Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Mario je rođen 1964. u Kupresu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom kraju, a studij, s prekidom zbog ratnih zbivanja, u Zagrebu gdje je stekao zvanje diplomiranog inženjera cestovnog prometa.

Cijeli Domovinski rat bio je u Hrvatskom vijeću obrane.

Danas živi u Kupresu sa suprugom Snježanom i petero djece, a bavi se pčelarstvom.

Već od srednjoškolskih, pa kasnije i studentskih dana bio je živ moj interes za Drugi svjetski rat i stradavanje Hrvata i Kuprešaka, posebice kada gledamo tu našu statističku „maloću“, kako se doslovce može i reći. Ona je znatnim dijelom uvjetovana tim Drugim svjetskim ratom, kao i ovim posljednjim. To su dva prekretna u 20. stoljeću, ne možemo reći događaja, koliko sudbine naših Kuprešaka. Ta spoznaja otvorila je u meni osjetljivost za naše hrvatsko pitanje. Kao mlad čovjek uvijek sam razmišljao o tom „hrvatskom“, čak sam i na fakultetu apsolvirao dijelom na srednjovjekovnoj hrvatsko-bosanskoj povijesti i Drugi svjetski rat, naročito teme vezane za Kupres budući da je bio jedno veliko razbojište. To me odredilo i kad je sukob započeo, brat i ja prihvatili smo braniti svoje.

Mi smo kao studenti već bili informirani o događajima, pratili smo. Brat je već malo više bio uključen. I preko naše udruge Kuprešaka u Zagrebu okupili smo jedan autobus ljudi i dragovoljno '92. došli u srž borbi na Kupresu, u tim travanjskim događanjima. To je bilo nekoliko dana intenzivnih borbi, poraza, neznanja za roditelje, i brojne druge različite sudbine. Baš jedno teško traumatično iskustvo. Nakon nekog vremena preorganizirali smo se u Tomislavgradu i napravili kratku stanku tijekom koje smo izbavljali obitelj. Ja sam imao sreću pa sam svoju obitelj uspio smjestiti u Požegu kod rodbine. Potom smo se vratili i ostali tijekom cijelog rata.

Ne mogu reći da sam tad u punini bio svjestan posljedica rata i svega što sa sobom nosi jer zaista treba doživjeti to jedno iskustvo. Ipak, čovjek sa starošću doživljava svu dramatiku rata i sve negativne stvari koje se događaju. Ali ne žalim ni trunku, iako sam imao i teško ranjavanje.

Prekretnica u mom životu bila je moje ranjavanje. Pogođen sam metkom u koljeno i, iako naizgled laka ozljeda, bilo je to zapravo teško ranjavanje jer mi je arterija bila gotovo uništena, te sam 17 doza krvi morao primiti. Srećom, zahvaljujući kirurzima iz Splita, spašen mi je život i koljeno. Tijekom rehabilitacije boravio sam s bratom u Zagrebu, jer je bojište tada bilo smireno zbog sporazuma i s muslimanskom i sa srpskom stranom, tako da smo imali taj prostor povratka. Međutim, tada je moj brat doživio psihofizički kolaps i hospitaliziran je na psihijatrijskom odjeljenju. Tamo su mu se 20-ak dana borili za život i tada sam ja doslovce iskusio Boga živoga. Tada sam ga iskusio kroz krunicu. Iako sam je nosio za vrijeme rata oko vrata, nije mi bila praksa moliti, čak nisam ni znao moliti. Ali kada sam posjetio brata na psihijatrijskom odjelu, mislio sam da je tu kraj i mog zdravlja i života. Međutim, našao sam brošuricu krunice, i u studentskoj sobi započeo moliti. Čak se ne mogu sjetiti ni koja je bila krunica. U drugoj trećini te molitve ja snažno proplačem i tada osjetim da mi Bog pruža ruku. Kao da me tjelesno uhvatio za ruku i ja sam „došao sebi“. Kasnije se čovjek prepusti trenutku, bori se svaki dan sa životom i različitim usponima i padovima, pa i zaboravi. Iskusio sam Božju blizinu, ali sam to iskustvo stavio u prikrajak.

