpjeli kada je 1948. taj obred bio zabranjen. Službeno tek nakon 1990. ponovno postoje. U tom je razdoblju Grkokatolička Crkva izgubila puno: mnoge crkve, zgrade, sve što su imali. Crkve je država dala Pravoslavnoj Crkvi. Ali nakon 1990. država nije vratila sve što je oduzela, sve te crkve, ali je rekla da se moraju dogovoriti s pravoslavcima jer se u međuvremenu toliko stvari promijenilo. Ta je situacija dovela do prilično napeta odnosa između Grčkokatoličke i Pravoslavne Crkve.

Što se tiče Rimokatoličke Crkve, u četirima su biskupijama većina vjernika Mađari, dok su u dvjema većina Rumunji. Sve zajedno u Rumunjskoj imamo skoro dva milijuna vjernika, rimo i grkokatolika zajedno. Katolika je 9 - 10%, dok je pravoslavaca 87%.

Na tragu prethodnoga pitanja, koji su aktualni izazovi za Katoličku Crkvu u Rumunjskoj?

Sigurno je kako Crkva u Rumunjskoj ima gotovo iste izazove s kojima se suočavaju gotovo sve Crkve u Istočnoj, Središnjoj i Zapadnoj Europi. Jedan od tih izazova je sekularizacija u tom smislu da one stare strukture, koje su do sada funkcionirale, sada uvijek ne funkcioniraju. Također manji je broj svećeničkih i redovničkih zvanja. Možda mi se najvećim problemom čini onaj „narodne Crkve“, što bi njemački teolozi rekli „Volkskirche“, koja gotovo više ne postoji. Živimo u razdoblju prijelaza u osobniju Crkvu, poput one koju je Karl Rahner nazvao „Wahlkirche“; Crkva gdje ljudi biraju, sami odlučuju hoće li biti kršćani, gdje njihova vjera više nije samo naslijeđe, već osobni izbor. Taj prijelaz inače nije lagan pa tako ni u Rumunjskoj. Moramo pomoći ljudima da ne vjeruju samo zato što to dolazi iz tradicije, nego zato što su donijeli osobnu odluku u tom pogledu. Slijediti Isusa je jedna odluka; posebno u gradovima gdje su osobe donijele tu odluku vidi se procvat, obnova Crkve. Ali i u drugim područjima postoje i druge krizne situacije. Još jedan veliki izazov, ne samo za Crkvu, nego i za društvo je migracija, kada ljudi odlaze tražeći posao. Ali to je drugo pitanje.

S čime se Rumunjska kao država danas suočava? Je li primjetan veći odlazak mladih iz zemlje?

Da, to povećanje broja mladih ljudi koji napuštaju zemlju osjeća se vrlo snažno čak i ovdje u Rumunjskoj. Mi mislimo da se to osjeti u drugim zemljama još više, ali tko zna? Zapravo taj problem imamo. Iz toga se svakako javljaju i drugi problemi: ako nema mladih ljudi, nemate s kim raditi, teže je izgraditi budućnost, nemate nadu da će doći do potrebnih promjena. Cijela se zemlja bori s ovom situacijom i pokušava učiniti nešto kako bi ju poboljšala s ekonomske i financijske točke gledišta. Tu je borba, i ovdje također doživljavamo situaciju prijelaza u tom smislu.

Jedna od prisutnih katoličkih zajednica je i hrvatska. Kakva su Vaša iskustva s Hrvatima-katolicima u Vašoj biskupiji?

Hrvati u Temišvarskoj biskupiji čine oko 10% ukupnog broja vjernika. Imamo 13 hrvatskih svećenika od ukupno 88 koliko ih biskupija ima. Iskustvo je jako dobro i kada se gledaju zvanja. Ti ljudi su nam dali ta zvanja. Ja sam bio župnik u Resitu, mjestu u blizini tih hrvatskih područja. Ostali su tu, ali i oni idu vani raditi, a poslije se vraćaju u svoja sela. Do sada je barem tako bilo. Nadajmo se da će situacija takva i ostati, ali postoji jedna opasnost jer je istina da su neke obitelji počele odlaziti, ne samo radi posla, nego i da se presele s cijelom obitelji u druge zemlje što će za nas biti velika bol. Hrvati žive u sedam sela, svi su katolici i organizirani su u trima župama. Žive također i u gradovima kao na primjer u Resitu i Temišvaru. U selima jako poštuju tradiciju, bilo kao narod, bilo kao Crkva. To mogu reći za njih. Zahvaljujemo Bogu što su tu.

Znamo da je Crkva u Rumunjskoj za vrijeme komunizma mnogo propatila. Dokaz tomu su i sedmorica grkokatoličkih biskupa mučenika, budućih blaženika. Kakav je danas odnos države prema Katoličkoj Crkvi?

