Razgovarao: Dražen Kustura

Gđa Žbanić rođena je 1974. u Sarajevu. Diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u rodnom gradu, na Odsjeku za filmsku i kazališnu režiju. Kroz svoj umjetnički rad često je obrađivala teme rata u Bosni i Hercegovini, osobito kroz filmove Grbavica, koji je na Berlinskom filmskom festivalu 2006. dobio glavnu nagradu Zlatni medvjed kao najbolji film, te spomenuti Quo vadis, Aida? S njom smo razgovarali o simbolu Srebrenice, iskustvu susreta sa žrtvama rata, ali i budućim projektima…

Poštovana gospođo Žbanić, bosanskohercegovačka, ali i svjetska javnost uskoro obilježava tužnu obljetnicu zločina u Srebrenici. Što ona, prema Vašem mišljenju, poručuje?

Živimo u vremenu gdje su ratovi, nezamislivi prije nekoliko godina, toliko legitimizirani da skoro nitko više ne govori o miru. Prije četiri godine u Srebrenici, na obljetnici, imali smo osjećaj užasa, ali i nade da se radi o nečemu strašnom i neponovljivom. Svijet se u međuvremenu toliko promijenio da 50 000 mrtvih ljudi u Gazi, deportiranje ljudi i njihovo privođenje u SAD-u, ubijanja u Ukrajini – nije više ni neobična vijest. I to je najstrašnije. Obilježavati Srebrenicu je pokazati što ostaje iza takvih tragedija: koja količina boli, nehumanosti, zla koje šteti i žrtvi i počinitelju.

.Vi ste kroz svoj film Quo vadis, Aida? kroz prizmu prevoditeljice UN-a Aide ispričali priču o Srebrenici. Kako ste se uopće odlučili snimiti jedan takav film? Koja je bila Vaša osobna motivacija snimanja?

Priča filma pokazuje kako su se odvijali događaji 11. srpnja. Iz sata u sat se pred našim očima vrti mehanizam pogrješnih odluka te vidimo cijenu koja se plaća zbog kukavičluka i nemogućnosti empatije s ljudima. Kao scenaristicu i redateljicu privukla me je ljudska drama jer rat stavlja ljudske odnose i emocije u najekstremnije konstelacije. Kao nekoga tko je taj rat preživio, osjetila sam poziv govoriti o njegovim užasima na način na koji se ne govori u drugim oblastima javnog života.

S obzirom da je riječ o vrlo osjetljivoj temi, imajući u vidu političke i nacionalne odnose u BiH, koliko Vam je izazovno bilo naći pravi omjer između umjetničke slobode i povijesnih činjenica?

Povijesne činjenice su bile jako važne za ovaj film. To ne mora biti tako u drugim igranim filmovima kojima je dopuštena slobodna interpretacija narativa, ali s obzirom da je genocid u Srebrenici konstantno negiran – morala sam izučiti sve detalje da bi film bio što relevantniji. Neke stvari sam zbog filmskih kanona morala dramatizirati: tako se umjesto tri sastanka u hotelu Fontana u filmu održava jedan jer bi za publiku bilo umarajući ritam ponavljati slične stvari tri puta, ali sam nastojala da svaka scena nosi točne i precizne motive, informacije i emocije.

Priča o ratnim temama sa sobom donosi niz društvenih i političkih reakcija. Kako se Vi s time nosite? Što Vas je kroz film Quo vadis, Aida? pozitivno iznenadilo, a što možda razočaralo?

Iznenadio me je broj pozitivnih reakcija iz Srbije. I to od mladih ljudi. Nedavno su mi studenti u Srbiji rekli da su filmom „konvertovali“ veliki broj svojih drugara koji su slijepo vjerovali nacionalističkoj propagandi. Neki od njih su mi pisali da su čitav život slušajući o Srebrenici, znali da nešto s tim narativnom nije u redu i da su tek kada su pogledali film, razumjeli što se od njih krilo. A jednu od najneobičnijih poruka sam dobila od momka koji je rekao da dolazi iz četničke obitelji i da je plakao na filmu. Negativne reakcije sam očekivala od srpske propagandne mašinerije i one su se dogodile po ustaljenom šablonu po kome rade njihove „službe“. Imate zločinca Šljivančanina i Bokana koji pišu kritiku filmu i plaše ljude da slučajno ne bi pogledali film.

Nakon 30 godina od rata susrećemo se s fenomenom negiranja genocida, selektivne pravde kroz sudske presude, ali i veličanja ratnih zločinaca. Što je potrebno učiniti kako bi bh. društvo doživjelo katarzu?

