Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Naš sugovornik,inače prvi vjernik laik urednik Glasa Koncila, rođen je 1980. u Slavonskom Brodu gdje je završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Nakon studija novinarstva na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i pohađanja studija teološke kulture na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, poslijediplomski studij upisao je na Sveučilištu u Salzburgu.
U Glasu Koncila zaposlen je od 2007. kao urednik mjesečnoga magazina Prilika, a od 2013. bio je i zamjenik glavnoga urednika GK-a. Od rujna 2020. njegov je glavni urednik i vršitelj dužnosti direktora.
Na Fakultetu hrvatskih studija dosad je, između ostaloga, predavao na kolegijima: Retorika, Argumentacija u novinskim vrstama i Televizijski žanrovi u popularnoj kulturi.
Nekoliko godina bio je uključen u organizaciju i rad Govorničke škole Ivo Škarić. Uredio je nekoliko knjiga i izlagao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.
Dobitnik je nagrada iz područja govorništva te novinarske nagrade Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (2005.) i godišnje nagrade Hrvatskoga katoličkoga novinarskoga društva (2013.). Suprug je i otac triju djevojčica.

Poštovani gosp. Staniću, što bi iz perspektive Crkve bio Dan sredstava društvenih komunikacija i zašto ga ona obilježava u svojim strukturama?
Kada se u ozračju oduševljenja Drugim vatikanskim koncilom slavio prvi Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija – bilo je to 1967. – tadašnji papa Pavao VI. susreo se u Vatikanu s brojnim poznatim osobama iz svijeta novina, radija, televizije i filma. Nije to bio susret zamišljen da Papa „postroji“ sve te ljude i s visoka im nešto poruči o njihovim moralnim propustima i dužnostima, niti je to bila predstava na kojoj im se Crkva dodvoravala kako bi se podignula na ljestvici popularnosti. U medijskim arhivima dostupni su, naime, prizori i izvješća sa svjedočanstvima tadašnjih medijskih zvijezda iz kojih se vidi da svi ti medijski ljudi i Papa razgovaraju, izmjenjuju pošalice, ali ponajprije se dotiču ozbiljnih tema o važnosti sredstava društvenih komunikacija za čovjekovo osobno i za opće dobro. Kasnije su objavljivana i svjedočanstva s toga susreta, npr. glumica kojima je Papa pomogao zavidati i neke osobne duhovne rane. Veliko je oduševljenje u javnosti izazvao takav način susretanja u kome protagonisti nisu mediji kao puko sredstvo „bez duše“ i Crkva koju su neki smatrali „uštogljenom institucijom“ – nego osobe, sa svojim strahovima, nadanjima, očekivanjima, poteškoćama....

Kao što je katoličkim vjernicima u mnogočemu uzor prva Crkva, tako bi i današnjim proslavama svjetskih dana sredstava društvenih komunikacija mogao biti cilj nadahnjivati se upravo duhom tih prvih susreta koji su pokazali da treba suzbijati međusobni, često iracionalni strah, i Crkve prema medijima, i medija prema Crkvi. Jer, za Crkvu su sredstva društvenih komunikacija oduvijek bila dragocjen i moćan Božji dar preko koga se može širiti Radosna vijest. I baš zato jer je dragocjen, i baš zato jer se tiče svih, s tim darom se nitko ne smije poigravati te valja bdjeti nad zaštitom dostojanstva svih koji su uključeni u medijski posredovanu komunikaciju.

Ozračje međusobna ohrabrivanja u sklopu proslave Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija nastojalo se zadržavati i u nadolazećim pontifikatima, a prelilo se kasnije i u partikularne Crkve i biskupske konferencije diljem svijeta, uključujući i naše. Ipak, može se zapaziti da je u zemljama koje dijele komunističku prošlost odnos Crkve i medija često bio ispunjen mjerom nepovjerenja za koje su uvelike bili odgovorni politika i tadašnji ispolitizirani medijski djelatnici. Oni su u Crkvi gledali državnoga i društvenoga neprijatelja, a crkvenim ljudima i crkvenoj javnosti zasigurno nisu ulijevali povjerenje oni koji su im radili o glavi.

Iako je danas najlakše pridružiti se onima koji, primjerice, smatraju da se Crkva mora više otvarati medijima; da mora biti pristupačnija, samokritičnija i slično, prethodno bi ipak trebalo uzeti u obzir da i dalje u pojedinim strukturama unutar svjetovnih medija, ali i društva, postoji temeljno nerazumijevanje Crkve. Ponegdje je to strah od Crkve, a negdje još uvijek živi nesnošljivost, pa čak i prijezir – a to je sve naslijeđe iz prošlih vremena. Zato je potrebno međusobno susretati se, pa makar jednom godišnje. Papine poruke u tom su kontekstu dragocjeni prijedlozi za razgovore i promišljanja kako ti susreti ne bi prolazili u ozračju besplodna ćaskanja.