Međutim, kad mi je sin upao u problem s drogom, ponovno sam se uhvatio krunice i molitva me povezala sa zajednicom Cenacolo i hvala dragom Bogu da smo uz nju. Sad je to novi život. Supruga i ja gradimo novi odnos i, kao što se kaže, na nama se kaleme naše loze, naša djeca. Rat je probudio moju vjeru, a duhovno iskustvo koje sam tada imao, vratilo se i prisutno je i danas kroz aktivnosti u zajednici Cenacolo.

Branitelj je za mene svatko tko se u Domovinskom ratu pokazao u bilo kojem obliku. Posebice bih spomenuo našu dijasporu koja je financirala naš rat, naročito kraj Tomislavgrada i Kupresa. Bilo je ljudi koji su izdvajali mnogo novca kako bismo mi na bojišnici imali, ne samo hranu, nego i cigarete, na primjer. Nikad nismo oskudijevali. Tako da i te ljude treba negdje smjestiti i dati im hvalu.

Osobno najviše volim kroz svoje iskustvo govoriti. Hvala Bogu pribrao sam se na pravi način odmah iza rata. Oženio sam se, dobili smo djecu i to je bio dodatni motiv za jednu novu borbu i nove stvarnosti. Mnogi naši branitelji su se kroz život odali alkoholu i drugim ovisnostima, a ima i mnogo neoženjenih.

Razmišljam o kolegama iz Vukovara, s njima smo u dobrim odnosima. Mnogo je rasturenih obitelji, jer su branitelji nailazili na neshvaćenost čak i u užoj obitelji. Lutanja kroz alkohol i „jeftiniji“ život.

Rat ima iznimno snažan utjecaj koji obilježi život i formira ga. Tko se prihvati obitelji i obiteljskog načina života, iako je bilo teško iza rata, mislim da on nema problema s onim, nekad čak i izmišljenim, PTSP-jem i raznim bolestima. Tko je u dobroj obitelji, tu je Bog prisutan, i ne može se s tom osobom lako manipulirati. Život ti onda prolazi u borbi sa svim svojim padovima, porazima, ali i uspjesima i radostima.

Mislim da bi poštovanje branitelja u javnom prostoru trebalo imati veći odjek.

Kupres je bio veliko sjecište borbi te su mnogi stradali, tako da danas postoje brojni spomenici. Mene osobno boli kad vidim da se spomenik ne održava, da je zarastao u travu, jer mislim da to ponekad mnogo govori o odnosu prema poginulim. Ne traži nitko spomenike, da mu netko laude stvara, ali treba postojati jedna razina poštovanja prema stradalim i braniteljima. U tom smislu, više poštovanja u javnom prostoru jer boli kad se omalovažava dana žrtva.

Osjetljiva je to tema. Mnogo nereda je napravio današnji način života. Jednim dijelom politika, jednim dijelom mediji. Naročito u politici je mnogo tih nesistematičnih rješenja kad je riječ o pravima branitelja, pa su na određeni način preferirani određeni braniteljski krugovi. Međutim, moram kazati, kad razmišljam o Kupresu, ne mogu reći da nije bilo ljudi koji su za kruhom otišli u Njemačku, ali se 1992. sve aktivno muško stanovništvo, koje je bilo pripravno za nositi pušku, prijavilo i bilo je tu. Teško je iskustvo ratno na Kupresu – pad, stradavanje mnogih, osiromašenje, rasturene obitelji – tako da s jedne strane mogu i shvatiti ljude koji su pošli kako bi objedinili obitelj, a nešto i zaradili. Osobno nisam sklon te ljude stavljati na prozivku.

