Don Marinko Ivanković, ispovjednik u KŠC-u Don Bosco u Žepču

Redovnički život ima temelj u evanđelju, a evanđelje nikad neće izgubiti smisao


Svake godine 2. veljače, na blagdan Prikazanja Gospodinova – Svijećnicu, obilježava se i Dan posvećenog života. To je bio i povod razgovora sa salezijancem don Marinkom Ivankovićem koji trenutno vrši službu ispovjednika pri Katoličkom školskom centru "Don Bosco" u Žepču.

Razgovarala: Tina Matić Ilić 

Don Marinko Ivanković rođen je 20. lipnja 1942. u Sovićima, župa Goranci kod Mostara, u vjerničkoj obitelji koja je živjela od skromne očeve plaće i prihoda od vrlo malog obiteljskog imanja. Prve zavjete položio je u Rijeci 1960. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 1969. Studirao je povijest i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zadru (1972. – 1975.) te u to vrijeme bio upravitelj župa Murvice i Briševa kod Zadra. Najveći dio redovničkog i svećeničkog života proveo je kao odgojitelj salezijanskih kandidata i profesor u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Križevcima (1970. – 1972.) i Rijeci (1975. – 2006.). Obnašao je službu tajnika Hrvatske salezijanske provincije u razdoblju od 2006. do 2013. nakon čega je poslan na službu ispovjednika u KŠC Don Bosco u Žepču.

Poštovani, blagdan Prikazanja Gospodinova ujedno je i Dan posvećenog života. Koliko je, prema Vašem mišljenju, važno obilježavanje ovoga dana?

Dan posvećenog života na blagdan Prikazanja Gospodinova ima svoj duboki smisao i oni koji su ga osmislili imali su za to opravdane razloge. Dan posvećenog života je izabran zato što je to vrijednost na koju se želi upozoriti vjernike i sve ljude dobre volje. Posvećeni život ima veliku vrijednost, ne samo za redovnike, nego i za sve vjernike i za današnji svijet. U proteklim stoljećima redovnici su dali velik doprinos znanosti, kulturi, odgoju, umjetnosti itd., ali to nije bitno za redovnički život. Za svaku redovničku zajednicu bitno je evanđelje koje svaka zajednica nastoji živjeti na svoj način u skladu sa svojom karizmom. Dobro je da se Dan posvećenog života obilježava zajednički, da pojedine redovničke zajednice nisu protivnici ni konkurenti, nego svjedoci evanđeoskih savjeta na sebi svojstven način.

Kroz kakve faze prolazi redovništvo danas? Što reći onima koji kažu da je ono izgubilo svoj smisao?

Ne može se reći da je sadašnje vrijeme pogodno za redovnički život. Suvremeni način života doveo je u krizu sve duhovne i naravne vrjednote. To znači da je doveo u krizu konkretne živote velika broja ljudi. Redovnički život ima temelj u evanđelju, a vjerujem da evanđelje nikad neće izgubiti smisao. Može izgubiti smisao način na koji se žive evanđeoski savjeti. Smisao ne ovisi samo o temelju, nego i o tome kako se na temelju gradi. Autentični redovnički život ima svoje snažno opravdanje da i u ovakvim vremenima živi bogatstvo vlastita života i unosi svjetlo u tamu svijeta u kojoj se mnogi gube.

U pismu prigodom proglašenja Godine posvećenog života (30. studenog 2014. – 2. veljače 2016.), papa Franjo potaknuo je redovnike i redovnice na obnovu Crkve, odnosno da „probude svijet“, da „iziđu iz sebe“ i „budu Crkva koja izlazi“. Kako to tumačite?

Redovnik je kršćanin koji se odlučio radikalnije živjeti evanđelje. Nije neki nad-kršćanin, već vjernik u kršćanskoj zajednici, u Crkvi. A Crkva je sveopći sakrament spasenja. U svijetu u kojem mnoštvo ljudi živi u tami i izgubljenosti, nijedan kršćanin ne bi smio biti nezainteresiran i ravnodušan, a još manje redovnik koji se opredijelio za dosljednije življenje evanđelja. Gdje god postoje odbačeni, nemoćni, obespravljeni, izgubljeni ljudi o kojima nitko ne vodi brigu, znak je da tu nema pravih kršćana. Redovnici bi trebali predvoditi i ostale članove Crkve u brizi za vremenite i vječne potrebe suvremenih ljudi. Dakako nije redovnik, nije vjernik koji spašava – Krist je Spasitelj, ali redovito Kristovo spasenje dolazi preko Crkve, preko njezinih članova gdje bi trebali prednjačiti redovnici.

