Dr. fra Ivan Karlić

Smrt je kraj ovozemaljskog „putujućeg stanja“, ali i transformacija na/u novi život


Uoči Svih Svetih i Dušnog dana razgovarali smo s pročelnikom katedre za dogmatsku teologiju na KBF-u u Zagrebu dr. fra Ivanom Karlićem...

Razgovarao: Željko Ivković

Fra Ivan je rođen 1962. u Vinkovcima. Nakon klasične interdijecezanske gimnazije u Zagrebu studij filozofije i teologije započeo je na zagrebačkom KBF-u, a nastavio na Papinskom teološkom fakultetu Sv. Bonaventure u Rimu, gdje je i diplomirao teologiju 1988. Potom je upisao poslijediplomski studij na istom fakultetu (dogmatska teologija/kristologija) te 1990. postigao akademski stupanj magistra. U jesen 1992. upisao je doktorat, također na tom fakultetu, gdje je 1995. obranio disertaciju pod naslovom Povijesni Isus u teologiji Jürgena Moltmanna. Predavao je dogmatske kolegije na više filozofsko-teoloških učilišta u Hrvatskoj i inozemstvu (Italija, Rumunjska). Od 2000. predavač je na zagrebačkom KBF-u te na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Pročelnik je katedre za dogmatsku teologiju od 2000. Član je Franjevačke provincije Sv. Jeronima franjevaca konventualaca te više znanstvenih, stručnih i etičkih društava. Aktivno se služi njemačkim i talijanskim jezikom, pasivno engleskim, starogrčkim i latinskim...

Poštovani, smrt ima posebno mjesto i pitanje u čovjekovoj svijesti od pamtivijeka do danas, a odgovori su različiti. Što Katolička Crkva nudi kao odgovor?

Možemo reći da se danas sve više rađa „novo zanimanje za smrt“. Mnogo je publikacija koje o njoj govore i pišu, i izvan teologije i kršćanstva. Veli se da je smrt „ozbiljna zadaća u životu“ (bilo za onoga koji umire, bilo za njegovo okružje). Izvješća raznih pacijenata koji su, zahvaljujući medicini, „vraćeni“ u život iz „kliničke smrti“ i koji potom pripovijedaju o iskustvu „u smrti“, susreću se u mnogim publikacijama. Potom, govor o „seljenju duša“, tipičan za neke istočnjačke religije, nailazi na simpatije i u Zapadnom svijetu… Sve to govori da je susret s onozemnim (smrt, „ono“ iza smrti) česta tema, kako tijekom povijesti, tako i danas. Dojučerašnja, ali uvijek vrijedna i aktualna, neoskolastička teologija u svojoj eshatologiji, govoreći o smrti, iznosi redovito tri tvrdnje:

a) svi ljudi moraju umrijeti: to ne znači da se stavlja samo negativan naglasak na život koji mora završiti smrću; životu se može dati i pozitivan naglasak: ako je sigurno i točno da se život s vremenom „troši“, onda bi moglo biti primjereno „aktivno trošiti“ život – za druge.

b) smrt kao kraj putujućeg stanja: kršćanska tradicija naziva život između rođenja i smrti – „hodočašće“, „putujuće stanje“ i time želi reći da smo tijekom tog vremena na „putu“, da je ovo vrijeme – vrijeme odluka. Drugim riječima, taj bi izričaj značio, prije svega, da smrću završava vrijeme unutar kojega se mogu donositi odluke. Trenutak smrti odlučuje i vrijednost života. Smrt nije samo kraj, nego je i trenutak koji konačno priznaje vrijednost ovoga života. Tako ljudska egzistencija dobiva svoju težinu: moj život ima neponovljivu vrijednost. Prilike se ne vraćaju kako se komu sviđa; moje odluke postaju definitivne; o tome govore npr. tekstovi Novog zavjeta o budnosti, o poticajima da se vrijeme iskoristi (Mk 13,33-37; Mt 25,13; Iv 9,4; Ef 5,16; Kol 4,5).

