Mr. vlč. Siniša Jozić, župnik u Herceg Novom

Turizam zahvaća čitavoga čovjeka, njegovu kulturu, duhovnost i vrjednote


Budući da je turistička sezona već u punom jeku potražili smo odgovore na različita pitanja u vezi s pastoralom turista. Sugovornika smo pronašli u vlč. Siniši Joziću, župniku u turističkom gradu Herceg Novom.

Razgovarao: Željko Ivković

Vlč. Jozić je rođen 1986. u župi Oštra Luka-Bok, u Bosanskoj Posavini. U Sjemeništu Petar Barbarić u Travniku je maturirao, a filozofsko-teološki studij apsolvirao 2010. na KBF-u u Sarajevu. Za svećenika Kotorske biskupije zaređen je 2012. te je pastoralno djelovao u župi Đurići. Godine 2014. otišao je u Rim na specijalizaciju iz pastoralne teologije gdje je magistrirao na Papinskom Lateranskom sveučilištu pri Institutu Redemptor Hominis (2016).

Trenutno radi na doktorskoj disertaciji s naglaskom na pastoralna pitanja ističući tri ljepote: geografsku, kulturološku i duhovnu u pastoralu hodočašća i turizma u Kotorskoj biskupiji. Početkom kolovoza preuzeo je službu župnika u župi Sv. Jeronima, u rodnom gradu Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Herceg Novom.

Poštovani, u posljednje vrijeme papa Franjo te mjesni biskupi često govore o pastoralu turista. Možete li nam na početku reći zapravo što je to pastoral turista, i kakve su njegove posebnosti i što sve obuhvaća?

Turizam nalazi svoje opravdanje u ljudskom društvu upravo zato što pruža niz mogućnosti da se kroza nj čovjek više očovječuje, raste, međusobno oplemenjuje. Budući da je Crkva po svojoj naravi „misionarska“ jer je nastala iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga – Crkva, prateći dakle svoju djecu na svim zemaljskim putovanjima – načelno ima trajno pozitivan stav prema turizmu prepoznajući u njemu novu društvenu stvarnost kojoj je dužna pristupiti tako da bi je svjetlom evanđeoskih istina osvijetlila i da bi sudionicima te nove stvarnosti pomogla otkriti pozitivne aspekte i mogućnosti.

Papa Franjo upravo u enciklici o brizi za zajednički dom Laudato si', Zemlju, a u skladu s tim i sve stvoreno na njoj, shvaća kao zajednički dom cijeloga čovječanstva i svih stvorenja. Ipak, kršćansko razumijevanje zemlje, teološki govor i razmišljanje o njoj ne može se zaustaviti samo na promatranju zemlje iz ekološkoga vida, jer se naš planet, čini daleko kompleksnijom i dubljom temom nego što to na prvi pogled izgleda.

Potrebno je, dakle, promicati „turizam za sve“ koji je i etički i održiv, u kojem se jamči stvarna fizička, ekonomska i društvena dostupnost te izbjegavaju svi oblici diskriminacije. U skladu s tim – naglašava papa Franjo –  turist postaje „oruđe Boga Oca kako bi naš planet bio onakav kakvim ga je On sanjao stvarajući ga, i kako bi odgovorio na njegov naum o miru, ljepoti i punini“ (br. 53).

Čini se kako su povjerenstva za pastoral turista veoma rijetka u biskupijama Crkve u Hrvata. Zašto je to tako i imate li savjete za ostale nad/biskupije na hrvatskom govornom području?

Prethodne misli o novim pojavama u turizmu mogu poslužiti za razmišljanje o snalaženjima i nesnalaženjima Crkve u Hrvata, odnosno pojedinih zajednica vjernika pred životnom stvarnošću turizma. Ako se cijela društvena zajednica veoma angažirano priprema za „turističku sezonu“, onda je teško opravdati činjenicu da jedna „turistička biskupija“, koja želi biti prepoznatljivi subjekt društva, u tom istom društvu biva turistički neaktivna. Upravo iz razloga što se od nje očekuje sasvim drugačija aktivnost, njezin bi trud trebao biti daleko veći, oslobođen mjerila uspjeha, utrška ili broja…  

Budući da je više nego ikada primjetno kako priroda, kultura i ekologija čine sinonime i stupove turističke budućnosti, a objekti turizma bazu njegove tekuće postojanosti i razvijenosti, rado ističem svoju Kotorsku biskupiju kao idealni spoj „prirodnih, kulturnih i duhovnih ljepota“. Naime, u cijeli „Zaljev svetaca“ duboko je zapretan trag venecijanske kulture: Kotor i njegova katedrala, Perast s Otokom Gospe od Škrpjela i Sv. Jurja te naši nebeski zagovornici: Bl. Ozana Kotorka, Bl. Gracija iz Mula te Sveti Leopold Bogdan Mandić stanoviti su „ispit savjesti“ kako domaćinima, tako i hodočasnicima i turistima, želimo li se kroz hodočašće i turizam „unapređivati“ kao ljudi i kao vjernici.

