Sanjin Lovrić, specijalist psihijatrije i subspecijalist psihoterapije

Vjera je protektivni čimbenik kod osoba u naizgled bezizlaznoj situaciji


Povodom Svjetskog dana prevencije samoubojstva, koji se obilježava 10. rujna, sugovornika smo pronašli u psihijatru Sanjinu Lovriću koji djeluje u Klinici za psihijatriju Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru...

Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Sanjin je rođen u Mostaru 1986. Certificirani je psihoterapeut (skupni analitičar) iz područja skupne analize pri Institutu za grupnu analizu Zagreb. Od 2013. zaposlen je u Klinici za psihijatriju SKB-a u Gradu na Neretvi. Radi na Odjelu socijalne psihijatrije te se u svakodnevnoj praksi aktivno bavi skupnom i individualnom analitičkom psihoterapijom kao i svim akutnim i kroničnim psihijatrijskim stanjima/bolestima. Kao takav bio nam je izvrstan sugovornik na tešku temu samoubojstava, na koju rijetki pristaju govoriti...

Poštovani, samoubojstvo je općepoznat pojam koji sam sebe objašnjava, stoga možete li nam na početku pojasniti što osobu može nagnati na taj čin?

Istina, na prvu djeluje da je pojam samoubojstva (suicida) jasan sam po sebi. Smatra se jednim od najzahtjevnijih hitnih kliničkih stanja s kojima se (najčešće) psihijatri susreću u svakodnevnom radu. Ono što bih htio prije svega razjasniti jest nekoliko pojmova koji su usko vezani s pojmom samoubojstva te se najčešće poistovjećuju u općem shvaćanju ove problematike.

Samoubojstvo označava fatalno samoozljeđivanje s dokazanom namjerom, dok pokušaj suicida označava sva potencijalno samoozljeđujuća ponašanja s namjerom da si osoba naudi. Također, najčešća pojava u suicidologiji su suicidalne misli koje mogu biti aktivne i pasivne. Aktivne su karakterizirane poduzimanjem aktivnosti za prekid života u smislu aktivna planiranja i postojanja jasne nakane za suicidom, dok su pasivne prisutne samo kao želja bez poduzimanja ikakvih akcija koje bi dovele do realizacije istog. Vrlo česta pojava jest i fenomen samoozljeđivanja (paljenje kože, rezanje, ubadanje…) u kome najčešće nema jasne namjere za prekidom života koliko je prisutna potreba da se osoba „osjeti živom“.

Važno je naglasiti da bilo koje opisano stanje, voljno ili nevoljno, nažalost, može dovesti do izvršenja suicida.

Nadalje, zbog čega osobe mogu pribjeći svim ovim fenomenima, razlozi su zasigurno mnogobrojni i osobni, te ih je nemoguće sve navesti. Najčešće kod osoba koje su pokušale suicid navodi se da su to pokušale jer su aktualnu životnu situaciju doživljavale bezizlaznom, opisuju intenzivnu mentalnu bol praćenu tugom, osjećajem bezvrijednosti i neshvaćenosti. Ono što je važno naglasiti je da ne postoje jasno definirani čimbenik ili ponašanje koji bi s apsolutnom sigurnošću mogli upućivati da osoba ima namjeru počiniti suicid. U literaturi se navodi da samo trećina osoba koje imaju suicidalna promišljanja o tome otvoreno i govori.

Psihijatar ste i vjerojatno ste u svojoj praksi imali različite slučajeve. Možete li nam reći što se najčešće dogodi s osobama koje prežive (pokušaj) suicida te kako s njima raditi?

Široka je lepeza situacija u kojima su se ljudi našli te zatražili profesionalnu pomoć. Ono što je sigurno je da nisam do sada imao ljude koji su preživjeli suicid jer, kako sam maloprije naveo, suicid označava fatalno izvršenje prekida kontinuiteta života. Svjestan sam žargona kojim se svi ponekad koristimo, ali evo ponekad je važno da naglasimo što je ispravno reći. Ono što sa sigurnošću mogu kazati: vrlo često imamo situacije u kojima osobe pokazuju autodestruktivno (ponašanje u kome je agresivni nagon usmjeren prema sebi) ponašanje u smislu učestala zarezivanja po koži te prekomjerna uzimanja lijekova (intoksikacija).