c) smrt je posljedica i kazna za grijeh: u kršćanskoj tradiciji smrt je često viđena kao posljedica grijeha. Tekstovi Knjige Postanka (Post 2 – 3) uzimani su kao „dokaz“ toj tvrdnji, ali ti tekstovi zapravo ne govore jasno radi li se o tjelesnoj smrti ili o nečemu drugom. No, Pavao prilično jasno o tome govori u Poslanici Rimljanima 5. Ovo je tumačenje danas na neki način problematično. Možemo li doista govoriti da je bilo vremena kada čovjek nije bio podložan zakonu smrti? Tradicionalno je tumačenje polazilo od pretpostavke da je čovjek u „zemaljskom raju“, prije grijeha, imao „dar besmrtnosti“. No, zbog pada u grijeh on je izgubio taj dar i postao smrtan, uvlačeći tako sav ljudski rod u taj usud. Danas tumačimo na sljedeći način: činjenica da je naš život vremenski ograničen i da moramo umrijeti „nije posljedica grijeha“, nego je posljedica grijeha činjenica da mi „osjećamo smrt kao neprijateljsku“, kao prekid, kao nešto što je usmjereno protiv dinamizma života i što stavlja u pitanje smisao života. Čovjek iz „zemaljskog raja“ mogao je ići ususret smrti s radošću, s povjerenjem, živjeti je kao prirodan kraj, kao čin ljubavi i posvećenja Boga, kao rođenje na novi život. Dakle, sveza između grijeha i smrti je ova: čovjek, „jer i u kolikoj mjeri“ ne uspijeva imati povjerenja i ljubavi, ne može niti ići ususret smrti kao prema vlastitom dovršenju; shvaća je kao tragediju. „Takva“ smrt, odnosno činjenica da čovjek osjeća smrt „na taj način“ posljedica je grijeha. Ipak, poruka kršćanske vjere ne sastoji se u širokom opisivanju ovakve grješne situacije, nego u mogućnosti da se tu situaciju preokrene: u povjerenju i u ljubavi prema Bogu nalazi se mogućnost nadilaženja apsurdnosti smrti.

d) danas se u teologiju uvrštava i četvrta (Rahnerova) tvrdnja: teološka je tradicija najčešće govorila samo o jednoj strani smrti, tj. o njezinoj fatalnosti koja dostiže svakog čovjeka. No, tako nije uvijek vodila računa o biblijskim izričajima. Naime, svetopisamski tekstovi ne govore samo o pobjedi nad smrću, o „prijelazu iz smrti u život“, nego i o umiranju kao „djelovanju“ čovjeka koji vjeruje i koji pati. Prema tome, smrt nije samo događaj koji „stiže“ ili „pogađa“ čovjeka, događaj kojeg on mora „podnijeti“, nego je smrt također „djelovanje čovjeka“ – ukoliko je smrt prihvaćena i podnesena. O smrti govorimo kao o „djelovanju“ čovjeka koji vjeruje i koji pati. Isusova smrt predstavljena je, s jedne strane, kao passio, kao nešto što Isus nije tražio niti htio, nego podnio; kao nešto pred čime je osjećao strah (Mk 14) i što ga je gurnulo u osjećaj napuštenosti (Mk 15). S druge strane, ta ista smrt tumači se, posebice kod Luke i Ivana, i kao njegovo djelo, kao „predanje samoga sebe“ u Očeve ruke. E sad: nasljedovanje Isusa predstavljeno je u Novom zavjetu kao „umiranje s Kristom“ (Rim 6), kao spremnost da se bude promijenjen („Ako pšenično zrno“); „umrijeti s Kristom“ odnosi se na aktivno ponašanje tijekom života, ponašanje koje obuhvaća i „posljednje“ umiranje na kraju. Stoga smrt nije nužno nešto što je nametnuto čovjeku „izvana“ i što on može prihvatiti tek pasivno; može se živjeti vlastitu smrt i „aktivno“, umiranje može biti čin kršćanske egzistencije. Drugim riječima, treba misliti na „umiranja“ tijekom života: najintenzivniji život jest onaj koji se živi u ljubavi. A ljubav znači: dati se, posvetiti se, zauzimati se, a to se može reći i za „umiranje“ tijekom života, što znači: biti (tu) za druge, ljubiti druge, dati se drugima. To je ono što je Isus činio!

Nerijetko se mogu čuti tvrdnje kako je smrt, jednostavno, kraj... Što kazati suprotno ovoj tezi?

Da, zna se reći da je smrt kraj, da nekoga „nema više…“. Dobro, možemo reći da je kraj, ali prirodan kraj ovozemaljskog života, kraj „putujućeg stanja“, kako rekosmo maloprije, ali nije kraj u smislu potpunog uništenja čovjeka, nije ništavilo, nego je prijelaz i transformacija na/u novi život, barem mi kršćani tako vjerujemo i tomu se nadamo, a temelj naše vjere i nade u novi život (tj. uskrsnuće, konačno dovršenje svijeta i čovjeka) su Božja obećanja; Bog ne može obećati pa poreći, kao mi ljudi; On ostaje vjeran svojim obećanjima. Uostalom, Isus Krist je nakon smrti na križu uskrsnuo na novi život i time i nama omogućio novi život (tj. uskrsnuće) nakon naše smrti. Slikovito bismo to mogli reći i ovako: u smrti čovjek pada kao u nekakav bezdan, a činjenicu da taj pad ne završava u ničemu (u ništavilu ili u ničemu) dugujemo Božjem spasenjskom djelovanju: u najdubljoj točki svoje nemoći čovjek biva „uhvaćen“ od Boga koji ga „budi“ na novi život. Zbog toga smrt nije potpuno uništenje, nego je prijelaz i transformacija na/u novi život.