U Rumunjskoj je Katolička Crkva u manjini. Više-manje ju tretiraju kao i Pravoslavnu i druge Crkve. Država nam pomaže, ona također pridonosi plaći svećenika i nekih osoba koje su uposlene u župama. Sigurno je da nas je oko 10%. U skladu s tim i pomoć koju primamo je nešto manja. No, sada Crkve nisu progonjene, postoji sloboda, imamo katehezu u školama i svim crkvama. Istina je da se vlada često mijenja i ovisi o ljudima koji ponekad rade dobro, a ponekad baš i ne. Sigurno ne možemo usporediti ovo vrijeme s vremenom komunizma.

Koliko se danas u Rumunjskoj osjećaju posljedice komunističkog režima?

Naravno da se za vrijeme komunizma nismo mogli organizirati, niti izgraditi strukture. To se sada osjeti. Toliko puta moramo gledati kako stvari rade u drugim zemljama, kao što je to slučaj na Zapadu gdje je postojala sloboda za Crkvu. Primjerice, u Rumunjskoj nemamo stalnih đakona, čak i akolita imamo vrlo malo, samo su im jedna ili dvije biskupije počele dodjeljivati službu. Nije postojala ta struktura, ta navika školovanja laika da ih se učini protagonistima. U strukturama su bili prisutni samo svećenici. Sve je bilo zatvoreno i samo se u crkvama moglo raditi. Vjeronauk nije bio zabranjen, ali se mogao održavati samo u crkvama, i to određenim danima. I sve se to osjeti i sada. Kasnije smo počeli graditi ove objekte, ove zgrade, sve to od 1990., i nismo imali dovoljno energije i vremena da se brinemo o dušama, ljudima. I opet smo tu da gradimo ovo ili ono, i na tomu je naglasak. Tako da formacija i edukacija i dalje zaostaju. Počeli smo, malo-pomalo, poduzimati korake i u tom smislu. Ali ovo se naslijeđe još uvijek osjeća.

Kakav je odnos između Pravoslavne i Katoličke Crkve u Vašoj domovini? Koji su izazovi za ekumenizam?

Postoji institucionalni ekumenizam, službeni. U tome smislu možda prije 15 godina mogli smo više moliti zajedno, a i službeni je odnos bio puno održiviji. Sada su u nekim regijama sastanci ograničeni samo na ekumenski tjedan, gdje se obavljaju neke sitnice, neka molitva među svećenicima ili biskupima, gdje ih ima. Službeno kažemo da postoji malo ekumenizma i također poneka napetost. Ali je prisutan „narodni ekumenizam“. Većina ljudi je vrlo sretna kada vidi da se svećenici raznih Crkava vole, podržavaju jedni druge, pomažu jedni drugima. Postoji nekoliko inicijativa kao što je obrazovanje u vezi s projektima s mladima, zatim u društvenoj sferi. Na primjer, Katolička Crkva iz Njemačke također pomaže pravoslavcima u Rumunjskoj u određenim socijalnim projektima. To je također dobro i za naše odnose. U našoj biskupiji postoji nekoliko crkava koje koristimo zajedno s pravoslavcima, ne toliko puno, možda tri. No, to su mali koraci koji donose nutarnju nadu. Ono što institucionalni dio Crkava ne dopušta, sigurno ne smijemo, ali ono što je moguće, mogućnosti koje imamo, moramo iskoristiti. Ono što možemo učiniti je poštovati jedni druge, govoriti s poštovanjem jedni o drugima, ne se samo tolerirati, nego si i međusobno pomagati kada god je to moguće. Nadam se da u ovim malim koracima djeluje Isus, a Isus voli i Pravoslavnu i Katoličku Crkvu, i jedini je on sposoban napraviti jedinstvo. Mi želimo ići u tom smjeru.

Za kraj ovoga razgovora, prema Vašem mišljenju, koji su mogući plodovi Papina posjeta Rumunjskoj i kakva je budućnost Katoličke Crkve u ovoj zemlji?

Ako ovdje moram govoriti o svojoj nadi, možemo se nadati da će onoliko koliko smo pripremili zemlju za dobro sjeme koje donosi Sveti Otac, to sjeme donijeti plodove. Ali ovisi i o nama kako ćemo se pripraviti. To je uistinu izazov, kako izvršiti ono što će nam reći, što će nam donijeti. Opća nada je obnova. Da ne pretjerujemo nadajući se da bi Sveti Otac mogao učiniti sve umjesto nas jer smo mi ti koji moramo poduzeti korake. Ali ovaj njegov posjet može dati novi dah, novi poticaj za početak, da se ne osjećamo ovdje u Rumunjskoj kao u provinciji, daleko od Vatikana, nego da se osjećamo u ljubavi Svetog Oca, sveopće Crkve, da se osjećamo kao sastavni dio sveopće Crkve. U tom smislu, također primiti hrabrost za imati inicijativu, raditi za kršćanstvo i za jedinstvo različitih Crkava u našoj zemlji.