Mi branitelji HVO-a, stradalačka populacija – ratni vojni invalidi i obitelji poginulih stvarno imamo sreću da nas Hrvatska nije zaboravila. Pojedinačno netko možda zbog nekih okolnosti nije riješio status, ali uopće govoreći, mislim da je dobra situacija. Primjerice, prema novoj izmjeni Zakona svi RVI koji su ranjeni ili oboljeli mogu podnijeti zahtjev Republici Hrvatskoj kako bi ostvarili mirovinski status. Kako mi se čini i kakva je politička klima u samom hrvatskom društvu, od predsjednika države i predsjednika Vlade, u konačnici mislim da će se naša prava, prava branitelja HVO-a izjednačiti s pravima Hrvatske vojske. Jer, mnogi branitelji umiru, a da nisu ništa ostvarili. Nestrpljivi smo po tom pitanju. Možda ja nisam najprikladniji za odgovoriti na to pitanje, s obzirom da sam ostvario prava i imam mirovinu Republike Hrvatske. Ali, ono što je ona učinila za branitelje, barem ove stradalnike, tu stvarno nemamo prava upirati prstom.

Što se tiče Bosne i Hercegovine postoje asimetrična rješenja. Određene političke strukture kako su dolazile na vlast, tako su preferirale svoje interesne skupine te su ih ugrađivale u zakone i tako im materijalno nadoknađivali. Zato mi sada imamo set asimetričnih rješenja i onda se tu prelama međusobno prozivanje – branitelji jedni druge prozivaju ni krivi ni dužni jer ima netko drugi tko je odgovoran za to.

Također, političke strukture misle kad daju neka prava, da su oni to dali, a ne da je to po zaslugama. Treba se napraviti sustavno rješenje. Bosni i Hercegovini je iznimno dobro došlo što Hrvatska financira najteže stradalnike, ratne vojne invalide i obitelji poginulih. BiH za te stvari ne izdvaja puno. Bilo bi pravedno na visinu mirovine koja bi se mogla ostvariti u BiH za RVI HVO-a da se država obveže Hrvatskoj refundirati taj dio novca jer bi se tako lakše oblikovala prava ostale braniteljske populacije.

Želim napomenuti kako je HVO odigrao nemjerljivu ulogu u obrani suvereniteta, ne samo BiH, nego i Hrvatske. To je, hvala Bogu, prepoznao predsjednik Milanović, iako se u mnogim stvarima nekad i ne slažemo s njim, ali je prepoznao to vrlo kvalitetno. A to je od početka bila naša priča, da smo mi bili jedinstvena vojska koja je bila u službi narodu, bez obzira jesmo li teritorijalno vezani za BiH ili Hrvatsku. Nadam se da će se napraviti rješenja i za ostatak braniteljske populacije.

Ni trunke se ne kajem, samo Bogu zahvaljujem što sam mogao biti dionik obrane države jer sam imao silnu ljubav prema domovini. Stvorila se hrvatska država koja stoji iza nas. Taj jedan tisućljetni san da stvorimo svoju državu i da imamo sigurnost u njoj, to je nešto jako veliko. Zato ne žalim ni trenutka.

Kako sam već kazao, osjetljiv sam na Drugi svjetski rat jer kod nas nema obitelji da nije izgubila dvoje, troje, petero članova i nisu imali zadovoljštinu iz tih žrtava. Ne samo mi Kuprešaci, nego prostor cijele BiH, gdje su god bili Hrvati, imali su teška stradavanja i nisu dobili zadovoljštinu da imaju državu. Hvala Bogu mi smo generacija koja je to doživjela i ni trunke ne žalim.

Vrijedilo je. Mi smo Hrvati u BiH imali težih razdoblja. Oko Bečkih ratova kada je praktično iscurio naš katolički puk u nekoliko smjerova. Međutim, ponovno su naseljavali ove prostore. I iako je trend iseljavanja prisutan i danas i traumatično je iskustvo, vjerujem da će – premda ja to možda neću doživjeti – ponovno se vratiti trend naseljavanja. Vjerujem, ali što je u Božjim planovima, to mi ne znamo. Važno je da iskustva tijekom povijesti govore da koliko god teška vremena bila, ipak Bog misli na nas.

Vrijedno je jer mislim da ima života na ovim prostorima za onoga tko želi živjeti. Uz Boga i obitelj moguće je sve. Kad se obitelj posloži, u zajedništvu se sve može.