Mons. Luka Tunjić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije

Trebamo se okrenuti sebi, pogledati svoju vjerničku praksu i postati samokritičniji


Katolička Crkva je „mistično Tijelo Kristovo“ koje je hijerarhijski uređeno i u kojemu su svi članovi jednaki po dostojanstvu, a različiti po svojoj ulozi. Kako izgledaju aktualno „lice i duša“ Vrhbosanske mjesne Crkve, pitali smo generalnog vikara mons. Luku Tunjića.

Mons. Tunjić je rođen 19. listopada 1963. u obitelji Stjepana i Ljube rođ. Brkić u selu i župi Vukanovići, ponad Kaknja. Nakon osnovnoškolskoga obrazovanja u rodnom kraju, pohađao je sjemenište u Dubrovniku, a teologiju završio u Sarajevu, gdje je 1989. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Godine 1992. otišao je na poslijediplomski studij u Rim te je na Papinskom sveučilištu Gregoriana 1995. postigao magisterij iz dogmatske teologije.

Po povratku u domovinu pastoralno je djelovao u župi Čajdraš i obnašao dužnost ravnatelja novoosnovanog Katoličkog školskog centra Sv. Pavao u Zenici. I naredne godine njegova svećeništva obilježio je rad u katoličkom školstvu: najprije kao ravnatelj KŠC-a u Tuzli, a potom u Travniku gdje je bio i rektor travničkoga sjemeništa Petar Barbarić. Od 2008. obnaša dužnost generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije, a uz to je 2016. imenovan nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela u BiH.

Poštovani, dva desetljeća od posljednjega rata većina crkava i župnih kuća u Vrhbosanskoj nadbiskupiji je obnovljena. No, kakva je prema Vašem mišljenju opća duhovna i materijalna slika Vrhbosanske nadbiskupije danas?
Većina vjerskih objekata naše Nadbiskupije za vrijeme rata, bilo da su ih porušili Srbi ili Bošnjaci, porušeni su, ali su uglavnom svi, kako ste i sami konstatirali, obnovljeni. Osjeća se određeni zamor i kod vjernika i kod svećenika. Neposredno poslije rata bilo je puno više poleta, želje i snage za obnovom duhovnoga i materijalnoga. Ali kako ova pat pozicija, na svim razinama života, traje više od 20 godina kao da se rečeni umor pretvorio u nešto još opasnije, a to je ravnodušnost i otupjelost. Ljudi ne vjeruju da može biti bolje i da se može išta promijeniti. Političke elite, uz pomoć stranaca, stvorile su stanje duha i pogodno tlo da na ovakav način mogu vladati do beskraja. Dok god nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini ne budu riješeni na pravedan način, oni će biti izvor pravne, političke, ekonomske, vjerske i svake druge nejednakosti, a to onda znači nestabilnost u kojoj se nitko ne osjeća sigurnim nego želi što prije i što više uzeti za sebe te uložiti i pohraniti negdje drugdje. Ne nazire se pozitivan rasplet događanja ni kraj ovoj agoniji. Kao da nas odnosi u bivšoj Jugoslaviji i protekli rat nisu ništa naučili. To je vrlo opasno za budućnost ovih ljudi i naše zemlje. Opća duhovna i materijalna slika je prilično pesimistična i ona će ovakva ostati dok god ne zažive jednakopravne startne pozicije za sve narode i građane, dok god jedni drugima budemo opasnost i prijetnja, i dok god se vjera bude instrumentalizirala. O slici stanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji pokušao sam reći u sklopu općeg stanja u BiH koje neminovno utječe na naše vjernike i koje će morati doživjeti velike promjene na svim područjima života.     

Čime bi se, u kontekstu prethodno rečenoga, ova mjesna Crkva mogla pohvaliti, a na što požaliti?
Kler, redovništvo i vjernici Vrhbosanske nadbiskupije nisu izdvojeni iz ove zbilje nego duboko osjećaju sva događanja i snose, zajedno s drugima, posljedice. Uz materijalnu obnovu, ova mjesna Crkva na čelu s kardinalom Puljićem i pomoćnim biskupom Sudarom može se pohvaliti uspostavom svih ustanova koje su potrebne za normalan život jedne biskupije. Sagrađen je Svećenički dom, Katolička teologija je uzdignuta na rang fakulteta, osnovano je Nadbiskupsko misijsko međunarodno sjemenište Redemptoris Mater, obnovljen je rad sjemeništa u Travniku, uspostavljen Katehetski ured, Centar za pastoral mladih, Medijski centar, obnovljen je i rad Katoličkog tjednika, uspostavljeno Bolničko dušobrižništvo, osnovan je Ured za brak i obitelj, Ured za vojno dušobrižništvo je uzdignut na razinu Vojnog ordinarijata, započela je prva Sinoda VN… Ove ustanove se brinu za sve uzraste i sva važnija područja života naših vjernika. Novost na našim prostorima su Katolički školski centri koji su započeli s radom u ratnom Sarajevu 1994. godine. Oni na najbolji način pokazuju otvorenost naših biskupa i vjernika. Osnivanjem ovih Centara htjelo su poručiti da je BiH naša država, da se u njoj želi živjeti i izgrađivati ju s drugima, željelo se pružiti nadu da u ovoj državi ima života i budućnosti, da odgoj i obrazovanje treba biti prioritet svih ljudi, željelo se pokazati da se zajedno može odrastati i živjeti… Nisam siguran da je to dovoljno ozbiljno shvaćeno, ali to su doživjeli učenici i roditelji naših KŠC-ova koji su najveći veleposlanici, ne samo ovih Centara, nego i vrijednosti koje su u njima naučili i koje žive. Takvi učitelji, učenici i njihovi roditelji su nada da još sve nije gotovo i izgubljeno.

