Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Don Ivan je rođen u Svibu 1968. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i Splitu, a srednju u Nadbiskupskom sjemeništu. Nakon mature pohađao je dvije godine filozofsko-teološkog studija u Splitu, a nastavio na Sveučilištu Santa Croce u Rimu, gdje je diplomirao 1994. 

Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je iste godine te je upućen na studij Patrologije na Institutu Augustinianum u Rimu. Magistrirao je 1997., a doktorirao 2000. 

U posljednjih 20 godina djelovao je kao profesor na katoličkim bogoslovnim fakultetima u Splitu i Zagrebu, a trenutno je pri Katedri povijesti kršćanske literature i kršćanskog nauka na KBF-u u Splitu.

Objavio je više teoloških studija i knjiga te sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima. Također, dugi niz godina suradnik je Katoličkog tjednika s prigodnim kratkim meditacijama…

Poštovani, Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo jedan je od većih misterija katoličke vjere, ali i dogma. Što nam ona poručuje danas?

Doista, Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo jedno je od najvećih otajstava, ali i najvažnijih i najljepših istina katoličke vjere. Premda je od proglašenja ove dogme prošlo tek 75 godina, ova je istina utkana višestruko u život kršćanina već od samih početaka. Istina Marijina uznesenja na nebo govori o tri bitne točke, to jest ima tri važne poruke.

Ponajprije, ova nam istina vjere svjedoči o jedincatom i neponovljivom odnosu koji je imala presveta Djevica sa svojim Sinom Isusom koji je ujedno bio i Božji Sin, to jest vječna Očeva Riječ. Njezino uznesenje dušom i tijelom na nebo dodatna je potvrda božanske snage njezina Sina koji ju je uznio na nebo, a koji je i sam u ljudskom tijelu i u ljudskoj naravi uskrsnuo, čime je naznačio potpuno ostvarenje božanskog plana spasenja.

Kao drugo, čvrsto svjedoči o tome da je Marija bila milosti puna i bez ikakva grijeha te nije nosila posljedice grijeha koje svi mi ljudi imamo. Zbog toga nije morala proći kroz tjelesnu propadljivost do nebeske nepropadljivosti, već je do nebeske slave došla preobrazbom svoga tijela snagom svoga uskrsloga Sina.

Kao treće, ona je znak nade svakome od nas, jer darovima neraspadljivosti i besmrtnosti kojima je njezin Sin obdario svoju ljudsku narav, a potom i svoju svetu Majku, obdarit će i nas kad za to dođe trenutak vječnosti.

Odakle za tu veliku istinu katoličke vjere u Marijino uznesenje naziv Velika Gospa?

Upravo zato jer ova svetkovina sadržava toliko velike istine i poruke, i jer pokazuje Marijinu veličinu u Božjem planu spasenja i nebeskoj slavi, ovu svetkovinu mi u hrvatskom jeziku i našoj tradiciji zovemo Velika Gospa. Jer ovo je kruna Marijina života i proslave u odnosu na njezin život u poniznosti i skrovitosti pa je logično da to nazovemo i takvim atributom velikim. Pogotovo što je Marija tim događajem došla do „mjere uzrasta punine Kristove“, kako bi rekao Sveti Pavao, to jest došla je do najveće mjere ljudske veličina koja se mjeri po Kristu, pa i to opravdava zašto ovu svetkovinu zovemo Velika Gospa.

Prva od svih bića dosegnula je mjeru uzrasta svoga Sina, to jest neizmjernost božanskog obilja koje je istinska mjera ljudske veličine. Dakle, ako ima velike žene, onda je to Marija, a ako ima velike marijanske svetkovine, onda je to svetkovina Marijina uznesenja na nebo te se u takvo razumijevanje uklapa i naš izraz Velika Gospa.

Papa Pio XII. 1950. proglasio je dogmu o Marijinu uznesenju, no ipak njoj prethodi duga tradicija. Zašto je dogma, zapravo, morala biti proglašena?

U apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus papa Pio XII. je dijelom i obrazložio kako motive tako i način na koji je pristupio svečanom proglašenju ove istine vjere. Tako je protumačio da su već nakon Prvog vatikanskog sabora mnogi saborski oci tražili da se proglasi ova dogma. Isti zahtjevi su se s vremenom uvećavali te su mnogi vjernici i skupine vjernika sa svojim pastirima upravljali zahtjeve Svetoj Stolici da se očituje glede ove istine na dobrobit puka Božjega. Prihvaćajući ovu veliku odgovornost da proglasi istinu vjere o Marijinu uznesenju o kojoj ne postoje izravni tragovi u Svetome pismu, papa Pio XII. napravio je opsežna istraživanja i propitivanja na više razina: teološkoj, liturgijskoj, u pobožnosti, itd., da bi dobio cjelovitu sliku u općem osjećaju vjernika kako u vremenskom tako i u prostornom smislu.

