Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Prof. Punda rođen je 1979. u Splitu. Svećenik je Splitsko-makarske nadbiskupije. Doktorirao je 2011. fundamentalnu teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu te predaje predmete iz fundamentalne i dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu gdje je pročelnik katedre Temeljnog bogoslovlja i voditelj doktorskog studija Povijest teologije i kršćanskih institucija. Od 2011. do 2017. bio je duhovnik u Centralnom bogoslovnom sjemeništu, a od 2017. do 2021. ravnatelj Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Od 2021. do 2024. bio je župnikom župe Sv. Petra apostola u Splitu. Od ljeta 2024. vikar je za pastoral Splitsko-makarske nadbiskupije.

Poštovani prof. Punda, svetkovina Svisvetih i Dušni dan svake nas godine potiču na promišljanje o onozemnom, odnosno najprije o smrti, a onda i o životu poslije smrti. Taj neizbježni fenomen izaziva brojna pitanja, a odgovori su različiti. Što Katolička Crkva nudi kao odgovor?

Doista, dani koje spominjete „tjeraju nas na misao“ – da parafraziram riječima Sv. Pavla – o smrti i o postojanju života poslije smrti. No, nisu to jedini trenutci u kojima nas dotiču ta pitanja. Na pitanje o smrti tjera nas i svaka smrt koju doživimo u svojoj blizini, posebno smrt dragih i bliskih osoba. Ti su događaji utisnuti u naš život tako da bih rekao da svaki čovjek u sebi trajno nosi neku „misao“ o smrti i vječnom životu, makar o tome i ne mislio. K tome i iskustva bolesti, osamljenosti, ali i primjerice ako pogledamo katastrofične događaje ratova ili prije nekoliko godina pandemiju koja je zahvatila čitav svijet; sve su to događaji koji nas tjeraju da se pitamo o smrti i životu poslije smrti. Katolička Crkva u svemu što čini i naučava polazi od Božje objave, pa prema tome i kada je riječ o pitanju smrti i vječnoga života. Kada kažem da Crkva u svemu polazi od Božje objave, onda ne mislim na neko načelno pravilo ili teološku metodu. Mislim sasvim konkretno na to da Crkva u svemu polazi od činjenice da je Bog u kojeg vjeruje „Bog živih“, Bog koji je prisutan u povijesti i koji je vjeran čovjeku. Vrhunac Božje ljubavi i vjernosti čovjeku u tome je da je to ljubav koja je jača od smrti i koja ide onkraj smrti. Kršćanska vjera temelji se na toj istini i na toj spoznaji. Crkva život poslije smrti ne shvaća tek kao potvrdu besmrtnosti duše. Uostalom, to se i ne ispovijeda u Vjerovanju Crkve. Ispovijeda se vjera u uskrsnuće tijela i život vječni, a to je puno više od toga da netko tko je umro, nastavlja živjeti poslije smrti.

Dakle u Vjerovanju ispovijedamo vjeru u život vječni i uskrsnuće tijela. Kako čovjek današnjice, koji često vjeruje da je smrt kraj, može razumjeti odgovore koje daje Katolička Crkva? Pomažu li nam oni uopće kao priprema za našu smrt i za vjeru u vječni život?

Najprije bih podsjetio da je Vjerovanje koje ispovijedamo sažetak čitave naše vjere. Ono nam je predano. Nismo ga domislili, nego primili. Ono što se ispovijeda u Vjerovanju razumijemo tim više što je to što smo primili postalo naše. Prema tome, možemo reći da se Vjerovanje može dobro razumjeti samo u vjeri. Tako je sa svim sadržajem pa onda i sa vjerovanjem u uskrsnuće tijela i život vječni. U temelju svega stoji, kako rekoh, vjera u Boga koji je ljubav, koji je Bog živih i koji je pobijedio smrt. Odgovor koji daje Crkva zapravo je odgovor koji je Bog dao u svome Sinu Isusu Kristu. Svjestan sam, međutim, da taj odgovor i samim vjernicima – a kada kažem vjernicima, mislim i na samoga sebe – ne mora puno značiti. Svjestan sam također da ovakav govor može biti i izraz bešćutnosti čega smo puno puta svjedoci na sprovodima u kojima bez imalo ljudske blizine govorimo kao da se ništa nije dogodilo, „kako je Isus uskrsnuo i kako smrt ne postoji“. A pred nama stoji čovjek koji je doista umro. Meni je to lijepo prikazano u filmu Gran Torino u sceni u kojoj mladi svećenik s puno odvažnosti i uvjerenosti recitira točne i naučene fraze, ali fraze koje nikoga ne pogađaju, posebno ne supruga pokojnice, glavnog glumca puna životnog iskustva i susreta sa smrću. Ono što mi je genijalno, a opet nenametljivo prikazano u filmu jest to kako mladi svećenik nije nimalo svjestan da njegove riječi ne dotiču iskustvo, ni srce ljudi ispred njega.