Unatoč činjenici da je u Kotorskoj biskupiji prisutno tek nekoliko tisuća katolika, obvezuje domaću vjerničku zajednicu da se na svome pragu osjeća „misionarskom“ i otvorenom onima koji dolaze. Drugim riječima, Kotorska biskupija „dušobrižništvo turizma i hodočašća“ treba smatrati redovitim i sastavnim dijelom biskupijskoga pastorala, nikako „izvanrednim“, kampanjskim, privremenim ili možda drugorazrednim jedino za vrijeme sezone. Na nju se mora misliti i o njoj planirati kroz čitavu godinu. Dakako, uopće ne bi smjela postojati „turistička“ biskupija bez svojega povjerenika za turistički pastoral.

Naposljetku, „turističku savjest“ trebala bi ispitati svetišta i mjesne župe kroz krjepost gostoljubivosti zato što putnici upravo na ovim vrelima duhovne okrjepe dolaze u najuži dodir s domaćom Crkvom, spomenicima kulture, tradicijom i pobožnostima. Spomenuta krjepost, posebno njegovana u vremenima prve Crkve, danas u našim prilikama nalazi pogodno i plodno tlo.

Nadalje naši Teološki fakulteti i Instituti trebali bi također sa sektorom turizma i s izbornim kolegijima osposobiti vodiče s licencom za vodstvo u sakralnim prostorima, dok je s druge strane nužno pokrenuti permanentno obrazovanje svećenika koji žive i rade u župama s turističkim karakterom. U tome nam nesumnjivo mogu pomoći biskupije u Italiji sa svojim iskustvom, modelima i primjerima koji promiču kulturu turizma kroz planiranje i temeljito osmišljavanje. Zauzeti samo obrambeni stav u odnosu druge i drugačije bila bi taktička i pastoralna pogreška!

Religija je uvijek bila jedan od središnjih dijelova ljudskoga iskustva koji snažno utječe na čovjekovu percepciju i odnos prema okolini u živi. Religija je i jedan od pokretača milijuna ljudi u kontekstu turizma. Recite nam koja su vaša iskustva u susretu s vjerskim turistima? Što je uvjetno rečeno „najviše tražena roba“?

Turizam zahvaća čitavoga čovjeka, njegovu kulturu, duhovnost, njegove vrjednote, te se dotiče i onih zaboravljenih sfera života. Naime, u ovo „selilačko doba“ smatram da u odnosu s turistima koji traže ono „više“ moramo biti na službu čovjeku s toplom i hranjivom pričom za njegovu dušu – čovjeku koji je stvoren na Božju sliku i koji se može smiriti jedino u Bogu od kojega je i proizišao. U tom smislu turistička ponuda ne smije imati rok trajanja, nego treba postati simbioza duhovnosti i prirode koja, ako je ispravno postavljena, može biti idealna prilika za novu evangelizaciju već krštenih i onih koji će to (možda) postati. Dakle, turistički radnici u sakralnim objektima, u svetištima, u prošteništima, u muzejima sakralne prirode pozvani su isticati duhovnu dimenziju turizma koja stavlja u središte čovjeka kao osobu te nutarnje traganje za vlastitim „ja“ i ljudskim vrijednostima.

U tom pogledu, dužnosti župnika u župama s velikim prilivom turista ili rektora svetišta, uz određene poduzetničke i komunikacijske vještine, ali i kulturu ophođenja s ljudima usmjerile bi se na: poznavanje problematike turizma i hodočašća; vladanje barem jednim svjetskim jezikom, pogotovo onim kojim govori najveći broj tamošnjih posjeta; dati mogućnost otvorene crkve u određeni dio dana; turiste i hodočasnike rado primati, pružati im obavijesti te ponuditi „proizvod“ u duhu vjere i tradicije; ako ih je mnogo, za njih predvidjeti posebnu misu i sl.

Budući da se u turističkim mjestima gotovo svakodnevno mogu susresti ljudi sa svih kontinenata, različitih rasa, kultura, vjera, recite nam koliko je točna rečenica da turizam spaja i povezuje kulture i ljude?