Tako je došao do čvrstog uvjerenja da su vjernici nebesku Majku častili od samih početaka do danas uvjereni da je već u nebeskoj slavi cjelinom svoga bića. Isto tako na svim prostorima i u svim narodima postojalo je posebno čašćenje koje je očitovalo da Božji puk vjeruje da su se u njoj prvoj ispunila Božja obećanja o spasenju čovjeka, to jest da je doživjela puninu spasenja dušom i tijelom.

Možemo li u kratkim crtama proći kroz povijest štovanja Blažene Djevice Marije od prvih kršćanskih zajednica do danas?

Povijest štovanja Blažene Djevice Marije bila je usko povezana s istinama koje su se ticale njezina Sina i našeg Gospodina. Tako, kad se početkom 2. stoljeća povelo pitanje koje su pokrenuli doceti i gnostici, a ticalo se njegove stvarne povijesnosti, ljudskosti i utjelovljenja, sveti oci su stali u obranu tih istina dokazujući da je rođen od nazaretske Djevice u Betlehemu. Govoreći o čudu njegova rođenja, sveti su oci isticali da je bila istinska Djevica i Majka, sukladno svjedočanstvu Svetoga pisma.

Drugi važni trenutak koji je naznačio prekretnicu u štovanju Blažene Djevice bio je Efeški sabor koji je bio prouzrokovan nestorijanskom krizom i nijekanjem Marijina bogomajčinstva. No Nestorijevim tvrdnjama suprotstavio se Sveti Ćiril Aleksandrijski te je kasnije i Efeški sabor 431. svečano Mariju proglasio Majkom Božjom. Premda je u pozadini bila kristološka kriza, ovaj je sabor dao poticaja još intenzivnijem čašćenju presvete Bogorodice.

Nove važne korake imamo potom u srednjem vijeku kada se raspravljalo o tvrdnji da je Marija bila sačuvana od istočnoga grijeha, a ne samo da je živjela bez osobnoga grijeha (sine labe peccati). Ovdje je trebalo pomiriti temeljno dvije istine koje su djelovale suprotstavljene jedna drugoj: istinu da je Krist spasitelj cijelog ljudskog roda i da se nitko ne spašava bez njega jer svi nose posljedice istočnoga grijeha. A opet s druge strane Marija je bila puna milosti, što je za sobom povlačilo pitanje njezine bezgrešnosti od samoga začeća. Teološka genijalnost srednjega vijeka, napose u formulaciji Ivana Dunsa Škota, došla je do izražaja kad je on ustvrdio da je Bog mogao očuvati ju od grijeha, da je to dolikovalo i da je to učinio (potuit, decuit, ergo fecit).

Bog je dakle u svojoj svemoći mogao, imajući u vidu zasluge svoga Sina, sačuvati Mariju od istočnoga grijeha, a to je dolikovalo poradi uloge koju je imala u životu Božjeg Sina. Zbog svega toga Bog je izveo to čudo koje možemo iščitati iz riječi anđela Gabrijela koji je pozdravlja riječima: „Zdravo, milosti puna.“

Koja je „zadaća“ Marije u spasenju svijeta i kakav je njezin odnos sa sveopćom Crkvom?

S obzirom na Marijinu „zadaću“ u spasenju svijeta možemo reći da ona ne prestaje, već da se trajno nastavlja. Pogotovo što je njezina zadaća nezamjenjiva, jer je ona na svijet donijela to jest rodila Spasitelja svijeta. Tako je imala nezamjenjivu ulogu u njegovu poslanju, a kao što njegova zadaća kao spasitelja svijeta ne prestaje, već se trajno nastavlja do kraja svijeta dok ne privede i posljednjeg čovjeka u život vječni, tako ni Marijina zadaća ne prestaje. Kao što je on živi Bog koji trajno radi na spasenju čovječanstva, tako je i Marija istinska i prava Majka koja isto tako skrbi oko poslanja svoga Sina na tolike načine koje je već pokazala za svoga zemaljskoga života.