S druge strane možemo se požaliti-kajati što nismo dovoljno iščitavali znakove vremena, što smo lutali i što se nismo više uključili u društveno-kulturna događanja, što smo previše vjerovali političarima i što se svi kao članovi Crkve nismo više angažirali u stvaranju pozitivnije klime i mogućnosti života na ovim prostorima.

Koji je, onda, profil svećenika kojega zahtijeva sadašnje vrijeme na ovom prostoru?
Profil svećenika za sva vremena je prvosvećenik i naš učitelj Isus Krist. Sadašnje vrijeme, kao i svako drugo vrijeme, treba svećenika koji živi u trojstvenoj ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga, koji svoje poslanje prepoznaje i crpi iz te ljubavi. Kristovo poslanje je neuvjetovano i nesebično, okrenuto prema Ocu nebeskom i prema bližnjima, posebno onima koji su odbačeni, zaboravljeni, napušteni… takva je i njegova ljubav, uvijek usmjerena prema drugima. I Krist je doživio đavolske kušnje i napasti, krvavi znoj, bilo je i sumnje „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“… Krist je sve proživio što i danas proživljava jedan svećenik. Većina ga nije razumjela ni prihvatila, bio je ostavljen skoro od svih, na kraju je završio na križu. Ali, bez obzira na sve muke i tjeskobe, vjernost svome poslanju i Ocu nebeskom bili su na prvom mjestu. Egoizam i okrenutost prema sebi je uvijek bila isključena. Fascinirajuće je kod Isusa da se nakon „dobro i uspješno obavljenog posla“ povlačio u osamu i kažu evanđelja po cijele noći molio. Kad je svećenik Božji čovjek onda su mu sva vremena i prostori isti. Tako da ne prihvaćam podjele po mjestu rođenja ni uvjerenje da će neki svećenik bolje raditi u svom kraju jer poznaje mentalitet ljudi. Voljeti svoje svećenstvo znači voljeti Boga i čovjeka. Bog je isti u svakom dijelu naše Nadbiskupije i svijeta kao što su slične ili iste potrebe naših vjernika. Spremnost na žrtvu i služenje, ljudi prepoznaju i po tome nas cijene, a ne po mjestu rođenja i završenoj školi.

S obzirom na to da 49 župa ima manje od 200 vjernika, postoji li mogućnost i(li) potreba gašenja nekih župa i „ukrupnjavanja“? Poglavito se to odnosi na prostor Bosanske Posavine i dekanate Derventski i Doborski…
Uz spomenute prostore skoro slično je stradao Sutješki dekanat i župe u okolici Konjica kao i pojedine župe drugih dekanata. Uvjeren sam da se nijedna župa neće dokinuti, ali će se neke, prema našoj ljudskoj računici, same ugasiti. Već duže vremena se traži najprovediviji način i najbolje rješenje preraspodjele pastoralnog djelovanja. Traži se pomirljivo rješenje koje će uvažavati mentalitet naših vjernika i svećenika. Dakle, računa se s tim da se vjernici ne osjete izdanima i ostavljenima a da, s druge strane, svećenici imaju dovoljno prostora i ljudi za obavljanje župničke službe. Načelo da svaka župa, koja je prije rata imala župnika, ima i sada bilo je pravedno i jedino ispravno. Normalno da se očekivao povratak vjernika i zbog toga su se svećenici prvi vraćali, davali nadu i ohrabrenje povratku. Pripravljali su župe za povratak vjernika i za normalno funkcioniranje. I tako u iščekivanju već 23 godine. Sada kada je skoro izvjesno da većeg i očekivanog povratka nema, kada se pojedine župe sa svakom smrću u znatnim postotcima umanjuju, neminovno je tražiti adekvatno rješenje. Smanjenje broja svećenika i duhovnih zvanja također će upućivati na druga rješenja. 

