Vlč. Nebojša Stipić, službeni egzorcist Subotičke biskupije

Uredan sakramentalni život moćno je oružje u borbi protiv zla


Dok koračamo ususret Uskrsu, potrebno je poseban naglasak staviti na molitvu, pokoru i post. O ovim stvarnostima u prigodi Dana molitve i pokore za žrtve nasilja i zlorabljenja, kao i o prisutnosti Zlog u svijetu, razgovarali smo sa službenim egzorcistom Subotičke biskupije vlč. Nebojšom Stipićem.

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Vlč. Stipić svećenik je Subotičke biskupije. Rođen je u Subotici 30. rujna 1989. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a Srednju poljoprivrednu školu u Bačkoj Topoli. Stekao je bakalaureat na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, nakon kojeg je upisao i završio filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Trenutno je župni vikar župe Sv. Antuna Padovanskog u Čanataviru, te službeni egzorcist Subotičke biskupije. 

Poštovani vlč. Stipiću, u vremenu smo korizme koju obilježava poziv na molitvu, post i pokoru. Koliko vjernici s naših prostora shvaćaju bit i smisao molitvenog i pokorničkog življenja korizme?
Vrijeme korizme je vrijeme ozbiljnije priprave za veliko otajstvo Uskrsa. Priprava bi trebala biti permanentno stanje, tj. način života koji se zrcali u težnji biti Kristovima. Ta težnja nas stalno potiče da budemo ljudi pokore i odricanja, ali ne kao negacije užitka i ljepote koje se nalaze u svijetu, nego kao trajni znak naše hodočasničke dimenzije i svijesti kako nam je biti s Bogom u životu vječnomu. Mnoge stvari nas vežu i opterećuju dušu, a nisu posve bitne, poput različitih materijalnih stvari i robovanja različitim užitcima. Zato naš narod na ovim prostorima ima lijepu praksu odricanja kao podsjetnik da se bez mnogih stvari može te da one oslobađaju dušu koja biva s većom lakoćom uzdignuta prema Gospodinu. S druge strane, moramo se čuvati kvasca farizejskog koji na „sva vrata“ prikazuje tobože požrtvovnost ili žrtvu u vidu narodnog običaja koja prelazi granice ukusa i postaje duhovni banalizam. Primjerice: ne jedem slatko preko tjedna, a nedjeljom se prejedam, ili „postimo“ o ukusnim pecivima i raznim jelima koja stomak slade, ali nemaju mesa ili velike masnoće. Dakle, svake se krajnosti trebamo čuvati, a odricanje je naš način života.

Papa Franjo je na prijedlog Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika ustanovio i Dan molitve za žrtve spolnog zlostavljanja, te molitve Bogu za jasniju svijest odgovornosti svih članova Crkve za maloljetne osobe koje su joj povjerene. Na razini BK-a BiH obilježava se na petak pred Cvjetnicu. Možemo li reći kako je ovaj problem koji pogađa Crkvu jedna od njezinih najvećih pokora, te kako na to gledati i, dakako, djelovati?
Hvale je vrijedna inicijativa BK-a BiH započeti pokoru, koja se zrcali u borbi protiv sprječavanja spolnog zlostavljanja maloljetnih osoba, molitvom, jer je jedan od većih uzroka nastanka ovog moralnog i ljudskog izopačenja upravo manjkavost molitvenog života. Naravno, molitva je tek „iskra“ koja treba zapaliti naše djelovanje. Ona je odraz nutarnje svijesti i kajanja, te vjere koja u Bogu pronalazi rješenje. Ova sramna i izopačena pojava je duboka rana na tijelu Crkve koja u očima suvremenog čovjeka i čovjeka slabe vjere biva razlogom moralnog relativiziranja Crkve i relativiziranja njezina legitimiteta kao duhovne zajednice, ali i institucije na čijem čelu je Bog. Vjerujem da Crkva čini što može kako bi ova sablazan iščezla iz naših struktura. „Nulta“ tolerancija je uz molitvu početak djelovanja. A veliko je breme i teška zadaća u takvu, u bolima i ranjenu, dušu žrtve vratiti nadu i ljubav milosrdnog Boga i njegove Crkve. Zato je ovo jedna od najvećih pokora koja Crkvu iznova potiče na malenost, poniznost i milosrđe.

