Mr. sc. vlč. Božo Odobašić, bibličar, umirovljeni profesor

Slavljenje Božje riječi mora biti u službi naviještanja Božjeg spasenja


Prva Nedjelja Božje riječi koja je obilježena 26. siječnja bila nam je povod za razgovor s dugogodišnjim, sada umirovljenim, profesorom Svetog pisma na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu vlč. Božom Odobašićem.

Profesor Odobašić rođen je 8. srpnja 1942. u Novom Selu (Bos. Brod), u obitelji s devetero djece, te je ondje završio i osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a studij teologije u Đakovu gdje je 1968. zaređen za svećenika. Dvije je godine bio kapelan u župi Radunice, a potom četiri godine osobni tajnik nadbiskupa Smiljana Franje Čekade te tri godine bilježnik nadbiskupijske kancelarije. U isto vrijeme bio je dušobrižnik u župi Pale i u crkvi Kraljice Sv. Krunice. Godine 1974. poslan je na poslijediplomski studij u Rim gdje je na Angelicumu magistrirao biblijsku teologiju. Dodatno je studirao Biblicum i na Biblijskom institutu. U školi Tajnog papinskog arhiva u Vatikanu diplomirao je arhivistiku... Pozvan je u Sarajevo nakon smrti dr. Rudolfa Römera da preuzme predavanja biblijskih znanosti Staroga zavjeta. Pripremao je doktorat u Zagrebu na KBF-u, ali je zbog obveza, slabijeg zdravlja i predratnih i ratnih prilika odustao od ove akademske titule.
Predavao je 35 godina do umirovljenja, 2015., propedeutske predmete i posebne uvode i egzegezu knjiga Staroga zavjeta.

Poštovani vlč. Odobašiću, 30. rujna 2019. u Vatikanu je objavljeno apostolsko pismo pape Franje u obliku motu proprija Aperuit illis kojim je ustanovio Nedjelju Božje riječi, a koja se ima slaviti na Treću nedjelju kroz godinu. Što se time želi poručiti?
Crkva je od Boga primila „jedan sveti poklad Riječi Božje“ sačuvan u svetoj Predaji i Svetom pismu. Drugi vatikanski sabor izložio je nauk o božanskoj objavi u dogmatskoj konstituciji Dei Verbum (DV). Taj dar Crkva kroz stoljeća „vjerno čuva i bez zablude naučava istinu“ koju je Bog objavio i po daru Duha Svetoga po ljudskim autorima dao zapisati u Svetom pismu radi našega spasenja (DV 11). Sv. Pavao je svom učeniku Timoteju dao divnu pouku za odgoj vjernika u vjeri kada mu ističe: „Svako Pismo Bogom nadahnuto korisno za poučavanje, karanje, ispravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen, za svako dobro djelo opremljen“ (2 Tim 3,16-17). Crkva u tom svjetlu objave oduvijek ukazuje na put svetosti koji nam je u punini objavljen u Isusu Kristu koji je „posrednik i punina sve objave“ (DV 2). Iako čovjek svojim svjetlom razuma može spoznati da Bog postoji (usp. Rim 1,20). Bog se naime objavljuje svim ljudima, prije svega „gestis et verbis“ – „činima i riječima“ (DV 2). Stvaranje je prvi čini Božje objave, a potom Božjim zahvatima i riječima u povijesti čovječanstva. U Svetom pismu ti Božji zahvati i riječi u povijesti zapisani su preko izabranih ljudi po nadahnuću Duha Svetoga. No iako nadahnuti Duhom svetim, pisci su kao pravi auktori zapisali „samo ono i sve ono što je Bog htio“, a potrebno je za naše spasenje. Stoga je u Bibliji u punom smislu došao do izražaja i ljudski čimbenik u vjernom prenošenju objave, a sve zapisano „valja držati izjavljenim od Duha Svetoga“. U biblijskom tekstu se jasno zapaža povijesnost izvješća, autorstvo (ponekad skriveno) i njegova inteligencija, književni govor i, iznad svega, nakana prenijeti božansku poruku. Bog po nadahnuću Duha Svetog i ljudski pisac zajedno su pravi auktori zapisana teksta (DV 11). Crkva nas uporno, na čelu s crkvenim učiteljstvom, želi uvesti u razumijevanje i prihvaćanje objavljenih istina vjere. Bog je tako u svojoj dobroti i mudrosti objavio Sebe i otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu kao punini sve objave po istom Duhu imaju pristup k Ocu te postaju zajedničari božanskog života. Tako po zapisanoj Riječi Božjoj Bog sam trajno zapodijeva razgovor s ljudima kako bi ostvarili prisni odnos i zajedništvo s Bogom i njegovim Sinom u Duhu Svetom. Razumjeti biblijski tekst, otkriti božansku poruku, prihvatiti istinu „poslušnom vjerom“ i živjeti po njoj nije uvijek ni lako ni svima omogućeno. Stoga Crkva koja „služi Riječi“ trajno promiče čitanje i naviještanje Božje riječi, napose u liturgiji i slavljima sakramenata te kroz institucije i druge različite oblike pristupa Božjoj riječi i svojim vjernicima i svijetu nepromjenljivo promiče riječ samoga Boga.