Tko ide izvan vlastite zemlje prema zemljama koje su drugačije od njegove sa željom da kroz susret, razgovor i razmjenu, probudi najskrivenije kutke svoga bića, taj sve više traži izravni dodir s drugima koji su različiti u svojoj izvanrednosti. Postepeno, zbog toga, turist sve više postaje „građanin svijeta“, a turizam pojava s „ljudskim licem“. Takvo novo lice turizma sve češće traži upravo dublje iskustvo susreta, upoznavanje kulture i samoga čovjeka i njegovih vrjednota, kako bi se spomenuti suživot mogao ostvariti. Još konkretnije, cilj nije više vidjeti, nego pripadati; ne želi se više samo radoznalo motriti, nego živjeti; ne želi se analizirati, nego se želi uživjeti. I to ne bez poštovanja prema onomu koga se susreće (usp. Poruka za Svjetski dan turizma 2015.).

Drugim riječima, „turizam humanizira jer [...] predstavlja priliku za odmor, mogućnost za međusobno razumijevanje između naroda i kultura, sredstvo za ekonomski razvoj, promiče mir i dijalog, pruža mogućnost za obrazovanje i osobni rast kao i prigodu za susret s prirodom te je ambijent za duhovni rast“(Poruka za Svjetski dan turizma 2016.).

Za Crkvu su zato ponajprije ljudi turističko mjesto kojemu će ona posvetiti svu svoju brigu i truditi se oko njegove stalne novosti i obnove.

Često se može čuti i vidjeti kako mnogima godišnji odmor od poslova znači i odmor od molitve, odlaska na misu. Kakva su Vaša iskustva i što Crkva nudi i kaže vjernicima na tom planu s posebnim naglaskom na turistička mjesta?

Boga treba otkrivati i ondje gdje nam se obično čini da nije primjereno mjesto za nj jer raskorak između svakidašnjeg života i vjere najveća je opasnost za modernoga kršćanina. Drugim riječima, poput kompasa koji nam „uvijek“ pokazuje smjer prema sjeveru što god mi radili i kako god ga okrenuli, tako će i turisti slijediti svoj životni kompas, tj. Krista i njegov božansko-ljudski hod prema konačnoj proslavi u Jeruzalemu. Tek tada želja za promjenom i odmorom bit će očita u transformaciji od bolesnoga u ozdravljenoga, od umornoga u rasterećenoga, od izgubljenoga u nađenoga, od skeptičnoga u uvjerenoga turista-vjernika.

I svećenici idu na odmor. Međutim, ljeto je ispunjeno brojnim blagdanima, spomendanima i svetkovinama pa se ne može pobjeći od „obveza“ na 15 dana... Kako izgleda vaš godišnji odmor?

Kodeks Kanonskog prava (CIC), govoreći o obvezama i pravima klerika navodi: „Ako i nemaju sjedišne službe, neka se klerici ne udaljuju iz svoje biskupije na duže vrijeme, koje treba da se odredi krajevnim pravom, bez dozvole, barem pretpostavljene, svojeg ordinarija. Ali pripada im da svake godine imaju potrebno i dovoljno vrijeme praznika određeno općim ili krajevnim pravom“ (Kan. 283 - § 1-2). Na istom tragu je i dekret Presbyterorum Ordinis 20, kada govori o službi i životu svećenika:„Osim toga neka plaća bude takva da prezbiteru omogući svake godine dužan i dostatan odmor, a biskupi se moraju pobrinuti da se to prezbiterima omogući.“

U Evanđelju (Mk 6,31) nadalje čitamo kako je Isus jednom primorao svoje učenike da odu na samotno mjesto i da se tamo odmore od naroda koji je navaljivao na njih. Ovu Isusovu zapovijed posebno ozbiljno bi trebali shvatiti tzv. „svećenici radoholičari“ – osobe koje se ne znaju odmarati, odnosno i sam odmor doživljavaju kao dužnost koju moraju obaviti. Na kraju krajeva, dopustimo da se naši vjernici i župljani odmore i od nas jer doista nismo nezamjenjivi!

Međutim, ne manje važan izazov jesu župnici i župni vikari turističkih mjesta koji bi za vrijeme sezone ipak morali ostati na svojim „radnim“ mjestima – zato što veliki dio pastoralnih obveza ne može biti paraliziran zbog svećenikova odmora – svoj odmor stoga bi trebali odgoditi (ne preskočiti!) za drugo doba godine. To traži Opći Direktorij za pastoral turista (br. 22), ali i zdravi razum! Svećenik koji nema smisla za turistički pastoral ne bi smio ni biti imenovan na jednu takvu župu.