A kako je Isus svoje poslanje povjerio Crkvi, tako je vrlo važno da Crkva odiše marijanskim duhom ako želi vršiti poslanje spasenja ljudskoga roda do kraja vjekova. Mariju je Isus dao Ivanu za majku, a njoj je dao njega za sina. Time je Isus odredio bitnu vezu i odnos između nje i Crkve koju je pod križem predstavljao ljubljeni učenik Sveti Ivan. Zato je ona i bila kasnije prisutna s apostolima u molitvi i iščekivanju konačnog izljeva Duha Svetoga koji se dogodio na dan Pedesetnice te je tako bila utkana u svaku poru njezina postojanja i djelovanja.

Mnogi će reći kako najkraći put prema Isusu Kristu vodi preko Marije… Je li to istina i što je onda s ostalim svetcima i Božjim ugodnicima?

Uz dužno poštovanje svih svetaca i Božjih ugodnika, Marija je imala povlasticu i dar onog izravnog odnosa s njime koji je bio u prvom redu odnos vjere, ali i cjelovitog zajedništva koje se očitovalo u tome da mu je dala tijelo od svoga tijela, kao što je on nju obdario svim milostima što struje iz njegova božanstva.

No ovdje se ne radi o konkurenciji kao da bi jedni drugima nešto oduzimali, nego je riječ o tome da nas i Marija i svi sveci potiču da Boga više častimo i da se njemu više klanjamo. Jer su i oni išli Marijinim putem i bili su i sami njezini štovatelji, zato moramo znati da ona uživa povlašteno mjesto i u Božjem planu spasenja koji se ostvario s našim Gospodinom, ali isto tako i u tom planu spasenja za svakoga od nas.

Što danas vjernicima predstavlja Velika Gospa?

Mislim da je u našem narodu svetkovina Velike Gospe još vrlo živa te bi bilo poželjno da postane svetkovina koja oživljava naš narod. Ne bi smjela biti samo jedna od turističkih svetkovina ili turističkih atrakcija, već bi bilo poželjno da bude životvorna svetkovina koja oživljuje našu vjerničku svijest, koja nas potiče na raspoloživost i služenje životu Božjemu i Božjoj logici. Štovanje Marije ne bi se smjelo pretvoriti u neku vrstu religioznoga kulta i zadovoljenja svojih potreba i traženja nekih sitnih Božjih ustupaka, već bi trebala biti pokretačka snaga da se vratimo na put Božji i da mi živimo božanskim životom kojim je živjela Marija. Pohvalno je da naši vjernici hrle u marijanska svetišta i to je odraz naše marijanske hrvatske duše na koju moramo biti ponosni. Ne samo da ih godišnji odmor u tome ne smeta, nego redovito iskoriste godišnji odmor da odu u neko od marijanskih svetišta. Ali, ipak, ne bismo se smjeli uljuljati u taj osjećaj zadovoljstva [M2] da je kod nas glede marijanske pobožnosti bolje nego drugdje, nego se trebamo vratiti biti Marijine prisutnosti koja nadahnjuje naš život vjere i potiče nas na preobrazbu vlastitih stavova i uvjerenja i na posvemašnju vjernost vršenju Božje volje, iz čega potom može doći do obnove naroda.

Što su po Vašem mišljenju nezaobilazna štiva kada želimo dodatno promišljati o Gospi?

Držim najprije da je nezaobilazno za svakoga od nas dodatno promišljati o presvetoj Djevici, jer iskren i ispravan odnos s njom omogućuje nam da njezinom dušom, srcem i pameću razmatramo otajstva Kristova, kao što činimo moleći svetu krunicu. Nakon toga držim da su djela i tekstovi svetaca koji su pisali o Mariji najbolje štivo, jer su se sveci mogli najbolje približiti njoj koja je posvema sveta. Sveci potom u svoje tekstove unose mnogo živosti i životnoga iskustva pa je stoga sve to dodatno poticajno i djeluje na dušu da lakše uočavamo i prihvaćamo dubinu poruke Gospina života. To bih stavio na prvo mjesto zbog kakvoće svjedočanstva i lakoće razumijevanja. Potom bih tome pridružio tekstove crkvenog učiteljstva kao što su enciklike i apostolska pisma papa o Mariji jer je u njima na teološki način protumačen određeni vid marijanskog otajstva. Napominjem da je Sv. Ivan Pavao II. bio veliki marijanski papa koji je ostavio cijeli niz marijanskih tekstova od kojih bih izdvojio encikliku Redemptoris Mater ili apostolsko pismo Rosarium Virgnis Mariae. Možda ovakva štiva mogu djelovati preteška za običnog vjernika, ali to su štiva koja se trebaju meditirati i polako čitati da ih savladavamo i usvajamo, jer nije samo bit ni u tome da pročitamo veliku količinu nekog teksta, koliko je važno da ga srcem usvojimo i da živimo po primjeru koji nam pruža presveta Djevica. Zato je važno postojano sudjelovanje na liturgijskim slavljima, čitanje i razmatranje Božje riječi te pobožno slušanje marijanskih propovijedi.

