Dr. vlč. Šimo Maršić, ravnatelj Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II.

Želimo biti za generacije mladih mjesto odgoja u vjeri, susreta i obrazovanja


U prigodi 10. obljetnice NCM-a kojega od njegova osnutka uspješno vodi dr. vlč. Šimo Maršić, razgovarali smo o početcima i značaju ove institucije.

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić / KT

Vlč. Šimo Maršić je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, a rođen je 1. siječnja 1974. u Vidovicama. Osnovnu školu završio u rodnom selu, sjemenište u Dubrovniku i Pazinu, a teologiju u Bolu na Braču i Sarajevu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1998. u Sarajevu. Bio je župni vikar u Novom Sarajevu do ljeta 1999. nakon čega je otišao na studij Pastoralne teologije na Papinsko učilište Lateran koji je završio u lipnju 2004. pišući o Perspektivama pastorala mladih u Bosni i Hercegovini. Od 2004. predaje Pastoralnu teologiju na KBF-u i imenovan je Povjerenikom za pastoral mladih i pastoral sveučilištaraca u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. U travnju 2007. imenovan je ravnateljem Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih (NCM) Ivan Pavao II.

Budući da već 10. godina vodi NCM, vlč. Šimo nam je ukratko predstavio Centar čije je desetljetne aktivnosti i značajke teško sažeti u jedan odgovor.

„Teško je jednostavno predstaviti Centar. Možda bih rekao da je to jednostavno kuća za mlade, prostor, kako fizički tako i prostor srca i duše koji predstavlja brigu (zauzetost) Crkve za mlade, povjerenje koje Crkva ima u mlade, nadu koju Crkva vidi u mladima. Ali ne samo Crkva kao biskup, svećenici i časne sestre, nego Crkva kao zajednica svih Kristovih vjernika. I korak dalje, Crkva kao ona koja je otvorena i s drugima i drugačijima surađivati kako bi bila uz mlade u njihovu odrastanju i ohrabrila ih živjeti punim plućima i od svojega života napraviti 'remek-djelo', te u Isusu vidjeti izvor svoje radosti, kako je mladima govorio Sv. Ivan Pavao II. I upravo tako mi pastoralno djelujemo. A Bog nas je blagoslivljao i zagovor našeg nebeskog zaštitnika pratio. Zbog toga je broj projekata i mladih sudionika kroz godine rastao. Odatle je povjerenje župnika, kateheta, roditelja i naših partnera raslo. Zato naši dobročinitelji imaju povjerenja u nas. Zbog toga broj naših prijatelja raste“, istaknuo je naš sugovornik.

Naglasio je kako je sve navedeno ukorak pratio i požrtvovan rad djelatnika u Centru, njihova kreativnost i kvaliteta rada – imaju oko 40-ak što projekata koji traju kroz cijelu godinu, što pojedinačnih aktivnosti tijekom jedne godine kroz koje je u prošloj akademskoj godini prošlo 10 000 mladih.

„Mislim da je ovdje važno spomenuti i riječi Sv. Ivana Pavla II. tijekom njegova pastirskog pohoda Banjoj Luci 2003. godine upućene mladima: 'Vaša domovina i vaša Crkva, draga mladeži, doživjele su teške trenutke i sada valja raditi kako bi se život ponovno u potpunosti pokrenuo na svim područjima. Obraćam se zato svima vama te vas pozivam da se ne povlačite nazad, da ne popuštate pred napašću malodušnosti, nego da povećate pothvate kako bi Bosna i Hercegovina ponovno postala zemlja pomirbe, susreta i mira. Budućnost ovih krajeva ovisi i o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti, čekajući da vam netko drugi riješi teškoću, nego zlo odlučno priječite snagom dobra. I vi poput blaženog Ivana tražite osobni susret s Kristom, koji rasvjetljuje život novom svjetlošću. Neka Evanđelje bude ono veliko mjerilo, koje će ravnati vašim sklonostima i vašim opredjeljenjima! Postat ćete tako misionari djelima i riječima te ćete biti znak Božje ljubavi, vjerodostojni svjedoci milosrdne Kristove nazočnosti.' Upravo ove riječi shvaćamo kao vlastitu misiju i zadaću koju želimo kroz različite projekte i konkretan život Centra neumorno, odvažno i s mladenačkim entuzijazmom ostvarivati. Želimo biti za generacije mladih mjesto odgoja u vjeri (duhovnosti), susreta i obrazovanja“, poručio je vlč. Šimo.

Kroz desetljeće djelovanja izrastao je u respektabilnu instituciju koja mladima nudi mnoštvo mogućnosti, a sve je započelo, kako i geslo NCM-a glasi, malim koracima (Sve počinje malim koracima). Možete li se prisjetiti prvih aktivnosti i prve NCM-ove kuće?

Ideja o kući za mlade, o Centru za mlade, je nekako već bila prisutna ovdje u Sarajevu kada sam imenovan Povjerenikom za pastoral mladih. Donio ju je vlč. Meinolf Wacker koji je vodio jedan veliki Centar za mlade u Njemačkoj i podijelio s kardinalom Vinkom i drugim svećenicima. Negdje sam skoro naišao na neke slike iz 2000. godine gdje su Kardinal, vlč. Marko Zubak, studenski kapelan i vlč. Meinolf na ovoj lokaciji kao mogućoj za Centar za mlade. Od njih sam čuo da su tada zaključili da ovaj prostor ipak nije za takav Centar. 2004. godine sam kao Povjerenik za pastoral mladih dobio jedan ured u Ordinarijatu i tu sam pripremao susrete studenata grada Sarajeva Tabor u suradnji s Udrugom katoličkih studenta Emaus koje sam preuzeo od preč. Pere Jukića, pročelnika Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije, a Udruga je nastala 1999. godine zalaganjem vlč. Marka Zubaka, a prije njega i vlč. Tome Mlakića koji su bili odgovorni za pastoral studenta u gradu Sarajevu. Uz pojedinačne hvale vrijedne inicijative na župnim razinama i prigodna slavlja (poput hodočašća na Svjetske susrete mladih s Papom ili hodočašća u Taize) u to vrijeme 2004. godine, Dan mladih naše nadbiskupije je bila jedina aktivnost u pastoralu mladih na nadbiskupijskoj razini, za koje je Nadbiskup ad hoc imenovao odgovornog svećenika koji je trebao u suradnji s čuvarom svetišta sve organizirati. Sjećam se da me je kardinal pozvao da na godišnjem susretu svećenika predstavim viziju pastorala mladih na području naše nadbiskupije. Tražio sam da uz mene budu i kolege već odgovorne za pastoral mladih iz Franjevačke i Salezijanske provincije. Tako je i bilo. Pokretalo se nešto novo i trebalo je puno toga uzeti u obzir i paziti da se stvori dobar duh i gradi povjerenje. Zadaća Ureda za mlade na nadbiskupijskoj razini bila je koordinacija rada s mladima, potpora i podrška inicijativama pastorala mladih na župnim razinama i pokretanje nekih inicijativa na višim razinama. Župnici su bili prvi suradnici. Uz pomoć i potporu Ureda za mlade HBK pokrenuli smo već sljedeće godine prvu Formaciju animatora u našoj nadbiskupiji. U jesen 2005. smo uz potporu Renovabisa kupili lokaciju u Gatačkoj 18. od otaca isusovaca za Centar za mlade. Tu su bile dvije kuće koju je trebalo obnoviti i uobličiti u Centar za mlade. Do ljeta 2006. obnovili smo jednu kuću za stan povjerenika za mlade, ured i kapelicu, a drugu kuću za susrete za mlade, stan za volontere i domara. U ljeto 2005. uz pomoć studenta iz UKS Emaus organiziran je odlazak mladih iz naše nadbiskupije u Köln na Svjetski susret mladih s Papom, a u ljeto 2006. internacionalni kampovi u Sarajevu i Gučoj Gori.

Gradnja zdanja Centra bila je višegodišnji zahtjevan pothvat u koji su se uključili mnogi stručnjaci svojim znanjem, ali i mnogi dobrotvori svojom financijskom potporom. Možete li se ukratko osvrnuti na podizanje današnje kuće za mlade?

Formacija animatora kao prvi projekt koji smo ponudili župnim zajednicama i hodočašća koja smo organizirali i uključivali mlade iz svih župa polagano su razvijala povjerenje župnika u ono što smo pokušavali raditi. Bili smo tu za mlade i mladi su nakon susreta i edukacija, koje smo organizirali, postajali zreliji u vjeri i aktivniji u svojim župnim zajednicama. U Centru je već nekoliko studenta bilo aktivno, a od početka 2007. bili su nam potrebni i prvi uposlenici koji su zajedno s volonterima osmišljavali nove ideje. Krajem 2006. proveo sam tjedan dana u Njemačkoj s vlč. Meinolfom kod jednog njegovog prijatelja arhitekta Christofa Seltera koji je nakon razgovora s nama i upoznavanja terena lokacije napravio prvi idejni projekt izgleda Centra za mlade koji je već u toj početnoj fazi uključivao dosta toga što danas i postoji u Centru. Vrijeme između prvog idejnog projekta i početka izgradnje nove zgrade Centra početkom 2011. bilo je ispunjeno pravnim procedurama i administracijom. I premda su oci isusovci imali urbanističku suglasnost za duhovni centar na ovoj lokaciji, trebalo je najprije srediti imovinskopravne odnose, raditi na glavnom projektu i dobiti sve potrebne dozvole. Ovdje svakako želim spomenuti gosp. Antu Ivića, koji nam je jako puno pomogao oko svih mogućih papira i dokumentacije, pokojnog Vinka Parića, koji je nastavio raditi na glavnom projektu zajedno s gosp. Petrom Lušom i gosp. Borisom Babićem i njihovim projektantskim uredom MPV Kupres. U tih pet godina bilo je i „slijepih ulica“ kada nismo vidjeli kako naprijed, puno molitve dok su se čekali neki papiri ili termini kod odgovornih ljudi. U međuvremenu smo radili na pripremi donatora za ovaj projekt. Zahvaljujući prvenstveno gosp. Dinku Aračiću (Kindermissionswerk) i gosp. Herbertu Schedleru (Renovabis) koji su vjerovali da je izgradnja moguća, stigle su i prve donacije, a onda su se i drugi uključili i pratili nas do kraja izgradnje Centra. Ono što je zanimljivo je da su se i na poziv Nadbiskupa uključile i naše župe te su tijekom izgradnje Centra (2011. – 2016.) jednom godišnje pozivali vjernike da svojim podrže ovaj projekt. Službeno otvaranje Centra bilo je 25. lipnja 2016., a samo nekoliko dana poslije dobili smo i Uporabnu dozvolu za objekt.

Centar je posjetio i papa Franjo. Što od njegovih riječi i gesta posebno „odzvanja“ ovom institucijom?

To je zasigurno najveći dan Centra i uvijek ga se rado sjećamo. Od njegovih gesta „odzvanja“ u Centru njegova blizina čovjeku, svakom čovjeku, pogotovo onom koji je u potrebi. Još uvijek se sjetim njegovih koraka kroz zgradu, razgovora s njim u kojem se osjeća naklonost i blizina te čvrstog zagrljaja na rastanku u garaži ispred njegova Forda fokusa. Od njegovih riječi puno toga još učimo i uzimamo kao vodilje u našem radu s mladima. Ono što mi sada pada na pamet je svakako graditi mostove, a ne zidove; birati u životu ono što nam koristi i izgrađuje nas; samo zajedno možemo stvoriti bolju budućnost.

NCM godišnje provede 40 projekata čije aktivnosti uključe mnoštvo mladih. S obzirom na ove pokazatelje, može se reći da mladi u BiH, ali i šire, prepoznaju vrijednost NCM-ovih sadržaja i rado im se priključuju?

Kada bih jednostavno odgovarao rekao bih da. Stvar je kompleksnija. U istraživanju koje smo radili prije nekoliko godina među mladima u našoj Nadbiskupiji otkrili smo da puno njih i ne zna da postoji Centar. Mi smo u stalnoj inicijativi susretanja mladih ondje gdje se oni nalaze kako bismo ih pozvali na neke projekte. I to ćemo morati nastaviti raditi. Župnici su nam bili i ostaju prvi partneri. Uz njih i preko kateheta dolazimo do mladih, preko škola, preko društvenih mreža, preko samih mladih koji su sudjelovali u nekim projektima. Postoji i šira mreža naših partnera i prijatelja i kako smo mi nekada u početku bili podržani od strane Ureda za mlade HBK i kolega iz Hrvatske od Dubrovnika do Đakova, tako sada i mi nastojimo dati potporu radu s mladima u Srbiji, Makedoniji i Albaniji. U isto vrijeme smo već neke naše projekte „izvezli“ u Hrvatsku (volonterska akcija 72 sata bez kompromisa).

Nastavak intervjua pročitajte u 43. broju Katoličkog tjednika.