I za mene također vrijedi riječ: PREDAHNUTI! Treba znati u životu predahnuti i tako skupiti snagu za ozbiljan rad i pobožnu molitvu. Budući da sam zadnjih nekoliko godina bio izvan Biskupije zbog postdiplomskog studija u Rimu, svoj odmor sam provodio za vrijeme ljeta u Biskupiji, ali bih znao otići i na neko pogodno putovanje sa studijskim predznakom, ne zaboravivši također i privremeno zamijeniti neke župnike u Italiji i SAD-u kako bi i oni otišli na svoj godišnji odmor. 

Kakav odmor želite našim čitateljima koji postaju turisti tijekom ljeta?

Čovjek ima tijelo, dušu i duh, a na odmor ide „čitav čovjek“, zato bih potaknuo kako turiste tako i domaćine da krećući na odmor ili dočekujući goste, vode računa o svojim tjelesnim, ali i duševnim i duhovnim potrebama, kako bi vrijeme provedenog odmora donijelo blagoslov čitavu njihovu biću, a preko njih i drugima u njihovoj okolini.

Odmor, ne može dakle biti shvaćen i istinski doživljen kao stanje„ugodnoga nečinjenja“, ili tek kao odsutnost rada i obveza. Naprotiv, istinski se odmor dostiže u ponovnome stjecanju potpune nutarnje ravnoteže ljudske osobe, ravnoteže koja je narušena ritmom redovitoga života. Vrijeme odmora, naime, ne može biti izgovor za neodgovornost, a ni za iskorištavanje. Štoviše, to je posebno vrijeme u kojemu svatko može dodati vrijednost svojemu životu, kao i životu drugih ljudi. Preporučujem stoga da u vaše planove za godišnji odmor ne zaboravite na Boga, i da se znate odmoriti u Njemu – na Isusov način: odvajajući vrijeme za svoju dušu ponirati u sebe, susresti se s Bogom u vlastitim dubinama. U konačnici, nakon povratka kući napravite bilancu i presjek svog provedenog odmora, ne samo gledajući u svoj ispražnjeni novčanik, nego i u svoju dušu.

Hrvatska, BiH i Crna Gora, a posebice Boka Kotorska obiluju različitim prirodnim ljepotama, predivnim gradovima i selima, međutim mnogi ljudi radije biraju skuplje i što dalje destinacije, dok još nisu u potpunosti istražili ni zemlju u kojoj žive. Što mislite kako je moguće izbalansirati te dvije krajnosti?

Kad je riječ o „slobodnom vremenu“ u kojemu se čovjek – nakon što je oslobođen svake profesionalne i društvene obveze – spontano prepušta bilo da se odmori ili zabavi, bilo da razvija svoje sudjelovanje u društvu, svoje ukuse, svoja saznanja ili svoje sposobnosti. Ljudi koji žive u našim podnebljima, svakoga dana nužno su uvjetovani slušati negativne informacije tako da svaka ljepota, prirodna ili kulturna, biva zamagljena sivilom svakodnevnice. Iz svega slijedi da ljudi putuju zato jer ondje gdje rade, žive ili stanuju se ne osjećaju više tako dobro, odnosno osjećaju određeni umor i zamor. Žele se, drugim riječima, osloboditi od tereta svakidašnjice koji ih pritišće na poslu, u vlastitom stanu ili su možda izloženi duševnoj iscrpljenosti jer je „življenje“ svedeno na životarenje i jednoličnost dnevnih zbivanja.

Stoga, čovjek da bi izbjegao spomenute stresove koji prate naše društvo, bježi iz njega, odlazi na put i barem za kratko postaje turist i stranac u nekog drugoj zemlji. Tako bježeći iz „lošeg“ ambijenta čovjek-turist nada se ući u turistički „raj“. Međutim, priželjkivani bijeg iz svakodnevnice u njezinu suprotnost vodi neizostavno natrag u to isto sivo-crno okruženje. Takvo stanje posredovano mass-medijima mora biti promijenjeno – ukoliko želimo uživati u našim turističkim potencijalima odmarajući i tijelo i dušu – kako bi nam vrijeme „bijega iz svakodnevlja“ postalo ne samo bijegom nego izvorom duhovne radosti, osvježenja i fizičkog odmora. U konačnici, otkrivanje novoga i divljenje lijepomu u našim krajevima otvaraju čovjeku oči da i u svojoj nutrini spozna trag novosti i ljepote.

Antoine de Saint-Exupéry u Malom Princu napisa: „Za sve ljude zvijezde ne znače isto. Za jedne, koji putuju, zvijezde su vodiči. Za druge, one su samo male svjetiljke. Za učenjake, one su problemi. Za mog poslovnog čovjeka one su bile zlato. A ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema.“Slično je i s odmorom, zar ne?