U kolovozu 2020. imenovani ste službenim egzorcistom Subotičke biskupije. Egzorcizam je sam po sebi širok i mnogima teško shvatljiv i dokučiv pojam. Možete li ukratko objasniti što bi on sve bio, te koje su zadaće službenog egzorcista?
Crkva uz sakramente ima i sakramentale ili blagoslovine kao što su: blagoslov grla, blagoslov vode, blagoslov zvona ili orgulja, blagoslov kuća ili vozila, pepeljanje, blagoslov maslinovih grančica, uskrsne svijeće te druge slične blagoslove, a među njima je i egzorcizam. Pojam „egzorcizam“ dolazi od grčkog exorkizein što znači zaklinjati ili otklinjati, na latinskom exorcizare. Egzorcizam je izvanredno oružje u borbi protiv zla i Sotone. Važno je razlikovati mali i veliki egzorcizam ili svečani egzorcizam. Mali egzorcizam čini sastavni dio kod krštenja i inicijacije te označava našu duhovnu borbu sa zlim. Veliki egzorcizam ili svečani egzorcizam je onaj o kojem uglavnom ljudi imaju predodžbu potaknuti, prije svega, filmovima. Veliki egzorcizam se primjenjuje u tjeranju zloduha iz zaposjednute osobe. Također može se napraviti razlika između pojmova „ospjednutosti“ i „posjednutosti“. Uglavnom se žargonski koristi pojam „opsjednut“, iako on označava vanjski utjecaj, dok je nešto konkretniji pojam „posjednutost“ kao stanje koje označava prisutnost zloduha u tijelu osobe, ali sa znanjem da demon ne može nikada posjedovati dušu, samo tijelo. Veliki egzorcizam može obavljati samo svećenik kojemu se daje posebno i izričito dopuštenje mjesnog ordinarija, a o tome se govori u Zakoniku kanonskog prava kan. 1172, § 1.

Kolike su zaista potrebe konkretno Subotičke biskupije, ali, ukoliko Vam je poznato, i našeg podneblja općenito za egzorcistom?
Subotička biskupija se nalazi na misaonoj i kulturološkoj „međi“ Istoka i Zapada. S jedne strane se preferira racionaliziranje poput „Zapada“, a s druge strane idealiziranje s „Istoka“. Budući da je Subotica mjesto različitih naroda kao i ostatak Bačke, uključujući najveći grad Vojvodine i naše Subotičke biskupije Novi Sad, može se prepoznati onaj deficit duhovnosti kao na Zapadu, te velika prisutnost praznovjerja i magijskih elemenata kao na Istoku. Potreba za samim obredom egzorcizma (veliki egzorcizam) nije toliko velika jer je pojava posjednuća u pravom smislu te riječi daleko manja, ali otpad od vjere prouzrokovan povijesnim stečevinama učinio je svoje da se čovjek okrenuvši od Boga i vjere, okrenuo u ambis nevjere ili vjerovanja u sve i svašta. Stoga veliki broj ljudi ima đavolska uznemirivanja u vidu mučnina, zadirkivanja bilo na tijelu, kući, djelovanja različitih uroka, gatanja, bajanja, okultnog itd. Tako je kod nas u Subotičkoj biskupiji, a primjetna je i na našim prostorima, velika prisutnost sekti i okultizma. Smatram da je njihova sve veća pojava zapravo vapaj čovjeka koji traga za nečim višim. Susrećem sve više ljudi kojima manjka vjerske naobrazbe koja se više ne može temeljiti samo na frontalnom navještaju, niti na „naučenim“ zapovijedima, frazama i pukim osjećajima. Potreban je ozbiljan pastoral koji će biti cjelovit i uključivati cijele obitelji. Egzorcist kao osoba daleko lakše zbog svoje „prirode“, kako to ljudi uglavnom razumijevaju, ima uvid u potrebe čovjeka i njegove grijehom ranjene duše. Možda današnji čovjek daleko lakše razumije tko je Bog kroz Tominu (Akvinski) prizmu via negativa, započinjući od onoga što Bog nije, a jedna od takvih stavki je i početak duhovnog života susrećući se prvo sa zlom.