Podsjetimo se kratko koje su temeljne istine koje katolici ispovijedaju o Mariji?

Nekoliko je temeljnih istina koje katolici ispovijedaju o Mariji, a u tih nekoliko, ili točnije u njih četiri stožerne, sadržano je otajstvo njezina života. Prva od tih istina je da je Marija vazda Djevica, to jest da je Djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda. Ova istina se definirala već u ranome kršćanstvu, a zasvjedočena je u spisima svetih otaca i kasnijih crkvenih pisaca. Druga je istina da je ona Majka Božja ili Bogorodica (theotokos), što je svečano proglasio Efeški sabor 431. Potom imamo dvije istine proglašene u moderno doba, što ne znači da Crkva nije u njih vjerovala već od samih početaka. Riječ je o istini da je Marija bez grijeha začeta – Bezgrešna, što je proglasio papa Pio IX. 1854. godine. I posljednja je dogma o Marijinu uznesenju na nebo dušom i tijelom. Ovo su temeljne marijanske isitne koje se izvode jedna iz druge te jedna drugu upotpunjuju. Od njih započinje i na njima počiva i svaki drugi zaključak o Marijinim krepostima i darovima, o čemu svjedoče litanijski zazivi koje Crkva koristi.

Između ostalih zaziva, Majku se Božju naziva i Kraljicom Mira. Što to danas znači?

Marija je usko vezana za Kristovo poslanje. Ako je on Kralj svega svijeta, ona je sigurno uz njega Kraljica, te je mi u svojoj ljudskoj predodžbi sebi predočujemo kao onu koja je okrunjena za kraljicu neba i zemlje. To je samo slika koja govori o Kristovu i njezinu poslanju, a nije neka društvena kategorija. U tom duhu, kao što je Isus svojim učenicima dao mir, ona ne može ne imati isto poslanje da potiče njegove učenike da imaju mir, da ga naviještaju i za nj se bore. Kao što je on donio mir između neba i zemlje, tako je i Marija Kraljica mira jer je dala svoj obol u izmirenju Boga i čovjeka. Uostalom, ona je prva osoba do kraja s Bogom izmirena. Valja se prisjetiti također da je Drugi vatikanski sabor rekao da mir nije tek odsutnost ratnih zbivanja, već je mnogo više od toga, što vrijedi onda i za Gospin naziv Kraljica Mira. Mir je prisutnost Boga u srcu i njegove ljubavi kojom pristupamo jedni drugima, pa u tom duhu Marija postaje Kraljica mira, jer je njezino srce bilo do kraja ispunjeno Božjom ljubavlju. Ona nosi svoga Sina koji je Mir naš te tako svijetu daje mir koji je djelo Božje ljubavi i pravednosti. Ona je zato velika Božja mirotvorka jer je imala mir Božji u srcu bez kojega nema nikakva pomaka niti na razini svjetskih događanja i ratova koji su se vodili u svim vremenskim razdobljima ljudske povijesti. Tek nakon svega rečenoga možemo govoriti i o Marijinoj ulozi s obzirom na ratove i mir na razini svjetskih, društvenih i političkih zbivanja.

U teološkim se tekstovima za Gospu kaže također da je i „nova Eva“. Što to znači?

Ovaj izraz „nova Eva“ pojavio se vrlo rano te ga već u 2. stoljeću spominju Sv. Justin i Sv. Irenej Lionski. To je bio velik korak dodatnom marijanskom promišljanju koji se naslanjao na novozavjetne tekstove koji su o Mariji zapisali osnovne činjenice, a vjera Crkve je neprestano produbljivala. Čak je i pokazatelj da je već prva Crkva nedvosmisleno razmatrala Marijinu posebnu ulogu u povijesti spasenja.

U Ivanovu Evanđelju Isus se Majci obraća izrazom Ženo. Ona je, dakle, ona prava žena  ̶  Eva, model žene prema kojem bi sve žene trebale biti oblikovane. I ne samo žene, već svi oni koji su potekli od Boga. Ona je početak novog i boljeg čovječanstva. Ona je donijela blagoslov i spasenje novom čovječanstvu koje Bog oblikuje po svome Sinu novom Adamu. Ono što je Eva u početcima sagriješila i namrla čovječanstvu kao prokletstvo i kaznu, Marija je razriješila donoseći svijetu Božjeg Sina i tako je postala nova Eva – Majka svima živima. I mi kršćani koji tvorimo novo čovječanstvo i trudimo se kao Crkva biti sakrament jedinstva ljudskoga roda, trebamo znati da u temeljima našega poslanja stoji djelo našeg Gospodina i ponizno i vjerno služenje njegove i naše Majke. Za razliku od prve Eve koja je neposluhom donijela grijeh u svijet, Marija je svojim posluhom donijela Spasitelja i spasenje ljudima.