Mislim da je potrebno najprije misliti smrt kao najveći užas. Ona to doista i jest. I Isus je pred vlastitom smrću to osjećao. Teološki imamo pravo misliti da je On to osjećao još više nego mi zato jer nama smrt i nije sasvim strana. Mi zbog grijeha koji u nama rađa iskustvom smrt(nost)i, ali i uopće zbog ograničenosti ljudske naravi, bolesti i slično, trajno u sebi nosimo i osjećamo smrt(nost). Isus Krist koji je sami život i punina života u svom je umiranju iskusio krajnju užasnutost smrti kao nečega potpuno stranoga i nepoznatoga. On je to učinio na način da je stvarno umro. Smrt koju mi ljudi kušamo kao užas u nama on je zbog nas htio iskusiti kao užas u sebi. Olako mislimo da je Krist samo pobijedio smrt. Ne! Ona je bila događanje u njemu, u njegovu tijelu. Zato život vječni, sada to možemo još bolje razumjeti, nije samo nešto što slijedi nakon smrti, nego je događanje u nama isred smrti i možemo ga kušati već sada, makar ne još uvijek potpuno. Potpuno će, naravno, biti u uskrsnuću tijela kada ćemo biti preobraženi. Sada dolazim do pitanja vjere pojedinca i pitanja priprave za vlastitu smrt. Pokušat ću to odgovoriti tek iz jedne meni važne perspektive, svjestan da ću zapostaviti mnoge važne vidove, ali istodobno nadajući se da možda nekome pomogne. Smatram da onaj tko je primjerice u sakramentu ispovijedi kušao da je Isus Krist doista sišao u pakao njegovih grijeha i izvukao ga iz te smrti, da onda i u sebi može imati ozbiljnu pripravu za smrt kao događaju kraja ovozemaljskog života. Osobno sam kao svećenik susreo mnoge ljude koji su to doživjeli, ali i o one koji su mi pomogli razumjeti da je Isus Krist sišao i nad pakao mojih grijeha. Dugo mi je, moram priznati, trebalo da shvatim da su moji grijesi rađali i da rađaju i danas smrću i da me jedino Isus Krist može osloboditi. Smrt koja je užas u meni, u mojim iskustvima, u mojim „udovima zemaljskim“, pobijeđena je kada ju je Krist učinio svojom i tako ju pobijedio. To je za mene odgovor Crkve i pomoć Crkve u pripravi za vlastitu smrt, pomoć kojoj nema premca, niti se ičim može zamijeniti. Crkvi je povjereno da čovjeka oslobađa od grijeha, od okova smrti i na taj način mu pomogne u pripravi za vlastitu smrt. Za mene, dakle, nema bolje priprave za vlastitu smrt.

Je li zahtjevna vjera da smrt nije kraj, s obzirom da susret s njom izaziva egzistencijalni strah čak i onima koji za sebe kažu da su vjernici?