Od 2012. traje hod prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije s geslom Sve obnoviti u Kristu (usp. Ef 1,10). Koliko su za nadbiskupiju važne aktivnosti i sadržaji posvećeni Sinodi i koji su očekivani rezultati?
Potrebno je podsjetiti da su se na našim širim prostorima dogodile ogromne promjene. Raspadom Jugoslavije službeno je ukinut komunistički sustav. Osamostaljivanjem BiH započeo je rat s nesagledivim posljedicama. Vrhbosanska nadbiskupija je razorena materijalno, više od pola vjernika je prognano. Učinjeno je sve da se prognani ne vrate, a u mnogim župama ostali su samo stariji ljudi… Ne samo da se ljudi nisu vratili, nego je započeo tihi odlazak naših vjernika unazad 15-ak godina. Dakle, u ovakvoj situaciji i novonastalim okolnostima normalno je bilo uključiti i vjernike u promišljanje kako nastaviti dalje i ponuditi zajedničku strategiju života i vjerničkog djelovanja. Naš nadbiskup kardinal Puljić procijenio je da će se to najbolje analizirati i ponuditi rješenja kroz Sinodu Vrhbosanske nadbiskupije. Smatram da se u hod Sinode trebaju malo više uključiti svi uzrasti, sve ustanove i da svi trebamo dati onaj najbolji dio sebe u ovom pokušaju „Sve obnoviti u Kristu“. Jedino tako ćemo moći očekivati bolje rezultate i pravo na eventualnu kritiku. Što god ne prođe kroz sva tijela pojedine župne zajednice, neće donijeti posebne koristi niti veće rezultate.

U tijeku je jubilarna Stadlerova godina u kojoj se obilježavaju: 175. godina od rođenja i krštenja, 150. svećeništva i 100. obljetnica smrti. Koliko se Vrhbosanska nadbiskupija danas napaja na Stadlerovoj duhovnoj ostavštini i primjeru vjere?
Prvi vrhbosanski nadbiskup mons. Josip Stadler je osoba koja nas je trajno zadužila. Rijetko se u jednom čovjeku spoji toliko pozitivnih vjerničkih i ljudskih osobina. Bio je vrhunski intelektualac svoga vremena, nenadmašni organizator i graditelj, otac siromašnih i napuštenih… Svaka njegova riječ odiše pouzdanjem u Boga i dubokom vjerom. Usprkos doktorskim titulama, uspjehu u gradnji i na svim područjima života, ostao je ponizan, jednostavan, velikodušan… Snagu i ljubav, koju je crpio iz Srca Isusova, nastojao je prenijeti i podijeliti sa svima. U školu života ušao je kao siromašno dijete koje je već tad shvatilo Isusove riječi „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. Takvo djetinje srce puno topline, dobrote, otvorenosti i ljubavi zadržao je cijeli život. Iako se, nažalost, život nadbiskupa Stadlera nedovoljno poznaje i vrednuje, on ne prestaje biti poziv i nadahnuće svima nama. Ove obljetnice prigoda su upoznati ga još više, zahvaliti Bogu za ovog velikana naše Crkve i našeg naroda te moliti da se što prije proglasi blaženim i svetim.

Poznato je kako su kroz povijest ove mjesne Crkve postojali različiti problematični odnosi na relaciji franjevci – dijecezanski kler. Kako biste ove odnose opisali danas?
Ti odnosi umanjuju ljepotu i sjaj lica naše mjesne Crkve. Moj dojam je da su se oni tijekom rata i poraća u dobroj mjeri relaksirali i da su u uzlaznoj putanji. Vremenom svi postajemo svjesniji uzaludnosti i štetnosti svojih predrasuda i zabluda. No, kao i u svakoj zajednici, ima nostalgičara i onih „ekstremnijih“ koji svojom isključivošću misle da doprinose zajednici. Međutim, svakoj zajednici najviše doprinose duhovni i ponizni njezini članovi, oni koji su svjesni da svaki razdor uništava pojedince i zajednicu. Takvi članovi su blagoslov Crkvi. Dao Bog da ih bude što više i da oni daju ton zajednicama u kojima žive i cijeloj našoj Nadbiskupiji.

