Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prijevod: Dražen Kustura

Fra Massimo Fusarelli rođen je 30. ožujka 1963. u Rimu. Franjevački habit odjenuo je 28. srpnja 1982., a doživotne zavjete u Redu Manje braće položio 8. siječnja 1989. Za svećenika je zaređen 30. rujna 1989. Filozofiju i teologiju studirao je na Papinskom učilištu Antonianum te je nastavio znanstvene studije na Papinskom patrističkom institutu Augustinianum gdje je postigao magisterij iz patristike. Na Sveučilištu Antonianum nekoliko je godina predavao kolegij iz područja patrologije.

U svojoj je franjevačkoj zajednici bio djelatan na različitim područjima. Obnašao je službu animatora pastorala zvanja, magistra braće s privremenim zavjetima, ali i onu generalnoga tajnika za formaciju i studije u Generalnoj kuriji Franjevačkog reda. Bio je i generalni pohoditelj nekoliko franjevačkih provincija u Italiji. U rimskoj četvrti Torre Angela od 2009. do 2013. s nekolicinom je braće započeo projekt male franjevačke zajednice koja se bavi osobito radom sa siromasima i obiteljima u potrebi. S dvojicom franjevaca je 10 mjeseci proveo u potresom opustošenom Amatriceu, pomažući materijalno i duhovno ljudima tog područja nakon tragedije koja ih je zadesila.

U rimskoj je župi Sv. Franje, u četvrti Trastvere, bio župnik i gvardijan lokalne franjevačke zajednice. U srpnju 2020. izabran je za provincijala Franjevačke provincije Sv. Bonaventure u Laciju i Abruzzu, a 2. srpnja 2021. na Generalnom je kapitulu izabran za generalnog ministra Reda Manje braće.

Povod za razgovor s fra Massimom je Svjetski dan siromaha.

Poštovani, papa Franjo na tragu je duhovnih plodova Jubileja milosrđa odlučio 13. lipnja 2017. ustanoviti Svjetski dan siromaha, s ciljem da u cijelom svijetu kršćanske zajednice postaju sve više i sve bolje konkretni znak Kristove ljubavi prema posljednjima i najpotrebnijima. Tom je prigodom Sveti Otac uputio poruku naslovljenu Ne ljubimo riječima, nego djelima. Je li ta poruka naišla na odziv, na razumijevanje?

Od prvog sam trenutka smatrao jednostavno proročanskom intuiciju pape Franje da ustanovi Svjetski dan siromaha. To je značilo dati dostojanstvo siromasima koji nisu samo primatelji našeg milosrđa, nego zajedno s nama protagonisti života, povijesti i također Božjeg plana spasenja. Mi Manja braća zapisali smo u svojim konstitucijama da su „siromasi naši učitelji“: u njihovoj školi možemo učiti logiku evanđelja, a time i istinsku ljudskost. Jedna takva uzvišena proročka poruka treba vremena da uđe u duboko tijelo Crkve. Vjerujem da su odgovor i prihvaćanje inicijative pape Franje stvarni i da se izražavaju u mnogim gestama i inicijativama. Za rast u svakodnevnoj osjetljivosti vjernika, pa i pastira, potrebno je vrijeme, ali vjerujem da smo na dobrom putu.

Nije, dakako, Papa slučajno izabrao rečeni nadnevak odlučivši baš tada ustanoviti Dan siromaha, nego se odlučio za spomendan Sv. Ante Padovanskog, brata i prijatelja siromaha. Što bi u današnjim okolnostima značilo biti brat i prijatelj najpotrebitijih?

Kao što sam već rekao, biti brat i prijatelj najpotrebitijih znači ići putem čovječnosti, prije svega ne smatrati se nadređenim ikomu i jednostavno se svima pokazivati ​​kao suputnici u čovječanstvu, a time i braća. Siromasi su uistinu stručnjaci koji nas mogu uzeti za ruku i pratiti na tom putu. Mogu reći da sam to osobno iskusio u nekim koracima i mjestima svog života, gdje sam shvatio da prijateljstvo barem jednog siromaha mijenja način gledanja na stvari, ljude pa čak i nas same. Postati prijatelj i brat siromasima znači naučiti ih zvati po imenu, zanimati se za njihov konkretan život, provoditi s njima slobodno vrijeme, a ne samo funkcionalno raditi nešto. Znači biti istinski spreman poslušati nešto novo u njihovoj priči, uzvišenu riječ koja nam dolazi kroz njihovo postojanje.