S motu proprijem Aperuit illis papa Franjo očito je prepoznao želju Crkve nakon Drugog vatikanskog sabora da se svi vjernici pobliže upoznaju s Biblijom i središtem cijele objave Isusom Kristom koji je Riječ Tijelom postala i nastanila se među nama (Iv 1,14). Cijelo Sveto pismo, kao Božji razgovor s ljudima, vodi tom središtu, Isusu, koji se dariva u Riječi i u euharistiji iz koje izvire Crkva (Ivan Pavao II. Ecclesia de Eucharistia) i postaje hrana duši i čisto vrelo duhovnoga života za sve vjernike.

Sa službenim ustanovljenjem Nedjelje posvećene Božjoj riječi, papa Franjo želi svim vjernicima u Crkvi omogućiti uvijek iznova doživljavati neiscrpno blago Božje riječi i neposredni susret s uskrslim Kristom koji je životna snaga Crkve i zalog spasenja svih ljudi. ISUS je RIJEČ BOŽJA koja se utjelovljenjem u ljudskom tijelu uprisutnila među nama: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama (Iv 1,14). On nam je objavio PUT našega spasenja. U Njemu imamo zajedništvo s Ocem i Duhom Svetim. Njemu vjerujemo i kada sve ne razumijemo. On trajno utvrđuje po Duhu Svetom vjeru Crkve i našu osobnu vjeru.