Rekao sam da se Vjerovanje prima. Naša vjera uvijek je događaj Crkve, prima se i živi u zajednici, hrani se Božjom riječju i sakramentima, ali i u zajedništvu s braćom. Osobno sam i kao svećenik doživio razliku u „življenju“ smrti bliske osobe u vjeri i bez vjere, te vidio razliku i unutar samih vjerničkih iskustava smrti. Namjerno koristim sintagmu „življenje smrti“, jer mislim da je svaka smrt koja nas se tiče, posebno smrt bliske osobe događaj koji pogađa naš život. Ali i više – a to će možda nekima zvučati paradoksalno i sablažnjivo – kažem „življenje smrti“ zato što sam kao svećenik vidio kako su neki vjernici smrt voljene osobe živjeli kao stvarni događaj života, iskustvo života vječnoga već ovdje i sada. Posebno mislim na smrt bliske osobe koja je življena u zajedništvu braće u vjeri. Ona i dalje nije lagan događaj, ali sve je potpuno drukčije. Samo se u vjeri može razumjeti da se život mijenja, a ne oduzima. Naravno, uvijek je potrebno voditi računa o tome da se ne moralizira. Zato sam prethodno naglasio užas smrti. Bilo bi sasvim pogrješno misliti da je onaj tko ima istinsku vjeru, lišen patnje ili procesa žalovanja pri smrti bliske osobe. Želim samo istaknuti da je moguć i da postoji kršćanski pristup smrti, a koji se na najbolji način, zapravo po meni nužno, može živjeti jedino u zajedništvu s onima koji vjeruju.

Kako vjernike učiti zdravu pristupu smrti kao takvoj i oproštaju od najmilijih? Kako nekoga utješiti? Mogu li različiti običaji koji se vezuju uz ukopne obrede i dane poslije sprovoda u tome pomoći i izazvati pozitivne psihološke učinke?

Bilo bi neozbiljno reći da je moguće nekoga ili same sebe naučiti nekom dobrom pristupu smrti. Posebno ne mislim da se itko može pripremiti za iznenadnu smrt, posebno iznenadnu smrt mlade osobe. Dakle, priprava i ne postoji, a ako se već treba ili može govoriti o pripravi, onda smatram, ono što sam rekao, da je život u vjeri najbolja priprava. A opet, nikakva priprava ne umanjuje strahotu smrti, niti ukida procese žaljenja u nama. Što se tiče utjehe, valja reći da se tim pitanjem bave stručnjaci na raznim područjima. U Calabriji u Italiji upoznao sam svećenika koji je doktorirao iz pastoralne teologije na temu procesa roditeljskog žalovanja, a potom produbio temu na studiju psihologije. Dakle, čitav jedan višegodišnji rad, koji je podrazumijevao i puno osobnih razgovora s osobama koje imaju konkretna bolna iskustva smrti djeteta, na temu samo jednog vida žalovanja i utjehe. Želim reći, vrlo kratko, da bih sam sebi bio smiješan kada bih pretendirao dati neke konačne odgovore ili savjete. Svaka situacija je posebna jer je svaka osoba posebna. Ono što mi se čini da nitko, a posebno svećenik, ne bi smio zaboraviti, jest poštivati drugoga u njegovoj patnji, boli, neutješnosti. Sjetim se u takvim situacijama riječi koje sam pročitao negdje kod Ivice Raguža kako Kierkegaard kaže da je Job u svojoj patnji bio miran, utješen sve dok ga njegovi prijatelji nisu počeli tješiti. To nosim pohranjeno u sebi u susretu s ljudima koji se opraštaju od svojih najmilijih ili koji uopće zbog nečega tuguju. Ipak znam, i to su mi mnogi rekli, vjernici i očekuju utjehu sa strane svećenika. To nas nadilazi, ali od toga ne smijemo pobjeći. Možda je riječ blizina najbliža onome kako osobno vidim pružanje utjehe. Posebno molitvena blizina.

Što se tiče pitanja o sprovodnim običajima, makar u našem narodu, oni su neodvojivi od vjerničkog iskustva. U tome smislu oni i pomažu obitelji u trenutcima smrti drage osobe. Na našim selima postoje običaji da se moli u kući pokojnika i prije i poslije sprovoda, negdje i po osam dana. Jasno nam je i koje to opasnosti nosi, posebno s obzirom na jela i pića koja prate takve susrete. Ukoliko se takvi susreti događaju u vjeri i razboritosti, onda svakako mogu biti od duhovne koristi.

