Preč. Bože Radoš, rektor Papinskog hrvatskoga zavoda Svetog Jeronima u Rimu

Radost je „lozinka“ Božića


Kroz čitavu ljudsku povijest čovjek je na različite načine tražio put prema Bogu. Obično ga se smještalo na nebeska prostranstva, negdje daleko od pojedinca.

Razgovarao: Dražen Kustura

No, s rođenjem Isusa Krista prije više od 2 000 godina ta paradigma se, barem među kršćanima, promijenila. Njegov rođendan približio je Boga toliko čovjeku, čak do te mjere da mu je postao u svemu jednak osim u grijehu. Upravo je to i najveće otajstvo Božića – da Isus, Sin Božji, dolazi na svijet, postaje jednim od nas. O svetkovini Rođenja Gospodnjega razgovarali smo s preč. Božom Radošom, rektorom Papinskog hrvatskog zavoda Svetoga Jeronima u Rimu.

Preč. Bože rođen je 5. rujna 1964. u Crvenicama, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nekoliko godina kasnije njegova se obitelj preselila u Hrvatsku pa je on nakon završetka sjemenišne klasične gimnazije u Zagrebu i Đakovu (1983.) započeo filozofsko-teološki studij u Đakovu. Diplomirao je 1990., a iste godine, 29. lipnja, zaređen je za svećenika tadašnje Đakovačko-srijemske biskupije. Nakon toga jednu godinu je obnašao službu župnoga vikara u Osijeku te 1991. započeo poslijediplomski studij duhovne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu i magistrirao 1994. na temu Motivacija za Bogu posvećeni život. Biblijski, teološki i psihološki aspekti. Od 1997. pa sve do imenovanja na sadašnju službu u travnju 2016. bio je duhovnikom u đakovačkoj bogosloviji te profesorom na KBF-u u Đakovu. Osim toga obnašao je službu asistenta za permanentni duhovni odgoj mladih svećenika, koordinatora za duhovnu formaciju svećenika, a od 2010. je kanonik Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Prečasni rektore Radoš, iz godine u godinu slušamo kako je Božić najradosniji kršćanski blagdan kada Sin Božji postaje jednim od nas. Što je istinska vrijednost Isusova rođendana te znamo li se još uvijek radovati otajstvu ovoga blagdana?

Božić i radost intimno su združeni i nema sumnje da je Božić najradosniji kršćanski blagdan. Radost je „lozinka“ Božića, ona otvara, prati plan Božjeg silaska među nas. Listamo li otajstvo utjelovljenja i rođenja, uočavamo kako se stalno ponavlja poziv na radost i svjedočenje radosti. Konkretno. „Raduj se“ – poziv na radost i „Gospodin je s tobom“ – pridodan motiv za radost, prve su riječi navještenja upućene Djevici, a ona dok u utrobi nosi Dijete (radost), obilno je pretače u dušu drugih, u utrobu Elizabete koja kliče od radosti: „Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.“ I rođenje je glasom neba naviješteno pozivom na veliku radost: „Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod, danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj Krist Gospodin.“

Božić je posebna prilika da nas „Svijeta Razveselitelj“ iznova razveseli, tj. ponovno nauči pravoj radosti. Nudi nam – jer lako zaboravimo istinski se radovati – priliku ponovno poći u otvorenu školu Betlehema, od starije braće: pastira i mudraca s istoka naučiti Bogu se pokloniti, ugrijati se na Mladom Suncu s visine i ozareni dječjom radošću, slaviti otajstvo Božića.

Papa Franjo je u jednoj od svojih božićnih propovijedi ustvrdio kako je Božić postao „taocem materijalizma“. Koliko se doista u sveprisutnom blještavilu ukrašenih ulica, skupocjenih darova i bogate trpeze izgubio istinski duh Božića?

Okićene ulice, trgovi i kuće drevni su običaj dobrodošlice velikim ličnostima: kralju koji dolazi u posjet, vojskovođi koji nosi pobjedu i sl. Razumno bi bilo zaključiti da je svečano okićeni Rim, kao i drugi gradovi, u ovo vrijeme Božića, pripremljen za dolazak Kralja od čijeg rođenja brojimo godine i vjekove. No, istina je drugačija, sjajna je dekoracija u konačnici dobrodošlica onima koji darove kupuju. Mnoštvo ljudi po ulicama, s pretrpanim rukama potvrđuju da su (ih) trgovci pogodili. Nije u konačnici problem u darovima, nego „zarobljenim rukama“ koje se više ne pružaju prema daru – Dragocjenom biseru – koji se besplatno daje. U duhu Božića je primiti Boga kao dar – biser, a za to su potrebne prazne, prema Bogu ispružene ruke. Božićni je izbor primiti ili kupiti dar!

Jedan od prepoznatljivijih simbola Božića jesu i jaslice. Tamo je „narod koji je u tmini hodio svjetlost vidio veliku“ (Iz 9,1). Koliko nam taj prizor može pomoći da u poniznosti i skromnosti poput pastira prihvatimo novorođenoga Kralja?