Zna se dogoditi da se pojedini i klerici (dakle neslužbeni egzorcisti) i laici upuštaju u obrede egzorcizma. Je li to opasno, te što je na tom polju, uvjetno rečeno, dopušteno?
Nažalost, postoje primjeri gdje netko sebi da za pravo čitajući Sveto pismo bez ispravna tumačenja nauka Crkve ili potaknut osobnim razumijevanjem „karizme“, obavljati egzorcizme. Posljedice su velike i ozbiljne. Đavao se s takvima „igra“ i njima manipulira čineći da se prividno povlači ili čak da ozdravlja, a zapravo se sam pojedinac ili cijele zajednice izlažu ogromnim opasnostima koje se odražavaju i na otpad vjere, lažna proroštva (konstantno aludiranje na posljednja vremena), na obitelj itd. Kako su u đavolskoj prirodi neposluh i bunt, tako se njegova djela kroz takve odražavaju neposluhom i buntom spram nauka Crkve i njezinih odredaba. Svakako da svatko ima pravo moliti zaštitu za sebe i druge, ali s velikim oprezom jer koristiti sumnjive molitve u vidu zaklinjaja bez autoriteta Crkve samo je provokacija zlu i signal „dođi“, a on će nas bez imalo problema svladati jer je posrijedi naše nerazumijevanje Božje volje. Stoga je sakramentalni život najveća molitva pojedinca u zaštiti od zla.

Kako možemo prepoznati zaposjednutu/opsjednutu osobu? Te kako to razlikovati od psihičkih bolesti/smetnji?
Dragim čitateljima bih preporučio knjigu Opsjednutost i egzorcizam od p. Ivana Vinkova, dugogodišnjeg egzorcista, koji temeljito prikazuje razlikovanje opsjednuća od psiholoških oboljenja, iako je nerijetko slučaj kombinacija i psihološkog i demonskog. Kod žrtve se stvara averzija prema Bogu i svetome. Demon uzrokuje psihološke i fizičke smetnje. Povećava se agresija, anticipira se besramno ponašanje uz primitivne seksualne tendencije, izgovara blasfemije i sl. Žrtva progovara različitim jezicima, ima viđenja, može dobiti uvid u nečije grijehe. Može doći do različitih manifestacija u vidu pomicanja predmeta, fenomena levitiranja, smrada, dima, izlaska predmeta iz tijela npr. kamenčići, čavli i sl. Da nije posrijedi i neko psihološko oboljenje, govori i situacija jednog slučaja kako opsjednuti mladić naizgled ima simptome epileptičara, ali odmah nakon polaganja ruku on je ustao, ravan i nepokretan.

Govoreći u kontekstu problema zlostavljanja u Crkvi, možemo li reći da je i osobama koje su to počinile zapravo potreban egzorcizam?

Možda je doista nekima od takvih počinitelja to i potrebno jer je takav čin dijaboličan. Takve osobe su pod utjecajem Zloga, demonizirane. Vjerujem da takve osobe imaju ozbiljan problem sa zlom, bilo duhovne, bilo psihološke prirode ukoliko se one uopće mogu razdvajati. No, ponajprije takvim osobama je potrebna pomoć psihijatara i psihologa ako gledamo očima milosrđa uz onu mjeru udaljavanja iz društva i službe. To je pokora koja nakon kajanja slijedi, iako je pitanje dolazi li uopće do kajanja?! S druge strane je prevažno pomoći samoj žrtvi jer su rane koje je ona zadobila neopisivo duboke i strašne. Njihova ranjena duša je na veliku udaru zloga. Pomisao na samoubojstvo, bezvrijednost, ogađenost na samoga sebe te pripisivanje samokrivice su kod žrtava zlostavljanja velike. Stoga se uvijek spominjem svih tih žrtava, kao i onih koji nemaju snage to javno priznati. Kao svećenik i egzorcist uvijek ću se, koliko je to u mojim mogućnostima, boriti za malene, slabe i ranjene jer meni se susretati sa Zlim licem u lice.

Možete li nam opisati kako izgleda sam obred egzorcizma? Koliko zapravo filmovi snimljeni na tu temu vjerodostojno prikazuju takvu stvarnost?
Ako izuzmemo neke efekte, postoje filmovi koji vjerodostojno prikazuju sam obred i kako dolazi do posjednuća, primjerice: The Exorcist (1973.), The Exorcism of Emily Rose (2005.), The Rite (2011.). Obred se sastoji od sljedećih dijelova: uvodni obredi, litanijska prošnja, molitva psalama, čitanje evanđelja, polaganje ruku, simbol vjere ili krsna obećanja, molitva Gospodnja, znak križa, dah, obrasci egzorcizma – deprekativni obrazac (molitva usmjerena Bogu da opsjednuti bude oslobođen od Zloga) i imperativni obrazac (egzorcist se izravno obraća Sotoni da odstupi), davanje hvale, zaključni obred. U ovisnosti o prilikama, pojedini dijelovi mogu se i ponavljati, kao i zazivi i sl.