Kompleksno je pitanje, posebno u ovako globalnom kontekstu koji nam nikako ne ide u prilog, jer se negiraju osnovni postulati ljudskosti i civilizacije. Moje iskustvo je da ljudska dobrota prevlada kada joj se da sloboda i sigurnost. Radili smo, recimo, filmske radionice s djecom u Stocu. Tamo su djeca nacionalno podijeljena kroz školski sustav i druge institucije i nemaju puno kontakata. Kada smo objavili radionicu, sva djeca su došla vidjeti što je to jer vole film. Ali onda su dobili preporuku u lokalnoj crkvi da ne sudjeluju u našim radionicama. Nakon što smo tri godine nastojali i urgirali i molili na sve strane, jedne godine sva djeca su došla. Na početku su sjedili u suprotnim kutovima i nisu se ni gledali. Petra Radin iz Hrvatske i ja, koje smo vodile radionicu, predložile smo im da igraju glumačku igru u kojoj se 10 minuta gledaju u oči. To je jako teška vježba i za profesionalne glumce jer se trebate suočiti s drugom osobom i vidjeti joj „ dušu“. Nakon samo tri dana rada djeca su probila sve barijere i bez ikakva straha jednih od drugih su se igrala, pričala i zavoljela. Samo su nas molili da ih ne šaljemo van zajedno, da ih stariji ne vide kako se druže. Hoću reći da smo za tri dana uspjeli ukloniti neprirodne barijere koje su autoriteti postavljali godinama jer ljudi kada osjete dušu druge osobe i kada im je dana sloboda da budu ono što jesu, nađu najljepše stvari u sebi i drugome. To mi daje nadu da bismo mogli doživjeti katarzu kada bismo napravili okolnosti jer očito je ostalo puno dobra u nama.

Što mislite o stanju kulture sjećanja danas s obzirom na rat u Bosni i Hercegovini?

Sjećanje se često koristi u političke svrhe da bi se manipuliralo ljudskim emocijama. Svako sjećanje koje ne vodi ka budućnosti, koje se ne njeguje da bi se išlo dalje, postaje močvara iz koje se ne može izići. Poštivanje svake žrtve, razumijevanje presuda i zločina ključne su stvari da bismo nadvladali ovo stanje zaglavljenosti. Građenje ideologija i politika na lažima i ulogama žrtve put je u moralnu propast.

Što je potrebno učiniti kako bi porasla svijest da je svaki zločin, zločin bez obzira tko ga je napravio?

Vidimo da i mnogo razvijenija društva skrivaju „svoje“ zločine iza raznih opravdanja. Kod nas su to nacionalistički narativi koji ne dopuštaju da vidimo „drugog“ i da osjetimo „njihovu“ bol. Ako se politički izbjegavaju osude zločina, imamo izbor kao ljudi ne prihvaćati takvu politiku jer nema opravdanja za zločin. Po meni film je izvrstan medij gdje gledatelj ima priliku „biti“ netko drugi, razumjeti drugačije perspektive, čuti različita mišljenja i razumjeti da svijet nije crno-bijeli, da postane bogatije ljudsko biće.

Koja je ključna poruka za mlade koju bi trebali naučiti kao lekciju za budućnost s obzirom na zlo koje se dogodilo prije 30 godina, ne samo u Srebrenici, nego i u drugim mjestima?

Da zlo ne nestaje. Ostaje kao loša energija i truje sve oko sebe. Potiskivanje istine o zločinima uzima životnu energiju koja treba za gradnju budućnosti.

Najavili ste snimanje nastavka filma o Srebrenici pod nazivom Quo Vadis, Aida? – Dio koji nedostaje. Možete li nam otkriti nešto više o tome projektu i kada očekujete da bi mogao biti završen?

Najveća enigma je kada bi trebao početi. Jer smo prikupili 80% sredstava iz Europe, ali nemamo punu podršku domaćih institucija. Čovjek bi rekao da bi poslije nominacije za Oscara i uspjeha filma, te važnosti priče o Srebrenici trebalo biti podrške, ali gdje prestaje logika – tu počinje Bosna. Ipak, borimo se na sve načine jer smatramo da je priča o ženama Srebrenice danas još relevantnija. Njihova borba da dođu do pravde i istine, u kojoj ih nitko nije mogao spriječiti, ni različiti interesi, ni zločinci, ni real-politika da dostojanstveno pokopaju svoju djecu, bez osvete, bez poziva na mržnju, čini mi se kao put od koga puno možemo naučiti. To je autentična duša Bosne i Hercegovine, mada nas drugi uvjeravaju u suprotno.