Ovogodišnju poruku za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija papa Franjo naslovio je Slušati uhom srca. Koliko se uopće, u svijetu koji iz dana u dan postaje sve „viralniji“, oslanjamo na to „uho“ i što nam je Sveti Otac želio posvijestiti?
Papina ovogodišnja poruka još prije nekoliko mjeseci prevedena je na hrvatski jezik te je u cijelosti dostupna. Pisana je lako pa ju svatko može pročitati i razumjeti, a čak ju se može doživjeti i kao svojevrsnu duhovnu obnovu. Za suvremeno društvo i Crkvu posebno je možda dragocjeno što je u toj poruci Papa upozorio da slušanje srcem nije prisluškivanje. Upravo se prisluškivanje drugih danas dominantno zbiva pogotovo preko društvenih mreža i na internetu, kada korisnici neprestano istražuju živote drugih, žive živote drugih do te mjere da sve manje žive svoje živote. Dojam je da svi o svima znaju sve, a zapravo se malo zna i malo razumije. Papa stoga poziva da se svi u komunikaciji počnu više susretati i međusobno se slušati, ali istinski, srcem.

O tome sam razmišljao i dok sam nedavno listao stare brojeve Glasa Koncila. Bio sam zadivljen mjerom kojom su uz stare i spore tehnologije ljudi 60-ih i 70-ih godina umjeli slušati jedni druge. Postoje glasoviti primjeri, poput rubrike Tko je moj bližnji, preko koje su čitatelji u prvim godinama GK-a toliko pomagali drugima, da je to nadišlo mogućnosti jedne novinske redakcije i najzad dovelo do ponovnoga uspostavljanja Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, nakon poslijeratne zabrane djelovanja. No, postoje i manje poznati primjeri slušanja koji također oduševljavaju. U jednom broju s kraja 60-ih godina pronašao sam kratku vijest naslovljenu Sjemeništarci za „tužnoga oca“. U tom tekstu od nekoliko redaka u naslovu stoji da su pazinski sjemeništarci hodočastili u Padovu na grob Sv. Leopolda Mandića i molili za „tužnoga oca“, s tim da se identitet toga oca ne otkriva, već stoji samo napomena da se o tom čovjeku pisalo ranije u Glasu Koncila. Zanimalo me o kojem je „tužnom ocu“ riječ, pa sam krenuo prelistavati prethodne brojeve. Našao sam napokon da je list na dnu jedne stranice objavio vrlo kratko, ali potresno pismo oca djeteta koje je teško psihički oboljelo. Otac je za čitatelje imao neobičan zahtjev: ako netko od hrvatskih hodočasnika bude išao u Padovu ili u Svetu zemlju, molio je da se nađe neka dobra duša koja će moliti za njega. Pazinski sjemeništarci pročitali su tu molbu i jednodušno molili za tužnoga oca. Evo, to je primjer slušanja srcem u sredstvima društvenih komunikacija. Uredništvo je srcem čulo očev vapaj i objavilo njegovo pismo. Sjemeništarce je pak ganulo svjedočanstvo toga oca, molili su za njega i javili to u novine kako bi i „tužni otac“ to doznao i bio utješen… Bojim se da nama danas u medijskoj „kulturi prisluškivanja“ nedostaje takvoga slušanja srcem koje bi urodilo sličnim plodovima, koje bi izazvalo ganuće, koje bi potaknulo ljude na akciju. Zato velik potencijal imaju društvene mreže i digitalna komunikacija preko koje se može brzo slušati i brzo pomagati. Nažalost, može se brzo i razorno širiti laži. O tome su posljednjih godina često progovarale Papine poruke.

Crkveno učiteljstvo uporno, već gotovo cijelo stoljeće, ističe važnost korištenja sredstava društvenih komunikacija. Međutim, koliko je to u praksi shvaćeno i u vjerničkoj bazi prihvaćeno?
Hrvatska biskupska konferencija i BK BiH mogu se pohvaliti da su možda jedine konferencije na svijetu koje su baš ove godine zajednički izdale sve crkvene dokumente, na domaćoj i općecrkvenoj razini, povezane s medijima, i to počevši od 1936. Riječ je o impozantnu djelu, antologiji naslovljenoj Crkva i mediji, koja svjedoči koliko su sredstva društvenih komunikacija važna za Crkvu, a u Glasu Koncila nam je čast bila biti nakladnikom toga izdanja. Mnogi među tim tekstovima su proročki jer su otkrivali neslućene potencijale sredstava komunikacije koja se iz godine u godinu razvijala, ali su i najavili izazove u svezi s korištenjem sredstava društvenih komunikacija, pogotovo kad je riječ o manipulacijama i ugrozama za čovjeka i društvo u cjelini, još u doba kada je malo tko o tome uopće razmišljao. Bojim se da se danas suočavamo s fenomenom da mnogi vjernici, nažalost svih staleža, stajališta o Crkvi grade na temelju onoga što piše u svjetovnim medijima, a poznato je da ona nisu uvijek potpuna – u najmanju ruku zbog toga je rijetkost da neki svjetovni mediji danas imaju novinare koji dubinski prate i razumiju crkveni život. Dobro se sjećam usporedbe jednoga rimskoga profesora komunikologije koji je rekao da je informirati se o stanju u Crkvi prvenstveno u svjetovnim medijima, kao da se čovjek o vlastitoj obitelji najprije informira kod susjeda.

Činjenica je da Crkva u svom vlasništvu ima nekolicinu različitih medija. Što bi, prema Vašem mišljenju, sve ulazilo u profil katoličkog novinara?
Pojavila se u nekom trenutku povijesti 20. stoljeća teza kako su katolički novinari manje novinari zato što su katolici. Odnosno, da su „pravi novinari“ oni koji su „slobodni od vjerskih uvjerenja“; oni koji su glasniji, zajedljiviji, popularniji, s političarima i drugim zvijezdama iz javnoga života viđeniji, koji kao s kakvim čarobnim štapićem otkrivaju velike afere i umiju stvoriti velike napetosti. No, pritom se zaboravlja da novinarska profesija na našim prostorima mnogo duguje upravo katoličkim novinarima koji su tijekom nekoliko stoljeća stvarali ugled novinarske profesije. Da ne idem predaleko u povijest, manje je poznato da je npr. Marija Jurić Zagorka bila novinarka koja se bavila i katoličkim temama te je uživala i veliko povjerenje biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Sjetimo se samo legende katoličkoga novinarstva 20. stoljeća don Živka Kustića, a s ponosom govorimo i o nezaboravnoj novinarki Smiljani Rendić... Na međunarodnom planu jedan od najcjenjenijih hrvatskih novinara u svijetu bio je Bokelj Luka Brajnović (1919. - 2001.) koji je novinarsku karijeru baš kao katolički novinar započeo u Zagrebu, progonili su ga svi režimi, a nakon emigriranja zablistao je u Španjolskoj i kao novinar i kao sveučilišni profesor. Ugledna međunarodna nagrada za medijsku etiku nazvana je po njemu još za njegova života. Upravo je on izvanredno ocrtao profil komu bi trebao težiti svaki novinar, bez obzira na to bio on katolički: profesionalan, obrazovan, etičan, objektivan, hrabar i istinoljubiv. On je govorio da su novinari u službi općega dobra i u službi dobra društva, ali kolikogod im je cilj služiti drugima, moraju istodobno moći očuvati vlastitu slobodu. To se posebno odnosi na katoličke novinare.

Katolički su novinari u neku ruku danas povlašteni jer, za razliku od mnogih kolega u svjetovnim medijima, mogu biti slobodni i razvijati se, a da im ne visi nad glavom koliko je njihov tekst ostvario klikova ili lajkova i što o njihovu radu misle oglašivači. Katolički novinari zato nemaju izlike za neprofesionalnost. Štoviše, možda je to pridonijelo veliku napretku u profesionalnosti koji su ostvarili i katolički novinari i crkveni mediji proteklih nekoliko desetljeća. Ako postoji dojam da k tomu nije tako, onda je to zato jer ga uglavnom stvaraju oni, pa čak i u Crkvi, koji bi svoje katoličke medije počeli više cijeniti tek kad bi ih pohvalio netko u svjetovnim medijima.

U kakvom su stanju te kakva je pozicija katoličkih medija današnjice, poglavito na prostoru Crkve u Hrvata?
Ponuda katoličkih medija i na području Hrvatske i na području Bosne i Hercegovine nikad nije bila veća. Osim tiskanih medija djeluju radijske postaje, televizijski programi i emisije, mrežni portali, agencije, a buja i njihova aktivnost na društvenim mrežama. Jača na medijskom tržištu i televizija koja nije formalno katolička, ali otvoreno promiče katoličke vrjednote.
Gotovo je čudesno kako se katolički mediji razvijaju, a istodobno su žrtve svojevrsne diskriminacije. Na primjer, većina današnjih medija živi od prodaje oglasnoga prostora. No, manje je poznato da mnogi oglašivači ciljano ne žele oglašavati se u katoličkim medijima jer smatraju da bi to diskriminiralo njihove potrošače koji nisu katolici. Time zapravo rade dvostruku diskriminaciju: katoličke medije smatraju manje vrijednima, a svoje potrošače koji nisu katolici smatraju katolikofobima. Unatoč tome, fenomen je da dok mnogim svjetovnim medijima rapidno pada broj pretplatnika, katoličkima su pretplatničke baze puno stabilnije.
Postoji, međutim, i još nešto. U statistikama čitanosti, slušanosti i gledanosti, koje provode agencije za istraživanje tržišta, redovito se ne pojavljuju katolički mediji pa se stječe dojam da ih nitko ne prati. No, razlog tomu je što o njima u anketama nitko ne pita. Uvjeren sam da bi se došlo do vrlo zanimljivih spoznaja kad bi se i katolički mediji uključili u takva istraživanja.

Vidljivo je kako novine na globalnoj razini gube utrku s digitalnim sredstvima i načinima komunikacije. Kakva je budućnost tiskanih katoličkih medija, odnosno tiskanih medija općenito?
Nisam siguran da je riječ o utrci u kojoj novine gube jer danas svjedočimo u kojoj mjeri se novine služe digitalnim sredstvima da bi osigurale svoj opstanak: imaju portale, društvene mreže, digitalna izdanja... Štoviše, tijekom pandemije koronavirusne bolesti počelo se govoriti i o obratu u korištenju tiskanih medija. Publika se usred zasićenosti konzumiranja informacija preko zaslona na Zapadu – u SAD-u i dijelu europskih zemalja – počela djelomično vraćati tiskanim medijima i prema njima gajiti sve veće povjerenje. Taj je trend već ranije zahvatio knjige koje se ni u drugom desetljeću 21. stoljeća nisu prestale tiskati, unatoč najavama da će ih u trećem tisućljeću zamijeniti čitanje preko zaslona. Štoviše, na sajmovima knjiga redovito se provlači informacija da se tiskaju sve brojniji naslovi. Stoga sam uvjeren da će se i na primjeru tiskanih medija ostvariti načelo da ni jednom novom mediju dosad nije uspjelo ugasiti stariji. Posebna bi tema bila nova istraživanja neuroznanstvenika, koja pokazuju da čitanje s papira ima brojne prednosti u odnosu na čitanje sa zaslona, a pojedini školski sustavi na Zapadu sve se više vraćaju papiru. Drugim riječima, mnogo toga govori u prilog tvrdnji da se pred tiskanim katoličkim medijima itekako nalazi budućnost. Stoga sada nastupa još intenzivnije razdoblje prilagođavanja i potrage za formulom opstanka u složenim okolnostima, koja nužno uključuje suradnju s novim medijima. Zanimljivo će biti ispitati koliko pri tom utjecaja može imati umjetna inteligencija o kojoj danas ovisi čitava digitalna komunikacija.
U posljednje vrijeme daleko bi nas sve više trebalo zabrinjavati poskupljenje papira na kome se tiskaju novine i revije te sve češće najave da slijedi nestašica papira. Ne želim biti zloguki prorok, ali kad god se u povijesti govorilo da slijedi nestašica papira, to je najčešće bila izlika vladajućih i moćnih kojom se vršila cenzura.

Kako bi vjernici, vođeni katoličkim načelima, trebali vršiti selekciju vijesti te prosuđivati informacije koje se plasiraju u raznim medijima?
Ovdje smo možda zašli u pitanje međusobna povjerenja između publike i urednika. Selekciju vijesti ponajprije vrše urednici kojima je temeljna zadaća braniti interese čitatelja, gledatelja, slušatelja. Dakle, zadaća urednika nije zadovoljavati interese i želje vlasnika medija ili vlastodržaca, oglašivača ili drugih moćnika – nego braniti interese publike koja ima pravo na istinito informiranje. U tjedniku Glas Koncila pokušavamo od mnoštva informacija za naše čitatelje odabrati one za koje smatramo da su važne i za njih i za opće dobro te otvarati teme koje imaju i formativni i edukativni značaj. Za to nam čitatelji daju povjerenje. Može se na to gledati i iz praktične perspektive: nekoliko desetaka zaposlenih u Glasu Koncila i nekoliko stotina suradnika rade zajedno kako bi publici uštedjeli vrijeme za dolazak do informacija i za njihovu obradu. I jednom tjedno stigne im u ruke plod našega rada.
No, nije naša zadaća samo pratiti događanja jer učinili bismo grijeh propusta kada odgovornima u Crkvi i u društvu ne bismo otvarali oči da vide nepodnošljive situacije i okolnosti u kojima ljudi žive, kada ne bismo prokazivali zloporabe. Pritom nam nije cilj poticati razdore ili poticati destruktivni kriticizam. Za urednike medija nije istinski poraz ako izgube povjerenje vlasnika, nego ako izgube povjerenje publike.