Što dovodi do toga da osoba postane opsjednuta, možemo li reći kako je za to potreban njezin pristanak?
Najčešće što dovodi do opsjednuća, tj. da neka osoba postane žrtvom demona su materijalističko i hedonističko shvaćanje života, a koje se može odražavati i na praksu sotonizma, spiritizma, okultizma i magije. Stoga postoje elementi nekog pristanka, ali oni mogu izostati. Također do opsjednuća može doći po Božjem dopuštenju (kako bi se čovjek duhovno uzdigao prema Bogu), osoba može biti žrtva magijskog djelovanja (čaranje), teškog grijeha, pripadnosti sotonskom kultu, davanja povjerenja magima, vješticama, a također tu dolaze i usamljenost i dosada.

Što jednog svećenika egzorcista treba odlikovati kako bi spremno mogao obavljati povjerenu mu službu?
Svećenik egzorcist mora posjedovati mnoštvo kvaliteta kao što su teološka i intelektualna formacija, poznavanje psihijatrije, duhovna razboritost, analitička distanca, te da je čovjek molitve i askeze. Ovo sve navedeno nalikuje na čovjeka „svetca“, no naravno da nitko ne posjeduje sve kvalitete i zato su nama egzorcistima i drugi potrebni kao pomoć, bila ona molitvena, duhovna i stručna u vidu psihijatara i psihologa. U šali kažem, jer je i to jedna od odlika egzorcista, da moram biti najveći sumnjivac, tj. moram biti posljednji koji će vjerovati da je posrijedi opsjednuće. S druge strane moram imati čvrstu vjeru u borbi protiv samoga Zloga. Ne smijem biti lakovjeran i moram dobro propitivati i provjeravati.

Kako se preventivno boriti protiv napada Zloga?
Najbolja borba protiv Zloga su vjera i molitva, tj. sakramentalni život, vjernost Crkvi i njezinu nauku. Ispovijed je veliki lijek kojom oslobađamo našu dušu od grijeha. Svaka ispovijed je daleko veća od egzorcizma jer je ona sakrament. A nema veće i snažnije molitve od sv. mise. Euharistija je središte naših života. Stoga je uredan sakramentalni život moćno oružje u borbi protiv zla. Također potrebno je trajno produbljivati vlastito znanje. Čitati i informirati se. Savjetovati se sa svećenicima, egzorcistima ukoliko su dostupni. Internet daje dosta mogućnosti uz one pogubne, te se uz adekvatnu informiranost može ispravno iskoristiti. Postoje mnogi kvalitetni članci, ali i knjige dostupne u PDF formatu. Napomenuo bih da se vjernici klone sumnjivih portala, „instant“ duhovnosti, onih fraza „u pet i šest koraka“ i tomu slično. Važan je veliki oprez jer danas postoje i mnogi lažni liječnici i duhovni gurui i općenito vlada neko stanje da svatko zna sve i svašta. Sveto pismo i tradicija su temelj!

Kako podići vjernicima svijest o napadima, ali i o samom postojanju Sotone, jer su nerijetki koji to negiraju?
Vjerujem da smo mi svećenici oni koji su prvi na potezu kroz adekvatnu katehezu i pastoral prezentirati i približiti našim vjernicima stvarnost zla koja se prepoznaje u praktičnom životu. Potrebno je okaniti se banaliziranja zla kao neke negativne pojave ili svaljivanja krivice na ove ili one. Mi se nalazimo u duhovnom boju za spas duša! Zlo je stvarnost i ono je osobno. To je potrebno posvijestiti čovjeku. Izbor ne vjerovati u zlo nas neće zaštititi od njega. Kao vjernici i svećenici pozvani smo biti misionarima, navjestiteljima evanđelja, a koje u sebi ima snažnu naglašenost borbe protiv zla. Jer najveći egzorcist jest sam Isus Krist i svaki njegov navještaj je bio popraćen izgonom zloduha. Oni su ga i priznavali kao Mesiju. Znali su da im je njegovim dolaskom skraćeno vrijeme. Stoga je zlo postalo sve agresivnije i užurbanije u svojem djelovanju kako bi što više ljudi odvuklo u propast. Tomu svjedočimo i kroz nesretne ratove 20. i 21. stoljeća. Svjedočimo bolestima, nepravdama, gladi i žeđi naroda, oskvrnuću dostojanstva ljudske osobe, pobačajima, seksualnim izopačenostima, perverzijama, desakralizaciji u samoj Crkvi. U nekim stvarima se kao Crkva moramo vratiti na izvore, na ono staro, a u nekima moramo konačno okrenuti „novi“ list znajući kako smo pozvani iz tame u svjetlo!