Važno je pritom podsjetiti i kako je Rimski biskup za otvorenje Franjevačke obljetnice 2023. – 2026. na audijenciji 31. listopada 2022., otvorivši vrata svoje kuće za 300 predstavnika franjevačkih obitelji, bio izravan kazavši kako „sljedeća franjevačka obljetnica neće biti tek obredno slavlje ako bude znala zajedno primijeniti nasljedovanje Krista i ljubavi prema siromasima“. Bile su to zapravo riječi upozorenja da se izbjegnu puke komemorativne proslave.

Bez sumnje, Sveti nas je Otac snažno podsjetio da izbjegavamo oblike samohvale, spajajući evanđeosko nadahnuće s konkretnim izborima dijeljenja i služenja siromašnima. Prepoznajem da nije lako. Mogu reći da u nekim našim stvarnostima u svijetu braća razmišljaju o konkretnim znakovima koje bi ostavili kao uspomenu na ove obljetnice i nadam se da će i drugi poduzeti akciju u tom smislu, ne sami, nego s franjevačkom obitelji.

… Zapravo, Papa inzistira na djelatnoj ljubavi koja se ne pokazuje riječima, nego djelima.

Smatram da je izbor pape Franje da Svjetski dan siromaha 2024. posveti temi molitve vrlo prosvjetljujući jer nam Papa time pomaže sagledati njihovo stanje s više točke koju nam, kroz molitvu, može dati vjera. Ne možemo se zaustaviti samo na sociološkom tumačenju njihova stanja. Siromasi su za nas dio plana spasenja koga Bog ima za čovječanstvo i njegovi su posebni, povlašteni svjedoci. Zbog toga smo pozvani molitvu siromaha „učiniti svojom i moliti zajedno s njima poniznim srcem, srcem spremnim prepoznati sebe kao siromaha i potrebita“ (Poruka pape Franje, 5). U školi za siromašne možemo se prepoznati kao siromašni i vidjeti stvarnost drugim očima. I dajmo se preobraziti susretom s Gospodinom kroz susret s najpotrebnijima. Vjerujem da svi trebamo puno rasti u Crkvi kako bismo ovu osjetljivost učinili svojom.

I Vi ste, poštovani generalni ministre, u svome pismu za Šesti svjetski dan siromaha podsjetili kako Sv. Franjo u Potvrđenom pravilu, uz ino, kaže: „Naša braća sebi ništa ne prisvajaju, ni kuće, ni mjesta, ni bilo koje stvari. I kao putnici i pridošlice na ovome svijetu, služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti, neka s pouzdanjem prose milostinju. I ne trebaju se stidjeti jer je Gospodin radi nas bio siromašan na ovome svijetu.“ Na koji način u nama danas odjekuju ove riječi?

Doista rečenica koju ste spomenuli ne postoji u našem pravilu. Ovo su šale s interneta, gdje se izmišljaju fraze poznatih ljudi. No, za Sv. Franju jedini i pravi život je onaj po evanđelju, bez tumačenja i dvoličnosti. Shvaćam da smo i mi danas često daleko od ovog ideala. No, mogu također posvjedočiti da među velikom braćom postoji snažan osjećaj traženja jednostavnijih oblika života i svjedočenja koji su bliži siromasima. A u mnogim dijelovima svijeta to je stvarnost. Za Franju, život bez ičega vlastitog, prije svega izvanjskog posjeda, ima veze sa slobodom od našeg ega koji želi sve prisvojiti. Ovo je najteža osobna i društvena bitka. Ponekad čak i oni koji dožive radikalno siromaštvo mogu biti vrlo bogati sebe, u svojim težnjama i svojim projektima. Evanđeosko siromaštvo je činjenica duha i konkretne stvarnosti.

 U biti, Sv. Franjo siromaštvo je izabrao i korjenito živio jer je tako živio Krist, njegova majka i apostoli. Danas (kao, doduše, i jučer) živimo u svijetu u komu se klanjamo novcu koji nas nerijetko zasljepljuje te ne vidimo prave vrijednosti. Slijedom čega ste se i Vi u rečenome pismu podsjetili na Pravilo 1 koje kaže: „Ne vrijedi živjeti privid, nego jedinstven i istinit život.“ Koliko smo daleko od toga ideala?