Je li onda pravilnije za smrt reći nepoznanica, umjesto da je kraj?

Pa na neki način možemo reći da je nepoznanica, iako mi se osobno baš i ne sviđa takva „definicija“ smrti. Radije govorim o prijelazu, a taj pojam nije nepoznanica, svima je jasan. No, budući da ne znamo „kako“ će biti u tom prijelazu, „kako“ će biti kada prijeđemo, i samu smrt doživljavamo kao kraj, kao nepoznanicu. No, ono što znamo je, primjerice, da je iza smrti „novi život“ (ne nastavak ovog života). Snagu toga novog života iskusili su učenici u Kristovu uskrsnuću: učenici „vide“ tragove povijesti Isusova života koji su ostali na Uskrslom (Iv 20,20). Upravo tim iskustvom može se precizirati sadržaj kršćanskog razmišljanja o „novom životu“, o uskrsnuću. Uskrsnuće ne znači zaborav ili poništavanje prošlosti, nego potvrđuje i valorizira život proživljen prije smrti. Uskrsnuće nosi u sebi svijet, produbljuje odnose, kompletira povijest; „sav“ čovjek sa svekolikom poviješću svojega života, sa svim odnosima prema Bogu i prema drugima ima budućnost u Bogu.

Vjerojatno ne postoji čovjek koji se nije pitao što slijedi nakon smrti. Katolička Crkva odgovore na to pitanje daje u eshatologiji. Što bi ukratko bio sadržaj koji se krije iza ove riječi?

Izraz eshatologija obično se prevodi kao „naučavanje o 'posljednjim stvarima'“, tj. o stvarima koje dolaze nakon čovjekova zemaljskog života, odnosno nakon same povijesti svijeta i čovječanstva; tradicionalno se u tzv. „individualnoj eshatologiji“ navode četiri „posljednje stvari“: smrt, sud, pakao i slava-raj. Stoga se običava reći kako se eshatologija bavi „teologijom onostranosti“. Ipak, valja napomenuti da se danas u eshatološkom govoru shvatilo (napokon!) da neki izričaji „tradicionalne vjere“, koliko god imali svoju vrijednost, nisu „opisi“ koji žele „informirati“ o određenim stvarnostima (opisi koji se odnose na nebo, pakao i sl.), nego ih treba shvatiti kao upozorenja, kao poticaje, kao usmjerenja „izrečena slikama“. Govor u slikama nije baš primjeren za informaciju, ali je primjeren za izričaj nade. Drugim riječima, u eshatologiji se ne ide za tim da se opiše „zemljopisni položaj“ nebesa i raja (ili njegove suprotnosti), nego da se pokaže u kojem smjeru treba tražiti „nebo“. Eshatologija treba, bez dvojbe, u prvi plan staviti „posljednje stvarnosti“, ali istodobno nastojati istaknuti stav što ga te stvarnosti egzistencijalno od nas danas, sada i ovdje, zahtijevaju. K tomu, eshatologija kazuje da valja izvršiti i određeno „demitologiziranje“ pojedinih slika pomoću kojih se nekada opisivalo „posljednje stvari“; nemoguće nam je opisati te stvarnosti i valja shvatiti da su tradicionalne slike - samo slike koje nas simboličkim jezikom potiču, upozoravaju, usmjeravaju.

Dobro je dodati da je eshatologija znala biti kritizirana (a i danas se događa) zbog navodne znatiželje glede budućnosti i glede stvarnosti koje dolaze poslije smrti, a također i kao „bijeg“ od ovoga svijeta i svakodnevnog života. Međutim, eshatologija nije nikakva futurologija te treba kategorički reći da je ona razmišljanje o Božjoj poruci koja se odnosi na čovjekov usud i koja je blisko povezana sa Kristovim spasiteljskim djelom. Stoga teologija – kao napor vjernika da shvati ono što vjeruje – ne može izostaviti promišljanje o ovom, eshatološkom, dijelu Božje poruke. Rezultat tog promišljanja neće stići do dna otajstva, što je i nemoguće, ali uvijek nosi sa sobom pozitivan i dragocjen plod. Dakle, nije i ne može biti znatiželja traženje odgovora na neka čovjekova radikalna i egzistencijalna pitanja (GS 21) i na najdublje zagonetke (GS 18). Zbog svega toga, ne samo teologija, nego i sama Crkva ne može šutjeti o eshatologiji. To je vrlo zgodno izrazio jedan teolog ovako: „Crkva koja nema više ništa poučiti o budućoj vječnosti, nema apsolutno ništa poučiti, i ona je pod stečajem.“


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika.