Mons. Milan Stipić, apostolski administrator Križevačke eparhije

Zbližavanje među Crkvama stvar je budućnosti, a ne prošlosti


Molitvena osmina za jedinstvo kršćana bila nam je povod za razgovor s apostolskim administratorom Križevačke eparhije mons. Milanom Stipićem.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Apostolski administrator Križevačke eparhije protojerej Milan Stipić rođen je 28. prosinca 1978. u Bosanskom Novom, u BiH, u obitelji Vladislava i Vesne, rođ. Oljača. Osnovnu školu pohađao je u Lipiku, a tijekom rata s obitelji je kao prognanik boravio u Zagrebu i Čazmi. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu upisao je 1993. te boravio u Međubiskupijskom dječačkom sjemeništu na Šalati. Godine 1997. postao je bogoslovom i svećeničkim kandidatom Križevačke eparhije, jedine katoličke biskupije bizantskoga obreda u Crkvi u Hrvatskoj. Kao student provodio je i određeno vrijeme kod grkokatolika u Ukrajini u samostanima otaca bazilijanaca i otaca studita, kao i u Kijevu gdje se bolje upoznavao s duhovno-liturgijskom baštinom Istočne Crkve te učio ukrajinski i ruski jezik. Za vrijeme studija bio je aktivan u organiziranju ekumenskih događaja u Hrvatskoj i izgradnji dobrih odnosa s drugim kršćanskim Crkvama i zajednicama. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2003. Za đakona je rukopoložen 2002. u konkatedrali Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Rukopoložen je za svećenika Križevačke eparhije po rukama vladike Miklovša 2003. u katedrali Presvete Trojice u Križevcima, a 2007. dobio je naslov protojereja. Po ređenju obavljao je brojne službe u različitim dijelovima Republike Hrvatske. Trenutno dovršava doktorat iz ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Član je Prezbiterskog vijeća Križevačke eparhije.
Papa Franjo 18. ožujka 2019. imenovao ga je apostolskim administratorom Križevačke eparhije.

Poštovani mons. Stipiću, od 18. do 25. siječnja obilježava se Molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Možete li nam približiti njezin značaj?
Zajedničko okupljanje na molitvu kršćana raznih Crkava poglavito je znak vjernosti Isusu Kristu koji je svojim učenicima ostavio zapovijed da se ljube i budu jedno. Kao drugo, to je znak da smo mi kršćani svjesni kako je podjela Crkve plod ljudskoga grijeha, a ne Kristove volje. Krist nije osnovao mnoštvo, nego jednu Crkvu. Kada se sastajemo i molimo zajedno, iskazujemo pokajanje i potrebu za Duhom Svetim da nas vodi k jedinstvu. Zajednička molitva u Osmini, ali i tijekom godine u drugim zgodama, također je prilika da se susretnemo s braćom, upoznamo se i razgovaramo kao pripadnici iste vjere, premda nažalost odijeljeni i podijeljeni. U svijetu koji je ispunjen razdorima i podjelama to naše svjedočanstvo posebno je dragocjeno. Mi možemo i trebamo iskazivati ljubav i zajedništvo unatoč našim formalnim i povijesnim podjelama. Svaki naraštaj, kao i svaki pojedinac odgovarat će za sebe je li gradio ili rušio ono što je Gospod utemeljio...

Što iščitavamo iz ovogodišnjeg biblijskog gesla osmine: Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje (Dj 27,18 – 28,10)?
U Pavlovo vrijeme Crkve su slale jedne drugima poslanice i poslanike te gajile međusobno zajedništvo vjere i ljubavi, iako nisu bile ni obredno, ni kulturološki, ni jezično jednoobrazna zajednica. Kršćani su bili Židovi, Grci, Siro-aramejci, Kopti, Rimljani, Perzijanci. Bilo ih je slobodnjaka i robova, bogatih i siromašnih. Međutim, vrhovni je zakon bio zakon ljubavi. Gostoljubivost, i to „nesvakidašnje gostoljublje“, što znači izvanredna ljubav, znači kako im je Kristova zapovijed međusobne učeničke ljubavi među braćom bila na prvom mjestu. Na to smo upravo pozvani kao Isusovi učenici i mi danas. Iskazivati jedni drugima izvanredno gostoljublje, to jest ljubav.

Što nam o njezinu „učinku“ možete reći iz iskustva Grkokatoličke Crkve u Hrvatskoj?
Kroz proteklih nekoliko desetljeća stvorio se duh zajedništva i zbližavanja između Katoličke i ostalih kršćanskih Crkava na našem području. Grkokatolička Crkva redovito sudjeluje u Molitvenoj osmini kao i u drugim ekumenskim događajima. Naša su iskustva vrlo pozitivna, a među mlađim klerom se sve više razvija potreba za međusobnim upoznavanjem i obogaćivanjem različitih kršćanskih Crkava. Kod nas grkokatolika osobito je aktualan dijalog s Pravoslavnom Crkvom jer smo dionici iste obredne i duhovne baštine.

Koliko je danas, u odnosu na neka prijašnja vremena, vidljiv raskol među kršćanima bez kojeg ova inicijativa ne bi ni postojala?
Sama činjenica da kao kršćani ne možemo zajedno slaviti i blagovati euharistiju, koja je vrhunac zajedništva s Bogom i među njegovom djecom, stavlja sve kršćanske Crkve u neobičan, rekao bih, neregularan položaj. Kako izgledamo pred svijetom i pred drugim religijama mi koji smo baštinici religije kojoj je ljubav bit i vrhunac i temelj, a zbog podjela se još uvijek ne možemo niti naći zajedno za stolom Gospodnjim?! To je uistinu i sablazan i skandal. Tu je taj raskol najbolniji i najvidljiviji. Štoviše, čak i priznajemo valjanost sakramenata i svetog reda jedni drugima, ali nismo u punom jedinstvu. Moramo se pitati što nam je bitno i što nam je činiti da se to prevlada. Inače, puno više nego ranije kršćanske Crkve surađuju na mnogim poljima života, pomažu se, razgovaraju, sudjeluju u zajedničkim akcijama. Ali punog zajedništva, sakramentalnog i pravnog, još uvijek nema.

Koliko je Molitvena osmina „sišla“ u vjerničku bazu, ili bismo mogli reći da se više događa na nekoj institucionalnoj razini?
To ovisi kako i gdje. Mislim da je čak među vjernicima koji dijele svagdašnji život jedni pored drugih na puno boljoj razini. Evo, na Bliskom istoku kršćani različitih Crkava i obreda zajedno trpe, zajedno se mole, pomažu jedni drugima opstati. Ima i kod nas lijepih primjera gdje pravoslavci i katolici žive u miru i zajedništvu, posjećuju se o blagdanima, pohode jedni druge i crkve. Običan čovjek će često reći: podjele nisu bitne, Bog nam je jedan, važno je da smo dobri ljudi. Zadnjih godina se češće susreću i crkveni poglavari. Dakako, u tome su neumorni papa Franjo, carigradski patrijarh Bartolomej i drugi predstojnici Crkava.

Kao student boravili ste i u Ukrajini. Što nam možete reći o njihovu načinu poimanja ekumenizma?
Ukrajina je zemlja gdje većinski dio pučanstva pripada Pravoslavnoj Crkvi. Također, tamo je i veliki broj grkokatolika. Ekumenski dijalog u Ukrajini je posebno važan. Među vjernicima vlada odnos međusobne tolerancije i prihvaćanja. Poteškoće u odnosima su češće među hijerarhijama i klerom. Nažalost, u posljednje vrijeme se crkvena pitanja često vežu uz politička pa su često odnosi napeti, osobito među Pravoslavnim Crkvama u Ukrajini. Grkokatolička Crkva u Ukrajini nastoji održavati pozitivan dijalog sa svima.

Kako komentirate trenutno stanje u Ukrajini s obzirom i na događanja u pravoslavlju?
Stanje je sada prilično komplicirano. Svi se trebamo moliti da Bog pomiri tamošnje Crkve i da se nesuglasice koje postoje riješe u kršćanskom duhu bez utjecaja političkih čimbenika.

Koja su Vaša osobna iskustva susretanja na ekumenskom polju?
Studirao sam ekumenizam na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i moja su iskustva na ekumenskom polju vrlo pozitivna. Osobno imam dobre i prijateljske donose s predstavnicima i protestantskih i Pravoslavne Crkve. Uvijek moramo pristupati jedni drugima s pozicija onoga što nas povezuje i što nam je zajedničko, a toga je uvijek više od onoga što nas dijeli.

Papa Franjo Vas je 18. ožujka 2019. imenovao apostolskim administratorom Križevačke eparhije. Koliko je, do sada, na Vaš život utjecala ova služba?

Ova služba je prilično zahtjevna i odgovorna. Prihvatio sam je iz ljubavi prema Katoličkoj Crkvi i svojoj Križevačkoj eparhiji. Život mi se dosta promijenio jer je potrebno puno putovati u razne dijelove eparhije koja obuhvaća Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju. Poteškoće su različite i svaka župa ima svoje okolnosti u kojima živi. Jedno su poteškoće grkokatolika u BiH, a sasvim druge u Hrvatskoj i Sloveniji. Moj je zadatak činiti sve na dobrobit svih naših vjernika i svećenika gdje god živjeli. Vesele me susreti s ljudima, karitativni rad i sudjelovanje u razvoju liturgijskog života eparhije. Raduje me kada mogu i najmanje dobra učiniti.

Možete li nam u kratkim crtama predstaviti život Vaše eparhije i postoji li nešto posebno što se zrcali na ekumenskom polju?
Naša Križevačka grkokatolička eparhija postoji već više od 400 godina. Imamo oko 40 župa kojima upravlja otprilike isto toliko svećenika. Imamo ženske redovničke zajednice, a u razvoju je i muško monaštvo. Župe su nam podjednako rasprostranjene i u urbanim i u ruralnim sredinama. Susrećemo se često s problemima asimilacije jer smo mala zajednica. Trudimo se razvijati pastoralni, liturgijski i karitativni život kako bismo naše vjernike učinili ponosnima što pripadaju eparhiji i vlastitom obredu. Sudjelujemo uvijek na brojnim događajima koje organizira Rimokatolička Crkva kako bismo pokazali naše zajedništvo u Katoličkoj Crkvi. Živimo u vremenu migracija i često se i naši vjernici sele iz svojih tradicionalnih područja. Trudimo se pratiti ih i voditi pastoralnu skrb o njima gdje god se nalazili.

O kojim ekumenskim plodovima možemo danas govoriti, i svjedoče li oni zapravo tomu da ekumenizam nije „stvar prošlosti“ kako se ponekad čuje?
Definitivno će se morati promijeniti način i pristup ekumenskog zalaganja, međutim osjećaju se veliki pomaci u međusobnim odnosima kršćanskih Crkava i zajednica, osobito kad je riječ o međusobnom poznavanju i poznavanju međusobnih obrednih i duhovnih baština. Mislim kako je zbližavanje među Crkvama stvar budućnosti, a ne prošlosti.

Čije biste zalaganje na ekumenskom polju posebno istaknuli?
U svim kršćanskim Crkvama postoje ljudi koji su vrlo zauzeti na ekumenskom polju. Jedna od velikih pozitivnih suvremenih inicijativa jest i ona pape Franje i poglavara Koptske Pravoslavne Crkve u Egiptu pape Tawadrosa da se svi kršćani dogovore o zajedničkom nadnevku slavljenja najveće kršćanske svetkovine Uskrsa, koja je naišla na pozitivan odjek u gotovo cijelom kršćanstvu. Takav bi dogovor bio veliki pomak i u ekumenskim odnosima i u kršćanskom svjedočenju pred svijetom. Ima vrlo zauzetih biskupa, teologa, svećenika, vjernika i pokreta u svim kršćanskim zajednicama, koji i na lokalnoj razini i u konkretnim situacijama vrlo plodonosno svjedoče kršćansko zajedništvo i ljubav. Da spomenemo samo zajednička svjedočenja mnogih kršćana mučenika posljednjih godina na Bliskom istoku gdje za kršćansku vjeru život daju svećenici i vjernici gotovo svih Crkava.