U skladu s rečenim, kakva redovnika traži današnje vrijeme?

Možda bi bilo prikladnije postaviti pitanje: Kakvu redovničku zajednicu traži današnje vrijeme? Redovnici zajedno žive, zajedno rade i zajedno mole. O ozračju u redovničkoj zajednici uvelike ovisi kakvi su redovnici i redovnice. Zdrava tradicija koja se prenosi i živi u svakidašnjem konkretnom životu i radu koja onda svakog člana podržava u entuzijazmu i požrtvovnosti u onom što mu je povjereno. Radostan redovnik prožet ljubavlju prema Kristu i svakoj osobi koju susreće bogatstvo je za sredinu u kojoj živi. Svatko tko ulazi u redovničku zajednicu, vjerujem da takav želi biti samo koliko pojedine zajednice imaju takvu zdravu tradiciju i duhovnu snagu da pomognu u dozrijevanju takvih osoba. Tradicija nažalost može ostarjeti i zastarjeti, može imati svoje bolesti i tumore pa se to uvelike osjeti na članovima zajednice.

Mnogi kažu da je redovništvo nezasluženi dar Božji. Kako taj dar prepoznati i razvijati ga do plodova istinskog nasljedovanja Isusa Krista?

Većina onoga, i to najvažnijega u životu imamo bez vlastitih zasluga kao Božji dar. Posvećeni život u redovničkoj zajednici ne može se zaraditi ni kupiti. Božji mnogovrsni darovi su međusobno povezani. Ne vjerujem da su svi redovnici i redovnice pozvani na redovnički život od majčine utrobe, onako kako je Blažena Djevica Marija pozvana za Majku Sina Božjega ili Ivan Krstitelj za Isusova preteču. Vjerujem da poziv na posvećeni život ovisi o suradnji osobe s ostalima nezasluženim Božjim darovima. „Mnogo je zvanih, ali malo odabranih“, mnogo je , ali malo odazvanih jer, vjerujem, Bog mnoge zove na posvećeni život, ali se taj dar upropasti krivnjom osobe, a još češće sredine u kojoj živi osoba koju Bog zove. Prepoznavanje Božjeg poziva nije kod svakog isto. Netko ga prepozna u nekom izvanrednom milosnom trenutku, ali većina prepoznaje kroz određeno vrijeme provjeravanja i molitve.

Koji su to „uvjeti“ da bi se postalo redovnikom?

Uvjet je krštenje i dostatno tjelesno, moralno i duhovno zdravlje. Dakako da je na prvom mjestu krštenje po kojem postajemo članovi Crkve i povezujemo se trajnom vezom s Isusom Kristom. Za krštenje je potrebna vjera. Ne može biti redovnik koji nije član Crkve. Potrebno je da osoba koja želi biti redovnik vjeruje da je Bog zove na takav način života. Uz to je potrebno da redovnička zajednica u ime Crkve prepozna autentičnost Božjeg poziva. Prepoznavanje i provjeravanje autentičnosti redovničkog poziva obično traje nekoliko godina.

Redovnički život nosi i težine i radosti, no kako biste iskustvo svojeg redovničkog života ispričali nekomu tko uopće nije vjernik?

Isus nije svoje učenike oslobodio životnih teškoća, bolesti, nerazumijevanja, progona ni smrti. Dapače, obećao im je trpljenja i progone upravo zato što idu za njim i što su mu vjerni. Redovnike prate mnoge teškoće kao ljude, a često trpe upravo zato što su redovnici. Svake godine biva ubijeno više redovnika i redovnica zbog svoje vjere i naviještanja evanđelja. Ali progoni i patnje redovnika nisu još nikoga odvratili od redovničkog poziva. Ne znam kako bih onom koji ne vjeruje na njemu razumljiv način riječima opisao redovnički život. Teško je opisati život koji je utemeljen na evanđelju onomu koji evanđelje ne prihvaća. Najbolje bi bilo pozvati ga u redovničku zajednicu da u njoj živi jedno vrijeme i vidi da su redovnici radosni, normalni, duhovno zdravi ljudi zahvaljujući posvećenu načinu života.

Možete li nam reći kako ste odlučili krenuti tim putem?