Kod osoba koje manifestiraju takvo ponašanje nužno je napraviti adekvatnu evaluaciju njihova psihičkog stanja s obzirom da 80 – 90 % osoba koje počine suicid ima neki psihijatrijski poremećaj. Ukoliko isti izostaje i nakon detaljne obrade, skoro kod svih neizostavno postoje patološki ili prenaglašeni mehanizmi koji dovode do takva ponašanja. Istraživanja su pokazala da je prisutna niža razina hormona sreće, zadovoljstva i ugode u mozgu osoba koje su počinile suicid, zbog čega je u samom tretmanu suicidalnih pacijenata nužno započeti i farmakološki tretman.

Neizostavan je i psihoterapijski suport s liječnicima, psiholozima kao i socijalnim radnicima, s obzirom da je suicidalno ponašanje multifaktorski uvjetovano, te je multidisciplinarni pristup nužan. U svakom slučaju, rad s osobama kod kojih je postojalo autodestruktivno ponašanje treba shvatiti jako ozbiljno te nastojati potaknuti zdrave dijelove ličnosti kako bi se prevladala aktualna životna kriza koja je najvjerojatnije i dovela do takva ponašanja.

Društvo pomalo anatemizira ili tabuizira ovu temu. Koje rizične čimbenike za suicidalno ponašanje suvremena znanost navodi kao značajne?

Bojim se da je riječ „pomalo“ u Vašem pitanju jedan veliki eufemizam s obzirom da je društvo ono koje najviše osuđuje i ima najmanje razumijevanja spram istom. Ovo govorim iz osobnog iskustva gdje bi većina ljudi kojima je nužna psihijatrijska pomoć puno lakše zatražili istu pod uvjetom da nitko od okoline neće znati za to. Dakle, sami odlazak psihijatriju još uvijek je tabu tema, a da ne spominjem potencijalne razgovore o lijekovima koje netko uzima. Ukoliko se stvara nelagodan osjećaj pri samom spomenu na sve psihijatrijsko, zamislite koja je razina nelagode pri spomenu na suicid i suicidalno ponašanje?

Gledano s psihološke strane, osim što je društvo sklono stigmatiziranju svega psihijatrijskog, moramo biti svjesni da se često događa da je ono od čega bježimo i od čega zaziremo upravo ono što imamo u nama samima i s čim nismo „načisto“. Prema dostupnoj statistici, smatra se da godišnje na svjetskoj razini 800 000 ljudi počini suicid, što na konkretnoj dnevnoj razini znači da svakih 40 sekundi jedna osoba umre kao posljedica suicida. Suicid predstavlja drugi vodeći uzrok smrtnosti mladih do 30 godina. Rizični čimbenici koje psihijatrijska struka smatra od velike važnosti u procjeni suicidalnog rizika su postojanje izolirana psihičkog poremećaja te postojanje kombinacije psihičkih poremećaja, prethodni pokušaji suicida, postojanje suicida u obitelji, impulzivna i emocionalno nezrela ličnost, izloženost traumatskim događajima u djetinjstvu, nedavni visoko stresogeni negativni događaji, nezaposlenost, socijalna izolacija, slaba obiteljska i društvena podrška…

Postoje li „lažni“ pokušaji samoubojstva gdje osoba u samom startu zna da se neće ubiti, nego samo privlači pozornost? Koliko takvo ponašanje šteti onima koji stvarno pokušaju?

Lažni pokušaji samoubojstva su također žargonski izraz koji označava u profesionalnom smislu parasuicidalno ponašanje. Ono označava različite oblike ponašanja sa specifičnim predisponirajućim i precipitirajućim čimbenicima koji, nažalost, mogu dovesti do suicida. Važno je kod svake osobe koja ima ovakvo ponašanje napraviti adekvatnu procjenu kako bi se razlučilo je li njihovo ponašanje produkt psihičke bolesti ili slabosti njihove ličnosti da se suoči sa svakodnevnim životnim stresovima za koje u određenom trenutku nemaju adekvatna odgovora. Često viđamo ovakva parasuicidalna ponašanja kod adolescenata koji svoj bunt i nezadovoljstvo izražavaju na način da samoozljeđivanjem daju do znanja kako se ne osjećaju zadovoljno.