Ove su riječi Sv. Franje uvijek bile poticaj i veliki izazov za braću već 800 godina. Za Sv. Franju odricanje od svake imovine i korištenja novca bilo je središnji element njegova evanđeoskog izbora. To ga je stavilo izvan socioekonomskog sustava srednjovjekovnih gradova središnje Italije njegova vremena i omogućilo mu predložiti radikalno alternativni evanđeoski život. U praksi realizacija ove riječi nikada nije bila laka. Još dok je Franjo bio živ, fratri su počeli zauzimati kuće. Pitanje vlasništva riješeno je pravnim oblicima koji su braću oslobodili izravna vlasništva, ali su im omogućili potpuno korištenje kuća. Današnji građanski zakoni obvezuju nas da budemo vlasnici svojih zgrada, posebno onih povijesnih. Imamo neke primjere u Redu provincija koje su se odrekle imovine. Ove su riječi i danas aktualne da nas podsjete da ne prisvajamo domove, službe, teritorije, misije i da živimo dimenziju itinerancije, za naviještanje evanđelja. Moram reći da je u našoj zapadnoj pokrajini pitanje nekretnina postalo ogroman teret i htjeli bismo ga se lako riješiti, ali to nije moguće ili nije tako jednostavno. U novim područjima, posebno u Aziji, Africi, potrebne su nam strukture jer imamo mnogo zvanja. Naša preporuka je da uvijek imamo jednostavne strukture koje ne zahtijevaju previše održavanja i ističu nas kao manju braću.

Papa Ivan Pavao II. upozoravao je pak roditelje da ne usmjeravaju svoju djecu prema materijalizmu, potičući kako bi djeca trebala odrastati s ispravnim stavom glede materijalnih dobara, prihvaćajući jednostavan i mudar životni stil koji ide za tim da je čovjek vrjedniji prema onomu što on jest – a ne prema onomu što ima. No, kakvu djecu danas odgajamo?

Htio bih govoriti u korist roditelja koji su većinu vremena podvrgnuti velikom društvenom pritisku od svoje djece: kako uskratiti djeci mobitele ili iPad i druge tehničke alate kada ih svi imaju? Poznajem obitelji koje donose vrlo jake odluke, ali s puno napetosti. Ne želim govoriti u ime roditelja, jer nemam obitelji ni djece! Mogu govoriti svjedočeći mnogim obiteljima koje sam poznavao i pastoralno ih pratio. Kršćanska obitelj može razviti stav veće slobode u pogledu posjeda i svakodnevnih izbora i pokušati to prenijeti, prije svega, svojim životom na svoju djecu, ostajući uvijek blizu njih, čak i kada ih privlače drugačiji modeli.

Sveti Otac podsjeća kako se molitva siromaha uzdiže sve do Boga te on ovu biblijsku mudrost drži posebno prikladnom za ovogodišnji, Osmi, svjetski dan siromaha. Pritom naglašava i kako siromasi imaju povlašteno mjesto u Božjem srcu te kako nitko nije isključen iz Njegova srca. Jer, u Božjim očima svi smo mi siromašni i potrebiti. Ali – koliko smo toga svjesni?!

Od prve godine svoje službe kao generalni ministar napisao sam pismo svoj braći Reda u povodu Svjetskog dana siromaha, tražeći od pojedinaca i bratstava konkretan znak susreta i blizine sa siromasima. Zamolio sam braću da mi pošalju pismeno svjedočanstvo o tim susretima i dobio sam ih dosta. Mogu reći da nas susret sa siromasima, a to je i moje osobno iskustvo, može istinski promijeniti i dovesti do preispitivanja naših konkretnih stilova života. Ne na ideološki način, nego zahvaljujući susretu sa siromašnima i potrebitima koji imaju ime i prezime, lice i stvarnost. Krenimo im u susret i oni će nam pomoći upoznati sami sebe i ponovno se otkriti na novi način.

Može li današnji čovjek – pa tako i vjernik – razumjeti da dajući milostinju siromasima (i Crkvi), zapravo ulaže u sama sebe?

Čini mi se da je suvremeni čovjek vrlo svjestan vrijednosti solidarnosti, gotovo da osjeća njezinu nužnost. Za mnoge to znači davanje financijske pomoći, možda i kako bi se olakšao teret spoznaje koliko je njihova dobrobit na račun drugih. Za mnoge druge solidarnost se pretvara u aktivno volontiranje, sposobno podijeliti puno s onima kojima je najpotrebnije. Čini mi se da je to vrlo snažan i značajan znak našeg vremena, prijevod one ljubavi prema bližnjemu koju nam Isus predstavlja prispodobom o milosrdnom Samarijancu. Ovaj aspekt volontiranja mora biti motiviran i popraćen. Što se tiče milostinje, mislim da treba napraviti tranziciju. Čini se da gesta malog prinosa umiruje našu savjest. Odavde je potrebno prijeći na milosrđe koje omogućuje siromasima da rastu i da postanemo ljudi istinske podrške, koji nikada ne ponižavaju dostojanstvo siromaha i uče služiti i ljubiti.