Nije nikakva tajna kako postoje mediji koji su izrazito protucrkveni. Kako se odnositi prema njima?
Možda bi bilo razboritije govoriti o izrazito protucrkvenom pisanju ili izvješćivanju u pojedinim medijima, o njihovoj nesnošljivosti i o govoru mržnje, nego o protucrkvenim medijima kao takvima. No, prihvatimo li ipak nakratko da postoje mediji koji su protiv Crkve, onda bismo se trebali pitati za koga onda jesu, na čijoj su strani. Ne treba mnogo truda uložiti da se vidi koga preferiraju pojedini medijski djelatnici i kojim je strukturama većina u pojedinim medijima sklona. Kad se spozna za koga i za čije se interese radi u tim medijima, onda za Crkvu njihova protucrkvenost ponekad postaje kompliment.

Mislite li da Crkva dovoljno istupa u svjetovnim medijima?
Često se na susretima s kolegama iz svjetovnih medija čuje kritika da ljudi iz Crkve premalo sudjeluju u njihovim programima te da im je vrlo teško postići da netko iz Crkve bude sugovornik u pojedinim temama u tiskanim medijima, na radiju, televiziji, na portalima... Mnogi iz Crkve pak suzdržavaju se sudjelovanja u medijima jer su imali neugodna iskustva s manipuliranjem njihovim riječima, kraćenjima, a ponekad ne žele biti dio senzacionalističkih priča. No, pomaci se događaju, sve je više u Crkvi školovanih komunikologa, ureda za odnose s javnošću, teologa različitih profila koji rado istupaju i otvorenost je sve veća. Sada treba raditi na jačanju međusobna povjerenja između ljudi iz medija i ljudi iz Crkve – a baš zato su dragocjeni svjetski dani sredstava društvenih komunikacija.

Na tom tragu, kako biste prokomentirali medijsko „ozračje“ u kome se u svibnju 2020. nalazila vrhbosanska Crkva zbog najave slavljenja svete mise za žrtve Bleiburga?
Dobro se sjećam hajke i velika pritiska pred kojim je bila Vrhbosanska nadbiskupija i njezin nadbiskup. No, kad god je riječ o žrtvama hrvatskih križnih putova i o njihovim komemoracijama, najčešće je prisutno sljedeće: ili ih se u potpunosti ignorira, ili se proizvodi afera međunarodnih razmjera. Mislim da neću pogriješiti kad kažem da je i u jednom i u drugom slučaju riječ o strahu od tih žrtava. Ili još konkretnije, riječ je o strahu da će govor o žrtvama razotkriti krvnike i neumrle politike koje stoje iza zločina. A one su još žive. No, kad-tad i oni će uvidjeti da jedino istina oslobađa.

Prilikom Vašeg imenovanja glavnim urednikom Glasa Koncila posebno se naglašavalo to da ste vjernik laik. Je li to bilo nužno i kako biste to prokomentirali?
Istina je da prvi put u 60-godišnjoj povijesti Glasa Koncila urednik nije svećenik te da je s umirovljenjem mons. Ivana Miklenića iz Glasa Koncila sa službe otišao posljednji prezbiter. No, ne bih se nikad usudio reći da je GK ikad bio klerikalno glasilo ili da je u njemu vladao klerikalizam. Upravo suprotno. Svećenici i redovnice u Glasu Koncila su se zapošljavali u doba kada bi zbog toga vjernici laici, pogotovo obiteljski ljudi, imali velikih problema pred tadašnjim vlastima. Tako su na neki način uzimali na svoja pleća teret odgovornosti, a na njihovoj hrabrosti i Crkva i društvo trebali bi biti trajno zahvalni. Mi u Glasu Koncila svakako jesmo. Malobrojni vjernici laici koji su na početku bili zaposleni u Glasu Koncila ponajbolje mogu svjedočiti o, blago rečeno, izazovnosti rada u katoličkim novinama. S vremenom se u Glasu Koncila zapošljavao sve veći broj vjernika laika, i to baš uz potporu svećenika i nadbiskupa. Danas su većina zaposlenika u katoličkim i crkvenim medijima laici. Čini se tako da je istinska koncilska obnova ponajprije zahvatila crkvene medije.