Što je zapravo Božja riječ i čime se Crkva vodila kada ju je definirala u odnosu na neke druge pobožne spise tijekom povijesti?
Općenito se kaže da je Riječ Božja sve što se nalazi u Svetom pismu Staroga i Novog zavjeta koji tvore jedinstvenu cjelinu objave. Sve zapisano u Svetom pismu pisano je po nadahnuću Duha Svetoga. To znači Bog je izabrao prikladne ljude u različitim vremenima da zapišu objavljenu poruku, istinu, radi nas i našega spasenja. To je, dakle, Božji govor ljudima na ljudski razumljivi način kojeg je Bog otpočeo u svojoj dobroti i mudrosti. Biblija je u tom smislu sva dijaloška. Bog je zapodjenuo razgovor s ljudima u svojoj dobroti i mudrosti.  Stoga kad govorimo o Bibliji, moramo biti svjesni njezina božanskog podrijetla. Nju štiti Duh Sveti i daje joj božanski autoritet. Sveto pismo ima za auktora i Boga i čovjeka. Iza ljudskog izričaja stoji jamac Duh Sveti koji jamči njezinu istinitost. A sve se obistinjuje u utjelovljenoj živoj Riječi Božjoj, Isusu Kristu koji je središte cijele objave zapisane u Svetom pismu. Ljudski auktor po koji put nije ni bio dovoljno svjestan dosega istine koju je po nadahnuću zapisao. Biblija se bez nadahnuća Duha Svetoga jednostavno ne može razumjeti (Benedikt XVI.). „Nadahnuće pretpostavlja objavu i u službi je vjernog prenošenja objave u biblijskim spisima“ (Papinska Biblijska komisija Nadahnuće i istina Svetoga pisama, 7). Duh Sveti koji je živ i djelotvoran na ljudskog pisca je djelovao svjetlom Duha istine dok je pisao i čuvao ga od zablude kako bi istinu vjere izložio i širio. „Vjera dolazi od slušanja, a slušanje je usredotočeno na Kristovu riječ“ (usp. Rim 10,17). To je poziv vjernicima da pažljivo slušaju riječ Gospodnju u bogoslužnim činima, slavljima sakramenta i javnim pobožnostima koja se slave u Crkvi. Šarm ljudskog književnog izričaja, jezik, književne vrste, midraš, metafora, prispodoba, izreke, zagonetke, uporaba simbola, znakoviti govor brojeva itd. daje božanskoj Riječi privlačnu draž čitanja, slušanja i duhovnog značenja i religiozne poruke.

U prepoznavanju božanske poruke i navještaja istine vjere u kanon svetih knjiga već u Starom zavjetu Sinagoga, a u Novom zavjetu i Crkva vodila se kriterijem objavljene istine vjere. Prihvaćene su u popis svetih knjiga samo one u kojima je nedvojbeno prepoznat sadržaj istina vjere i morala.

Prof. Odobašić sa svojim studentima prilikom dodjele diploma na KBF-u 2017.

I u židovstvu u zadnjim stoljećima, kao i u kršćanstvu prvih stoljeća, bilo je mnogo pobožnih spisa, knjiga, koje nazivamo apokrifi (kršćanski pobožni spisi), ali su uvijek bili sumnjiva autorstva i uglavnom legendarnog sadržaja. Apokrifi pokazuju povijesni razvoj shvaćanja pojedinih dijelova objave, ali nisu nikad bili u cjelini prihvaćeni. O nekima se dugo raspravljalo. Kanon svetih knjiga službeno je definiran i prihvaćen na Tridentskom saboru 1546. Priznate su svetim knjigama sve koje se nalaze u latinskom prijevodu Vulgate.

Naziv dokumenta Aperuit illis dolazi od teksta Lukina evanđelja (24,45): „Tada im otvori pamet da razumiju Pisma.“ Koliko su vjernici danas vezani uz Božju riječ, njezino čitanje i razmišljanje o istoj?
Naziv ovog dokumenta je izvrsno izabran prema Sv. Luki koji pripovijeda događaj o razočaranim učenicima nakon Isusove smrti. Razilaze se, i na putu prema Emausu uskrsli Isus neopazice im se pridružuje i objavljuje kada ih poučava o proroštvima o Mesiji. Trebalo je da to Isus sve pretrpi i treći dan uskrsne. I tada im „otvori pamet da razumiju Pisma“. To je bit dara Duha Svetoga koji po riječima Sv. pisma živo djeluje u onima koji slušaju zapisanu Riječ, vjeruju i vrše ju. To je Gospodnji dar koji sam uvodi u otajstvo objave, istina vjere i tvori zajedništvo s Bogom i Sinom njegovim u Duhu Svetome. S pravom se citira Sv. Jeronim koji je zapisao „ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista“ (AI 1).