Također je važno razlučiti ima li samoozljeđujuće ponašanje za svrhu smanjenja stresa ili je pak u podlozi stvarna želja da se okonča život. Važno je naglasiti da su moguća preklapanja i da niti u jednom slučaju samoozljeđivanje samo po sebi ne može i ne smije isključivati i suicidalnost. Samoozljeđivanje se smatra prediktorom suicidalnosti, s obzirom da te osobe imaju 100 puta veću šansu za suicidalnim ponašanjem u odnosu na opću populaciju.

Kako najčešće prepoznati krik za poziv u pomoć koji prethodi samoubojstvu, naravno ako ga ima? Tko je zapravo u društvu najviše ugrožen u ovoj priči?

Kako sam već naveo da je cjelokupan koncept suicida i suicidalnog ponašanja dosta kompleksan, jasno je da je skoro pa nemoguće jasno definirati jasan i točan „poziv u pomoć“. Najugroženija populacija su mlađe osobe do 30 godina starosti, najčešće muški spol te adolescenti. Također se u literaturi navode i osobe s poremećajem ličnosti (najčešće narcistični i emocionalno nestabilni) koje zbog nemogućnosti adekvatna suočavanja sa stresnim životnim situacijama i frustracijom reagiraju burno, naglo, agresivno i impulzivno.

Od osoba koje imaju psihičke poteškoće važno je istaknuti da su suicidi najučestaliji kod osoba koje imaju neki od afektivnih poremećaja, shizofreniju te probleme s ovisnošću, posebice alkoholom. Dokazano je da je zloporaba alkohola bila prisutna kod 50 % osoba koje su izvršile suicid. Napominjem da u medicini, a posebno u psihijatriji 2 i 2 nisu 4, tako da se ništa ne smije uzeti zdravo za gotovo, ali svakako treba obratiti pozornost na bilo kakvu promjenu ponašanja kod osoba koje su nam bliske, te ukoliko se primijete bilo kakve netipične promjene, potražiti stručnu pomoć jer je najbolji način preveniranja suicida pravodobna rana intervencija.

Koje su najčešće zablude društva u kontekstu samoubojica?

Jedna od najčešćih zabluda jest da osobe koje pričaju o samoubojstvu nikad ga neće počiniti. Statistike govore u prilog navedenog u smislu da samo jedna trećina osoba koje počine suicid otvoreno i govori o tome, ali, kao što sam ranije rekao, nema jednoznačnosti u ovom području.

Također se često promišlja o izvršenom suicidu kao impulzivnom činu osoba koje su željele umrijeti, odnosno da ih se u tome nije moglo spriječiti. Naravno da je u određenom, malom, postotku to i istina, ali pravodobna intervencija te prepoznavanje izmijenjena ponašanja svakako bi trebalo utjecati na smanjenje stope izvršenih suicida.

Jedna od važnih činjenica vezanih za suicid jest da se suicid događa samo onda kada se osoba osjeća loše i nemoćno. Često se zna dogoditi suicid u trenutku kada se osoba „oporavi“ te kada ima snage isto provesti u djelo iz straha da se opet ne proživljava sva ona proživljena loša iskustva.

Jako je važno otvoreno razgovarati o suicidu i suicidalnom ponašanju jer negiranje onoga što je ispred nas, ne znači da to stvarno ne postoji ili da će razgovor o istom osobu potaknuti napraviti isto. Empatičan razgovor može značajno promijeniti tijek nečijeg života.

Kako bi mediji i novinari trebali djelovati kada izvješćuju ili pišu o tako osjetljivu pitanju kao što je samoubojstvo? U sjećanje nam dolazi najnoviji slučaj kolege Mislava Bage...

S obzirom na današnje vrijeme, kada velika većina ljudi ima pristup posebice digitalnim medijima, smatram da je pružanje ispravnih i znanstveno utemeljenih informacija vezano za temu suicidalnosti od velika značaja. Kako je jedan od načina borbe protiv stigme psihijatrijske bolesti pravovaljana edukacija, mediji bi zasigurno mogli češće pisati o istom s jednog edukativnog i poučnog stajališta te na taj način ohrabriti sve one koji prolaze kroz teška razdoblja u životu da se odvaže javiti nekome od profesionalaca jer je prevencija najučinkovitiji način u suzbijanju ove nemile pošasti.