Kada sam bio župnik u splitskoj konkatedralnoj župi Sv. Petra ap., vrijeme oko Svisvetih mogao sam živjeti jako duhovno. Običaj je da se u osmini Dušnog dana svaku večer, dakle osam dana počevši od 2. studenoga, vrlo svečano slavi sveta misa s pokojničkim bogoslužjem. Koristio sam prigodu da vjernicima tumačim obred sprovoda u svim vidovima koje predviđa obrednik: molitve uz tijelo, postaje sprovoda, pitanje ukapanja, mogućeg kremiranja i novijih dokumenata Crkve po tom pitanju, pitanje odlaska na groblje i molitava za pokojnike, važnosti davanja svetih misa za pokojne i slično. Vidio sam da je to bilo dobro.

Pojam čistilišta vlastit je katoličanstvu te ga druge religije, uglavnom, ne poznaju? Koja je bit čistilišta prema katoličkoj teologiji?

Iako se pojam čistilišta kako ga shvaća Katolička Crkva ne nalazi u drugim religijama, zapravo svaka religija poznaje neku vrstu čišćenja osobe, bilo da je riječ o vjerovanju u život poslije smrti, bilo da je riječ o ispunjenju u zemaljskom životu. Također, potrebu i postojanje čišćenja potvrđuje i ljudsko iskustvo. Riječ je o čišćenju shvaćenom kao procesu preobrazbe, oslobađanja od svega onoga što čovjeku priječi da može živjeti slobodno i mirno. Kršćansko shvaćanje čistilišta opisano je sažeto u Katekizmu Katoličke Crkve (1030-1032) i dostupno je svima. Kršćanin je za ostvarenje cilja svoga života, sjedinjenje s Bogom, potreban pročišćenja od svega onoga što ga dijeli od Boga. U tome smislu nauk o čistilištu treba najprije shvatiti kao radosnu vijest: oganj koji pročišćuje sami je Isus Krist. Samo nas On može učiniti bez ljage i mane i takve prikazati i dovesti Ocu. Čistilište je za mene jedan od najvećih znakova Božje milosti.

Dodao bih ovdje još nešto: tijekom župničke službe upoznao sam neke vjernike koji imaju posebnu ljubav prema dušama u čistilištu. Nekada sam to smatrao pretjeranim i na neki način neozbiljnim, činilo mi se da je vjera puno konkretnija od toga. Čitajući iskustva nekih svetaca, razumio sam da to može biti posebna milost, na neki način obostrana: za duše u čistilištu i za one koji se mole za njih.

Prva kršćanska zajednica očekivala je skori ponovni i slavni Kristov dolazak. Koliko je ta istina vjere aktualna među suvremenim vjernicima?

Sjećam se jednih duhovnih vježbi koje sam vodio skupini đakona pred svećeničko ređenje. Upitao sam ih što više iščekuju: ređenje ili Kristov drugi dolazak u slavi. Nisu bili važni odgovori na to pitanje. To sam postavio kao retoričko pitanje. Vjerojatno nitko ne bi u tome trenutku mogao iskreno odgovoriti da više i s većom željom iščekuje Kristov slavni dolazak. Važno mi je bilo ovo: da si posvijestimo kako i mi koji smo svećenici ili koji se pripremamo za svećeništvo, dakle oni čije je poslanje upravo iščekivati i naviještati Paruziju – to je otajstvo naše vjere, kako i molimo u svakoj svetoj misi – malo ili nimalo mislimo ili se nadamo Kristovu dolasku. Držim da je to jedan od „lakmus papira“ autentičnosti naše vjere. Istinska vjera sva se pretače u nadu i čezne za Paruzijom. Smatram, također, da onaj koji je u ovome životu stvarno iskusio Kristovu pobjedu nad smrću – a to, ponavljam, treba biti iskustvo svakoga tko je primio oproštenje grijeha – i ne može drukčije živjeti nego u čeznuću za Kristom. Zna i to u sebi osjeća da svaka odvojenost od Krista znači i odvojenost od života.