Stoga je veliki dar Crkvi ustanovljenje Nedjelje Božje riječi. Liturgija je živi susret s Gospodinom. Već je Drugi vatikanski sabor obogatio liturgiju čitanjem skoro cjelovite Biblije, i Staroga i Novoga zavjeta kroz različite liturgijske cikluse crkvene godine. Sada su, kazao bih, širom otvorena vrata riznici Božjega dara svim vjernicima koje se službeno poziva da čitaju, razmišljaju i studiraju Sveto pismo. A svemu trebaju prethoditi molitva i poniznost pred otajstvom Božje riječi. Božju riječ prihvaćamo „poslušnom vjerom“ (Rim 1,26). To znači da Riječ Božju prihvaćamo i srcem i umom i voljom, čak i onda kada nam nije sve jasno. Uvjereni smo da nam Bog govori, napose Isus koji jest utjelovljena Riječ Božja. Danas vjernici sve više uzimaju Sveto pismo i čitaju, razmatraju i kroz crkvene institucije stručno studiraju. Novi duhovni pokreti razvijaju svoje ciljeve živeći s Biblijom.

Može se reći kako je kod nas uvelike oživio interes za Bibliju. Za to su zaslužni mnogi bibličari (Bonaventura Duda, Adalbert Rebić, Ante Kresina, Jerko Fućak, Mato Zovkić, Ljudevit Rupčić i dr.) koji su pokrenuli tiskanje Biblije motom Biblija u svaku kuću, kasnije Biblija za mlade, Osobna Biblija. Biblijski institut KBF-a u Zagrebu i Hrvatsko biblijsko društvo pokretali su nekoliko programa za promicanje Riječi Božje, čak su i u suradnji s Hrvatskom biskupskom konferencijom promicali nekoliko programa, posebno tiskanje homiletskih komentara, liturgijskih listića biblijskih čitanja u liturgiji itd. Časopisi Živo Vrelo, Biblija danas i Služba riječi u tome se ističu. Danas postoje i mnogi osobni i župni portali s komentarima, liturgijskim promicanjem Riječi Božje.

Nedjelja Božje riječi, kako se navodi u motu propriju, posvećena je slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi. Jesmo li svjesni danas važnosti njezina širenja, te na koje načine je sve moguće, s obzirom na svijet današnjice, to činiti?
Svakako će ustanovljenje Nedjelje Božje riječi pridonijeti snažnijem i većem interesu za poznavanje i razumijevanje Biblije. Očekujemo da će motu proprio o Riječi Božjoj pokrenuti veći značaj naviještanja Božje riječi. Isto tako i veću posvećenost pripremanju tumačenja liturgijskih tekstova jer „tumačenje svetih čitanja ne može se improvizirati“ (AI 4). Za očekivati je da će pobuditi i veće zanimanje u promicanju dijaloga sa Židovima i ekumenskom djelovanju jer nam je Sveto pismo svima prvi temelj u iskrenu komuniciranju i izgradnji jedinstva i mira među narodima. Pomoći će laicima i katoličkim udrugama, katehetama te većoj posvećenosti molitvi sa Svetim pismom, razmatranjima napose po metodi lectio divina koju je posebno poticao papa Benedikt XVI. U današnjem svijetu digitalnih medija već postoje mnogi programi nove evangelizacije i širenja Božje riječi. I kod nas je takav način već zahvatio mnoge koji se razumiju u medije, a posebno mlade.

Kako slaviti riječ Božju?
Biblijska vjera se temelji na živoj Riječi Božjoj, na Isusu Kristu, Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama. Sveti tekstovi to potvrđuju i svi k tome središtu teže. Isus je punina sve objave. Slaviti Riječ Božju znači slaviti trojedinog Boga, Oca koji je svijet po Riječi stvorio, Sina Isusa koji nas je otkupio, Duha Svetoga koji je živ i djelotvoran. Tako On u svakom susretu s Riječju Božjom izravno u slušatelju i čitaču djeluje, pokreće osobu da se otvori Božjem djelovanju i vrši ono što mu Duh daje osjetiti, prije svega odbaciti zlo, a činiti dobro, ljubiti kao što je Bog ljubio nas, koji je radi nas i Sina svoga poslao u ovaj svijet da se svaki čovjek spasi po Njemu. Božja riječ u susretu s onim koji čita ili sluša, razmišlja o Božjoj riječi u Svetom pismu, preobražava ga u dijete Božje. Najizvrsnija veza s Božjom riječju jest u liturgijskom slavlju euharistije (AI 8). Tako je „Crkva oduvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo… i vjernicima pružala kruh života, kako Božje riječi, tako i Kristova Tijela“ (DV 21). Zato je važno u svakoj crkvi dati vidljivo mjesto u naviještanju i čašćenju Riječi Božje. To je u prvom redu ambon s kojega se naviješta Riječ Božja, evanđelje. U prvim stoljećima bilo je uobičajeno u crkvama izložiti na čašćenje knjigu Svetoga pisma kao i Presveto tijelo u tabernakulu, euharistiji. Tu tradiciju mnogi i danas oživljavaju. Papin poziv slaviti Riječ Božju znači otvoriti srce kroz čitanje, slušanje, razmatranje, zajedničku molitvu – adoracije, klanjanje i promicanje čitanja osobno, u obitelji, zajednicama, posebno svećeničkim, sjemenišnim, redovničkim, vjerničkim udrugama, pobožnim pokretima, hodočašćima, kroz medije: internet, digitalne medije, a posebno televizijskim programima, tribinama i znanstvenim istraživanjima u crkvenim institucijama (usp. VD 65). Biskupima se preporučuje da osmisle slavljenje i podjelu službe lektorata. Bilo bi poželjno da se prirede bolje obredne knjige za čitanje u liturgiji. Naše sadašnje liturgijske knjige za čitanje u liturgiji su vrlo nespretno tiskane, umanjenim slovima, zbijeni redovi, smanjen format knjige kao da svi imaju „oči sokolove“ pa se i dobar čitač mora mučiti da po smislu jasno navijesti Riječ Božju. Papa potiče na solidnu pripravu svakoga slavlja Riječi Božje. Slavljenje Božje riječi mora biti u službi naviještanja Božjeg spasenja koje se kroz svako slavlje u nama uprisutnjuje. Nije smisao slavlja tražiti povijesnost teksta, tko, gdje i kako je sve zapisano i zašto je tako zapisano, nego da kroz slušanje Riječi doživimo blizinu Boga koji nam po istom Duhu Svetom po kojem je Pismo napisano u istom Duhu doživimo i tumačimo. To znači da pokušamo spoznati iz povijesnosti teksta onu duhovnu dimenziju koja hrani vjeru i potiče boriti se protiv zla, svakoga grijeha, da promičemo Božju dobrotu i milosrđe koje nam je iskazano u konačnici po Isusu Kristu. Tako nam primjerice Sv. Ivan, za razliku od drugih evanđelista, nije opisivao povijesne okolnosti Isusova rođenja, nego donosi Proslov o utjelovljenju Božje riječi koja želi biti naše Svjetlo i želi se roditi u nama, te nas tako voditi putem spasenja.

Zbog čega se čekalo sve dosad za posvećivanje jedne nedjelje Božjoj riječi?
Ne bi trebalo optuživati Crkvu što do sada nismo imali jedan takav dan posvećen Božjoj riječi. Crkva je živa zajednica vjernika koja je uvjetovana mnogim povijesnim zbivanjima i u njoj samoj i u svijetu. Ako pratimo vjernički život prvih stoljeća, i te kako je postojao veliki sveopći interes za Sveta pisma. To potvrđuju mnogi apostolski i spisi crkvenih otaca. Potom je došlo vrijeme drugih teoloških i eklezioloških tema koje su dovele do velikih napetosti pa i podjela u Crkvi, a onda se opet u vrijeme reformacije vraćaju temama Svetog pisma. I napokon Drugi vatikanski sabor reformu u Crkvi vratio je izvorima temeljenima u Svetom Pismu, prije svega evanđelju, Riječi Božjoj, Isusu Kristu. Prva reforma išla je prema liturgiji u kojoj je bitno slavljenje Riječi Božje (Sacrosanctum concilium), a onda i dogmatska konstitucija o objavi Dei Verbum koja je bitna za shvaćanje naše vjere na temelju objave. Dakle povijesne okolnosti su uvjetovale interes za razumijevanje Svetog pisma, ali bilo je i nemara za duhovne izvore u odgoju vjernika i klera.

Drugi vatikanski sabor dogmatskom konstitucijom Dei Verbum dao je, dakle, veliki poticaj za ponovno otkrivanje riječi Božje. Koliko ste Vi, u Vašem dugogodišnjem profesorskom iskustvu, koristili taj tekst, nad njim razmišljali i živjeli ga?
U studiju Svetoga pisma na teološkim učilištima bitni su propedeutski, uvodni, predmeti za znanstveno proučavanje izvornih tekstova Biblije. Smjernice i temeljne odredbe zacrtane su u koncilskom dokumentu o objavi Dei Verbuma. Konkretnije upute davane su u postkoncilskim dokumentima kroz Biblijsku komisiju i papinske dokumente, pobudnice, motu proprije itd. Nezaobilazni su: Tumačenje Biblije u Crkvi 1993.; Bilješke za ispravno prikazivanje Židova i židovstva 1985.; Enciklika Dominum et Vivificantem 1986.; Verbum Domini 2010.; Nadahnuće i Istina Svetoga pisma 2014.

Bez Dei Verbuma i ovih postkoncilskih dokumenata ostali bismo na skolastičkom pristupu i proučavanju Sv. pisma, što znači doslovnom i fundamentalističkom shvaćanju ili nekom prenesenom smislu. Dei Verbum i spomenuti dokumenti promaknuli su znanstveni i suvremeni pristup Bibliji i njezinu intelektualnom razumljivom i prihvatljivom spoznavanju i tumačenjima. To je meni, a kako sam doživljavao svoje studente, davalo zamah i radost u spoznaji sadržaja, povijesnosti i modernim tumačenjima kao i duhovnom sadržaju Svetoga pisma.

Koliko su generacije studenata kojima ste predavali starozavjetnu skupinu predmeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu pokazivali zanimanje za iste te ih istinski razumijevali?

Na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, sada Katoličkom bogoslovnom fakultetu, predavao sam 35 godina propedeutske (uvodne) predmete: nadahnuće Sv. pisma, hermeneutiku, kanon Sv. pisma, prijevodi, hebrejski jezik, biblijsku arheologiju, posebni uvod i egzegezu starozavjetnih knjiga te biblijsku teologiju Starog zavjeta. Istu građu predavao sam godinama i u Mostaru na Teološkom institutu i dvije ratne godine u Katehetskoj školi u Zadru. Bilo mi je to zadovoljstvo i radost. Trudio sam se studentima dati na znanstveni način sve važne interpretacije važnijih biblijskih tema i knjiga. Doživljavao sam često da su me studenti rado slušali. Ja sam ih poštivao i volio pa sam im neke bitne sadržaje nastojao utisnuti u um i srce. Mnoge smo važne teme obrađivali kroz seminare koje su mnogi rado pohađali. Mislim da je i većina njih bila zadovoljna. Uvijek smo zajedno prije sata molili na hebrejskom Očenaš, a prije hebrejskog i židovsku molitvu Šema Jisrael/Slušaj Izraele (Pnz 6,4-9).


Papa u miru Benedikt XVI. ne bi li unaprijedio učenje Dei Verbuma, 2008. sazvao je sinodu na temu Riječ Božja u životu i poslanju Crkve, nakon koje je napisao i apostolsku pobudnicu Verbum Domini. Možemo li reći kako je Nedjelja Božje riječi zapravo svojevrsni plod ove sinode?
Papa Benedikt XVI. bio je veliki papa, papa teolog. Njegova teološka razmišljanja ostala su u njegovim brojnim knjigama, člancima i izjavama. On je svoja razmišljanja temeljio na znanstvenom tumačenju biblijskih tekstova. A pisao je jednostavnim i vrlo razumljivim jezikom. Kroz sva njegova razmišljanja Sveto pismo je prvi i najvažniji put intelektualnog razmišljanja o Riječi Božjoj, životu u Crkvi. Možda je i najveće njegovo djelo kao pape što je sazvao Biskupsku sinodu 2008. na temu Riječ Božja u životu i poslanju Crkve. Apostolska pobudnica Verbum Domini plod je Papina razmišljanja i svih biskupa na toj sinodi. Pobudnica je pravi priručnik za vjernički, ali i intelektualni, znanstveni put u proučavanju biblijskih tekstova, odnosno Riječi Božje. Ona sabire svu dubinu i širinu utkane u spoznaju i razumijevanje Riječi Božje koja nam se u otajstvu Tijela i Krvi Kristove nudi kroz otajstvo objavljene Riječi Božje u Svetom pismu i Predaji. Pobudnica nudi Riječ Božju u sveukupnom djelovanju Crkve, u liturgiji, u naviještanju i novoj evangelizaciji. Riječ Božja ponuđena je u komunikaciji sa svijetom, u društvenom i socijalnom djelovanju, kulturnim djelatnicima i umjetnicima, u promicanju dijaloga i ekumenizma, svih ljudskih vrijednosti. Biblija je prema pobudnici nepresušni izvor vjerničkog, religioznog i društvenog pozitivnog djelovanja. Prema tome jasno je kako je pobudnica Verbum Domini onaj točak zamajac koji je doveo do odluke pape Franje o ustanovljenju Nedjelje Riječi Božje.

Koji biste „recept“ dali vjernicima za svakodnevno „druženje“ sa Svetim pismom?
Teško je govoriti o receptu jer smo vrlo različiti i po naravi, inteligenciji, ali i volji i željama nešto spoznati, a pogotovo prihvatiti i živjeti po onom što kao vrijedno spoznamo. Riječ je o vjeri prije svega. A kao što Sv. Pavao uči, do vjere dolazimo slušanjem. Kao u svagdanjem životu treba se naučiti slušati drugoga kako bismo shvatili što nam želi reći. U ovom slučaju treba volja i spremnost čuti Riječ Božju, otvoriti svoje srce Bogu, Duhu Svetom koji po Riječi govori i daje poruku. „Vjera dolazi po slušanju Riječi, a poruka riječju Kristovom“ (usp. Rim 10,17). Zato Crkva preporučuje prije svega pozorno slušanje Riječi Božje u liturgiji, preporučuje čitanje Sv. pisma uz molitvu i razmatranje, a zainteresiranima i studij Sv. pisma. Svi klerici, redovnici i redovnice, katehisti pa i laici pozvani su otvoriti se djelovanju Duha Svetoga kroz čitanje Sv. pisma koje treba pratiti molitva i razmatranje kako bi to postao iskreni razgovor s Bogom (DV 25). Biblija je velika knjižnica s raznolikom građom o ljudskom iskustvu doživljaja Boga i njegova djelovanja u njima. Za pročitati je treba i vremena i mnogo dobre volje. Preporučujem sustavno čitanje svaki dan po jedan odlomak, jedno poglavlje, napose iz Novoga zavjeta, osobito evanđelja. Ako niste dovoljno upućeni u povijesno nastajanje Biblije, birajte prvo lakše dijelove Petoknjižja, mesijanske tekstove proroka, Psalme, iz Novog zavjeta evanđelja i Djela apostolska. Ako imate dovoljno vjerskog znanja, čitanje Pavlovih poslanica produbit će vam vjeru u neizmjerno blago Božje objave iskazane nam u dobroti Boga našega Isusa Krista, spasitelja svih ljudi.