U mome redovničkom pozivu nema ništa posebno ni spektakularno. Moja obiteljska kuća je bila pet kilometara udaljena od župne crkve. Svećenika sam viđao jedino na nedjeljnoj misi. Sakrament prve pričesti i krizme primio sam vrlo mlad. Uza svu komunističku anticrkvenu propagandu „pratar“ je bio vrlo cijenjena osoba. U kući prvog susjeda čuvao se sanduk u kome je bilo sve potrebno za svetu misu: oltarni kamen s moćima, kalež, križ, misno ruho. To se čuvalo još od turskih vremena i to je bila ostavština dvojice franjevaca iz te obitelji - fra Jerka i fra Ilije Marojevića Glibića, i svi su u selu to smatrali posebnom svetinjom. Oni su umrli prije više od 100 godina. Kad sam završio osmogodišnju školu, našao sam se pred odlukom kamo dalje. Nije me ništa posebno privlačilo. O redovničkom pozivu nisam prije toga uopće razmišljao. Zapravo nisam ni znao da postoje sjemeništa i nisam nikoga poznavao tko je krenuo putem posvećena života. Poticaj je došao od župnika fra Miroljuba Skoke, na njegov poticaj i uz podršku obitelji krenuh dobrim dijelom u nepoznato i nađoh mjesto koje mi je Gospodin pripremio.

Salezijanci su prepoznatljivi po radu s mladima. Što se u 160 godina postojanja Družbe promijenilo, a što je ostalo isto?

Ostali su mladi i potreba za njihovim odgojem. I danas je na cijeni salezijanski način odgoja i salezijanac odgojitelj. Promijenilo se mnogo toga i promjene su brze i stalne. Promijenio se način života mladih. Dok je u početku naglasak bio kako mladoj osobi dati kruha, krov nad glavom, osposobiti ga za neko životno zvanje, poučiti ga u osnovnim istinama vjere te mu pružiti mogućnost za igru i druženje. Sve to na svoj način i danas ostaje, ali se u suvremenom načinu života sve to živi i ostvaruje na sasvim drugačiji način. Danas su odgojni problemi puno zamršeniji i potrebe mladih drugačije pa je i odgoj puno zahtjevniji i teži. U početku je naglasak bio na ekonomskim potrebama mladih, a danas je više na moralnom i duhovnom području.

Stil salezijanskog rada s mladima sažima se u izreku: „Evangelizirati odgajajući, odgajati evangelizirajući.“ Kako ta „metoda“ djeluje danas?

Za svakog salezijanca je odgoj mladih temeljna životna oznaka. To je baština koja je salezijancima ostala od utemeljitelja Don Bosca koji je u pravilnu odgoju mladih vidio najvažniju aktivnost za Crkvu i društvo. „Dobar kršćanin i čestit građanin“ to je želio postići kod onih koje je odgajao. Sakramenti pomirenja i euharistije te pobožnost prema Mariji Pomoćnici kršćana smatrao je bitnima za postizanje odgojnih ciljeva. Ako se uspije u tom da mladi usvajaju evanđeoske vrjednote, odgoj postaje puno lakši i uspješniji. Mladi su otvoreni za evanđeoske vrjednote samo ako im se prikažu na njima prikladan način. Za salezijanski način odgoja bitna je asistencija, to znači prisutnost odgojitelja među onima koje odgaja. I to ne bilo kakva prisutnost, nego prisutnost onoga koji ih voli, koji za njih živi, koji sve svoje vrijeme, znanje i sposobnosti koristi za njihovo dobro. Zato je važno da odgojitelj može s onima koje odgaja raditi, učiti, igrati, pjevati, ali i sudjelovati u bogoslužju i moliti. Pravi odgojitelj više odgaja svojim životom nego riječima.

Za kraj, što je, prema Vašem shvaćanju, redovnički poziv i zašto oni koji ga osjete ne bi to trebali ignorirati?

Redovnički poziv, kao uostalom sve u vjeri, ne može se nikada do kraja razumski dokučiti. Uvijek ostaje ono još nešto. Sigurno je međutim da redovnički poziv nije samo radi osobe koju Bog zove. Redovnik je osoba za druge na specifičan način. Zašto Bog zove ovoga, a ne onoga, uvijek ostaje tajna. Očito da Bog ne zove sve u redovnički način života. Bog je slobodan u odabiru koga će pozvati, ali je i pozvana osoba slobodna hoće li se na poziv odazvati. Ne mislim da Bog „kažnjava“ onoga koji se ogluši na Božji poziv. Mislim da neprihvaćanje Božjeg poziva dovodi do praznina i u osobnom životu i u životu Crkve. Bog ne zove bez razloga. Božji poziv je važna stvarnost i zbog toga mu ne bi trebalo neozbiljno pristupati.