Kao što je već rečeno u prethodnom dijelu da nema uniformirana razloga zašto netko pokuša ili počini suicid, stava sam da su bilo kakva nagađanja oko istog u potpunosti nepotrebna, da ne spominjem količinu boli, tuge i razočaranja koja je prisutna kod obitelji preminulog te njihova proživljavanja svega što pročitaju u medijima.

U tim trenutcima svakako treba biti izrazito oprezan, što sa samim sadržajem izvješćivanja, što s načinom pisanja članka s obzirom da svi imaju nekoga tko ih je volio, cijenio i poštovao. Čitati o pretpostavkama što je možda bilo, što je moglo biti drugačije, užasno je teško, pogotovo jer oni koji su bili toj osobi najbliži, zasigurno se i sami pitaju ista pitanja dok prolaze akutni emocionalni šok zbog gubitka drage osobe. A za gospodina Mislava Bagu jedino što mogu reći: „Počivaj u miru Božjem!“

Moderno doba donosi probleme na društvenim mrežama gdje se događaju samoubojstva zbog banalnosti, ali i pritisaka koje ljudi vrše jedni na druge. Koji je vaš savjet roditeljima maloljetnika te punoljetnim osobama koje su žrtve zlostavljanja na internetu, ali i u stvarnosti?

Cyber bullying opći je pojam za bilo kakvu komunikaciju preko interneta koja se može smatrati štetnom, kako za pojedinca, tako i za opće dobro. Najčešći primjeri istog su: slanje uznemirujućih poruka, slika, pornografskih sadržaja, lažno predstavljanje, objavljivanje privatnih podataka, prijetnji... Nažalost, to je naša svakodnevica gdje je privatnost u dobra doba postala nepoznanica. Sve se objavljuje, doslovno svaki korak, svaki zalogaj, iskorištava se svaka prilika za prokomentirati skoro pa svaki događaj, tako da su ljudi „svjesno“ pristali na potencijalne posljedice koje njihove objave mogu prouzročiti. Nažalost, često osobe i nisu psihološki čvrste i jake da se iznesu sa svim onim što je njihova aktivnost prouzročila u javnosti na društvenim mrežama i u njihovoj okolini, tako da pojam „viralnog“ u negativnom kontekstu ima zasigurno nesagledive posljedice za pojedinca kojem se to dogodi. Ovaj oblik nasilja, s psihološke strane, ne razlikuje se značajnije od bilo koje druge vrste nasilja, te je potrebno ukoliko bilo tko jest žrtva istog, javiti se u neku od institucija mentalnog zdravlja i obratiti se za pomoć.

 

Što Katolička Crkva, župna zajednica i svaki vjernik mogu napraviti u kontekstu prevencije samoubojstava?

Isto što i svaki drugi čovjek koji dođe u kontakt s osobom koja je trenutno u krizi. Nastojati otvoreno razgovarati o problemu, bez obzira o čemu je riječ, ne osuđivati, ne dramatizirati i svakako uputiti kod stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja jer bilo bi dobro kada bi se svi držali svoga... Bogu Božje, psihijatrima psihijatrijsko...

Koliko osobna vjera pomaže u mračnim trenutcima kada je čovjek spreman dignuti ruku na sebe?

Ukoliko osoba ima zdrav odnos s Bogom, odnosno ako ima zrelu vjeru, ista se smatra nevjerojatno važnim protektivnim čimbenikom kod osoba koje se nalaze u naizgled bezizlaznoj situaciji. Nerijetko je slučaj da pacijenti s kojima sam u svakodnevnom kontaktu na upit imaju li ikakvih ružnih misli sebi nešto uraditi, odgovore tako samouvjereno i čvrsto: „Ne, ne daj Bože, nije mi to nikad palo na pamet. Pa ja sam vjernik!“ Nažalost, čvrsta vjera i pouzdanje u Boga nisu jamstvo da vjernik u trenutku afekta neće učiniti nešto za čim će poslije žaliti… ili neće…