Na koji način djeluju laici u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i koliko je njihova uloga važna u vrhbosanskoj Crkvi? Jesu li oni, prema Vašem iskustvu, uglavnom samo „plaćenici“ koji zarađuju novac u crkvenim institucijama bez angažmana u pastoralu (na razini župe i nadbiskupije) ili je pak riječ o apostolatu kojega obavljaju laici?
Laici su krštenjem i drugim sakramentima postali punopravni članovi Crkve sa svim svojim pravima i obvezama. Upravo im je to potrebno stalno posvješćivati i davati prostor za djelovanje. Kako će se laici angažirati i pastoralno djelovati ako se osjećaju kao pasivni članovi Crkve koji imaju samo obveze? Iz osjećaja pripadnosti Crkvi rađa se odgovornost prema Crkvi i poslanje. Na našim prostorima treba se dogoditi eklezijalni zaokret prema laicima. On mora biti lišen svih predrasuda i pogrešnih primjera krive interpretacije uključivanja laika u pastoral i aktivni život Crkve. Negativni primjeri zapošljavanja laika u Crkvi ne smiju određivati odnos prema laicima. Njima nitko ne smije ograničavati i davati pravo, oni to imaju po svojoj ucijepljenosti u Krista. Taj osjećaj treba razvijati i pravilno shvatiti vjernička prava i obveze. Hijerarhija i laici se dopunjuju i zajedno izgrađuju Crkvu – mistično tijelo Kristovo i kraljevstvo Božje na zemlji. Svi zajedno smo odgovorni za svoje župne zajednice i biskupije ali i za sve Crkve u svijetu, posebno one u misijskim zemljama.  

Na prostoru Vrhbosanske nadbiskupije postoje dva sjemeništa (dijecezansko u Travniku i franjevačko u Visokom) koji zajedno imaju 20-ak sjemeništaraca. Može li se na osnovi toga reći da je vrijeme malih sjemeništa „prošlo“? Kakvi su zapravo pokazatelji u smislu zainteresiranosti mladih za duhovna zvanja?
Postojanje odvojenih odgojnih ustanova tijekom povijesti je imalo svoje razloge i potrebe. Ali naglo smanjenje duhovnih zvanja u malim sjemeništima i bogoslovijama zasigurno će ubrzati razmišljanje na obje strane o budućem organiziranju sjemeništa sukladno novonastalim prilikama. Potaknut će to na razmišljanje i o samoj opstojnosti sjemeništa te o mogućem udruživanju. Pogotovo to može biti izgledno za KBF i Franjevačku teologiju kao školske ustanove, a da odgoj bude pridržan svakoj bogosloviji. Osobno sam bio za takvo rješenje kad se o tome razgovaralo, ali poštujem iznesene razloge koji su prevagnuli da ostane postojeće stanje. Ne treba to forsirati, ali ne treba se ni bojati otvorenog razgovora u kojem će jedini kriterij biti dobro Franjevačke provincije i cijele naše Nadbiskupije.

Ubrzano se smanjuje broj zvanja, ali to ne znači da je vrijeme malih sjemeništa prošlo. Treba vidjeti je li ovo prolazna faza i koliko će se sjemeništaraca, odnosno bogoslova upisivati. Umjesto gašenja sjemeništa i bogoslovija bolje je ići na reorganizaciju tih ustanova i ljudstva u njima, a to je izvedivo.

Na temelju sadašnjih pokazatelja, što biste rekli koji su primarni izazovi s kojima će se ova nadbiskupija suočiti u (skorijoj) budućnosti? Što i na koji način Crkva može odgovoriti?
Kao što se smanjuje broj duhovnih zvanja, tako se smanjuje i broj vjernika. Odlaze mladi i mlade obitelji. U mnogim župama su samo starije osobe. Naše stanje je dušu dalo za očaj i nerad, slegnuti ramena i predati se. I što ćemo dobiti? Dobit ćemo dodatni stres, nezadovoljstvo, duh kritizerstva, prebacivat ćemo odgovornost, tražiti krivca… Takvo stanje duha je dobrano zavladalo među nama. Umjesto svega rečenoga predlažem da za ovakvo stanje prestanemo okrivljivati sekularizam, ateizam, masone, druga dva naroda s kojima živimo i različite interesne zavjere. Trebamo se okrenuti sebi, pogledati svoje živote, svoju vjerničku praksu i postati samokritičniji. Hoće li naši životi, slavljenje euharistije, odnos prema Bogu i bližnjemu ikoga privući? Dvanaest apostola je promijenilo svijet. Katolika je danas skoro milijardu i pol. Koja je to snaga i što bismo sve mogli kad bismo bili svjedoci uskrslog Gospodina kao što su to bili apostoli?! Poći od sebe i svojega života, prvi je korak k promjeni i obraćenju. Samo zagledani vjernik u Krista kadar je autentično živjeti svoju vjeru. Istinski življena vjera u bližnjima prepoznaje Boga. Glavni kriterij joj je služenje iz ljubavi. Takva vjera nadilazi sve granice i osvaja ljudska srca, neće se poljuljati ni izgubiti jer je utemeljena na čvrstoj stijeni kojoj je Krist zaglavni kamen. Bez obzira na sve poteškoće i kušnje kroz koje danas prolazimo, ako nam je Bog odvjetnik i ako dopustimo da zagospodari našim srcima, sve će se okrenuti na dobro i ne trebamo brinuti za svoju budućnost jer Bog svoje nikad ne zaboravlja i ne ostavlja.