Jaslice su neiscrpna priča za male i velike. Scenarij je pisan jezikom za djecu. Mnoštvo deminutiva koje vole djeca: djetešce, jaslice, slamica, štalica... Životinje koje djeca obožavaju: janje, ovca, magarac, vol… Likovi koji u dječjim pričama zrače pozitivno: anđeli, majka i otac koji budno paze na novorođeno dijete, pastir na otvorenom pašnjaku, kraljevi koji dolaze iz dalekih zemalja, donose darove i klanjaju se novorođenome kralju. Ova koreografija jaslica budi simpatije i maštu kod djece, ali i simpatiju kod odraslih. Vjerujem da kroz njih djeca sanjaju lijepi, idealni svijet, neko novo kraljevstvo. Zadivljenost i radost djeteta pored jaslica govori da oni vide što odrasli ne vide, svijet stvoren za njih, kojemu se vesele, dive, klanjaju pa su stoga pored jaslica učitelji odraslih. Pored jaslica, gledajući djecu i Dijete, toplo zvuče Isusove riječi: „Ako ne postanete kao djeca (zauzmete stav malenih), nećete ući u kraljevstvo Božje.“Pred jaslicama čovjek najlakše zauzme stav djeteta jer se ni Bog nije ustručavao postati malen. Stoga su jaslice i danas mjesto oblikovanja stava odraslih koji trebaju „rasti“ – postati djeca – prignuti se da bi ušli u kraljevstvo.

Sveta Obitelj se neposredno nakon Isusova rođenja našla u problemu te je bila primorana na bijeg u Egipat. Svjedoci smo i danas da su mnoge obitelji s djecom primorane napustiti svoje domove u potrazi za sigurnošću. Može li duh Božića omekšati srca „današnjih Heroda“ kako bi predanije radili na izgradnji pravednoga mira?

Povijest se stalno ponavlja. Herodi se samo smjenjuju, ne nestaju. Stalno crtaju svoje svjetove u kojima nema mjesta za sve. „Višak“ trpaju u trošne čamce, bacaju u more i upućuju bez kormila da plove bez cilja. Među njima su trudnice, novorođenčad, djeca bez roditelja i mladi bez oslonca, nerijetko su plijen zlih ljudi koji im oduzmu najprije dostojanstvo, a onda izbrišu i ime. Za nas kršćane Božić je poziv svakome da svatko na svoj način proširi „duh i dušu“ Božića svijetom. Samo je rijetkima dana prilika da „mekšaju srce suvremenih Heroda“, ali svima je (za)dano da budu u društvu Josipa. Da na putu prema „Egiptu“ ne budemo zatvoreno i hladno svratište, nego da suosjećanjem i malim znakom prepoznavanja njihove ljudskosti i dostojanstva zastanemo pred njihovim trpljenjem i koliko je moguće, ugrijemo svratište za nastavak puta. Ne vidjeti u njima neprijatelje, opasnost, nego ljude trpljenja pa i konkretno Onoga koji iz jeruzalemske okolice bježi u Egipat.

Sam Bog na ovaj svijet došao je tiho i rodio se u, tada za mnoge, nepoznatom gradiću na margini. Sadašnji papa Franjo govori o važnosti „Crkve u izlasku“ i odlasku onima koji su na bilo koji način „marginalizirani“. Kako radost Božića podijeliti upravo s onima koji su u najvećoj potrebi?

Da, Gospodin započinje svoje hodočašće s periferije ljudskih interesa i zanimanja. Ivan pripravlja put u pustinji između Jeruzalema i Jerihona gdje je onaj bačeni prolaznik. Tu je njegov put, tu sigurno prolazi. On je na pragu bogataša u društvu Lazara, ali ne ulazi u kuću, nego sjedi na pragu i čeka. Očekuje da ga se tu prepozna i uvede za stol. Nalazi se i na periferiji velikih suvremenih bogatih gradova gdje milijuni žive u neljudskim uvjetima. Tamo uvijek iznova započinje i odabire sebi mjesto među škartiranim. Od njih počinje graditi put prema središtu grada. Periferija je mjesto gdje kršćanin bistri svoj identitet, prima svježu krv. Tamo nam je svima uvijek započinjati. Na periferiji tražimo i sebe. Svi mi imamo svoje periferije, periferije grijeha, gdje nije ugodno poći, ali On je tu i tu želi započeti hod s nama.

Rodom ste iz Duvna, odrasli ste i veći dio života proveli u Hrvatskoj, a trenutno ste na službi u Italiji. Osjetite li razliku u duhu slavlja Isusova rođendana u ovim trima zemljama? Što je isto (slično), a što različito?

Oko uvijek vidi djelomično i neke ga slike privuku, zabilježe se i postaju slika Božića.

Moje bilježi tri različite slike. U Duvnu je slika obitelji, svi su na okupu s onima koji su s rada iz Njemačke za Božić došli kućama. Zadovoljna lica, snažno međusobno povezani slavili smo Božić. Doživljaj iz perspektive djeteta.

U Hrvatskoj je prva slika i asocijacija prepuna raspjevana crkva koja u savršenom miru dostojanstveno slavi Božić. Svi na okupu oni koji svake nedjelje dolaze, ali i oni koji samo na ovaj dan prijeđu crkveni prag. Viđen iz perspektive svećenika u Rimu, Italiji, svečano okićene ulice, s mnoštvom ljudi koji nekamo idu, a crkva je samo jedna od prolaznih postaja.