Može li se reći da zapadna civilizacija gubi odnos prema Majci Mariji pa onda i prema svojim kršćanskim korijenima?

Ova naša civilizacija gubi inače odnos prema majčinstvu pa sve teže shvaća i nezamjenjivu ulogu Marije kao Majke. To je izmjeničan odnos. Da bolje razumije važnost majčinstva, lakše bi prihvaćala i Marijinu ulogu. Da prihvaća značenje koje Marija ima u kršćanskom životu, lakše bi prihvaćala važnost majčinstva koje u njoj odsijeva. Upravo zato ne smijemo dopustiti da ovaj svijet koji se poganizira Mariju pretvori u neko pogansko božanstvo koje častimo samo izvana, samo poradi nekih naših potreba, a da ne slijedimo primjer kreposti i života.

Majka je uvijek korijen života. Ako odbacujemo korijene, odbacujemo i Majku. Jer je Marija imala svoje korijenje u Bogu, neophodno bi bilo otkriti ponovno svoje izvore u Mariji i vratiti se korijenima. U protivnom će se dogoditi da će Europa odsjeći granu na kojoj sjedi.

Sva civilizacija može biti sažeta u dva Adama i u dvije Eve, pri čemu je upravo naša zapadna civilizacija bila nositelj onog povijesnog zaokreta koje je čovječanstvo napravilo od staroga Adama k novom Adamu, to jest od stare Eve k Mariji. Nažalost, danas kao da se naša civilizacija vraća onom starom i grešnom Adamu, kao da je ljuta na Krista zato što ju je prosvijetlio i uzdigao, oslobodio od grijeha i obnovio, a ona se uporno želi vratiti u onu uljudbu koja nije Bogom uljuđena, već je grijehom izopačena. Marija je bila prvo biće uljuđeno Bogom u potpunosti te nam postaje putokaz i znak kakva treba danas biti civilizacija.

S obzirom na brojne navode o ukazanjima, može li se govoriti o opasnosti krivoga shvaćanja Marijine uloge u povijesti spasenje i u osobnom životu vjernika?

Prateći marijanska ukazanja s jedne strane vjernici žele uputiti na Marijinu konkretnu prisutnost u životu vjernika i svijeta. No, s druge pak strane opasnost je zaboraviti upravo onu sveopću prisutnost u životu svakoga od nas, bez obzira hoće li ikada biti potvrđen fenomen ukazanja. Njezina prisutnost se osjeti i bilježi u svim vremenima i na svim prostorima. Njezina prisutnost i djelovanje nam moraju biti rječiti, jer ih ne možemo svesti na fenomene poput ukazanja. Nažalost, ljudi se više usredotoče na fenomen, na znakove ili eventualna čuda, nego na samu znakovitu prisutnost presvete Djevice. Umjesto da težimo nasljedovati je u krepostima i svetosti, a to smo pozvani i dužni uvijek, i mi vjernici radije tražimo neke izvanredne događaje kao da bi joj takvi događaji mogli nešto dodati. Tako ne uočavamo koliko je ona izvanredna u svojoj biti i u životu svakoga od nas.

Stječe se dojam da je Marija prisutna samo u svetištima, umjesto da znamo da je Marija svetište Božje prisutnosti i gdje god se nju časti, tu je zacijelo prisutno i ona. A Mariju se časti prije svega u Crkvi, te je zato Crkva autentično mjesto njezine prisutnosti koje nadilazi svako mjesto ukazanja ili privatnih objava. Nažalost, mnogi vjernici Mariju privatiziraju ili pretvaraju u dobru poslovnu priliku, čime zamračuju njezino iskonsko dostojanstvo. I to sve pod prizmom pobožnosti, u ime objava i privatnih ukazanja, te se pri tom ponašaju autonomno u odnosu na crkveno učiteljstvo i njezino vodstvo. No takav pristup je pogrešan, jer vjera Crkve može bez ijednog popratnog marijanskog fenomena, ali ne može bez Marije kao takve, jer je njezin život najveći fenomen u povijesti ljudskoga roda.