Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Don Tiho, kako ga od milja zovu oni koji ga bolje poznaju, rođen je 3. siječnja 1967. u Stocu.

Pohađao je Salezijansko sjemenište u Rijeci, prve redovničke zavjete položio 1984. te maturirao u riječkoj Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji. Doživotne zavjete položio je 1991. u Zagrebu. Studij teologije završio je 1994. na zagrebačkom KBF-u, a za svećenika je zaređen 1995. Kao mladomisnik došao je u Žepče te do 1999. bio dionikom izrastanja tamošnjeg KŠC-a Don Bosco čiji je ravnatelj postao 2002. nakon povratka s poslijediplomskog studija pedagogije u Rimu. Godine 2013. poslan je u Rim za odgojitelja odakle se vratio u Zagreb i obavljao službe voditelja oratorija i ekonoma. Za provincijala Hrvatske salezijanske provincije izabran je 2018… I očito je da na temu početaka salezijanske prisutnosti u BiH i aktualnih promišljanja ove družbe, nismo mogli imati adekvatnijeg sugovornika.

Mnogopoštovani oče provincijale, protekle se godine navršilo četvrt stoljeća otkako su salezijanci došli u Bosnu i Hercegovinu. Zbog „zbrke“ u svijetu nastale pojavom koronavirusa, proslava ovoga srebrenoga jubileja obilježava se na spomendan Sv. Ivana Bosca ove godine. Kada pogledate unatrag, kakav dojam imate? U čemu se zrcali razlog za slavlje?

Slavimo život koji se rađao, rastao i dobivao svoj smisao kroz tih četvrt stoljeća. Prvi razlog „slavlja“ je zahvala za priliku da sudjelujemo u rađanju života. Dobro su nam poznata vremena i okolnosti sredinom devedesetih. Tada je život bio jako ugrožen, tada su smrt, razaranje, uništenje, gubitak nade, smisla… bili opipljivi. I borba, čak rat, koliko god apsurdan, bio je borba za život, nadu, smisao, postojanje. Biti dionikom borbe za život je lijepo, priliči čovjeku, daje smisao našim životima i svemu onome što radimo. Zato, ovo naše slavlje želi prvenstveno povratiti tu uspomenu da smo već devedesetih bili dionicima „novih vidika“, a nadamo se da smo i kroz svih 25 godina ostali tomu vjerni.

Vi ste kao mladomisnik bili među prvim trima salezijancima koji su 1995. došli u Žepče. Kako su izgledali ti prvi koraci?

Opet dolazimo do jednog apsurda. To su za nas bila blagoslovljena vremena, za nas osobno duhovno najkorisnije vrijeme. Tih prvih dana i godina su udarani, dakako samo Božjom milošću, duhovni temelji salezijanske prisutnosti u Žepču. Kasnije su na tim duhovnim temeljima izgrađeni i oni fizički, zgrade, ustanove… Osobno sam dobro živio te dane jer sam u Žepče donio samo svoju mladost, polet, radost života, redovnički i svećenički žar. Nisam imao nikakvih težina, bilo odživljenih godina, bolesti, loših iskustava… Bio sam spreman početi pisati neke nove stranice knjige svoga života i duboko sam Bogu zahvalan što se to događalo upravo u takvim okolnostima gdje se nije moglo skrivati iza zidova nekih struktura, zakona, tradicije… Pokojni don Ambrozije Matušić je bio dodatna sigurnost svojim iskustvom i mudrošću, a don Stjepan Matijević svojom srođenošću s krajem, mentalitetom i ljudima.

Koji su argumenti bili da se Hrvatska salezijanska provincija prihvativši poziv vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića još iz ratne 1994., odvaži doći u Bosnu?

U to sam vrijeme još bio bogoslov i nisam bio sudionikom odluka. Još uvijek u nekoj magli stoje ti prvi kontakti, prijedlozi, razlozi. Nije nam još jasno tko je sve učinio i s kim prve kontakte i korake. Dosta je naših svećenika bilo rodom iz toga kraja. Crkva je svojom vjerom i ljubavlju za čovjeka tražila načine kako pomoći čovjeku, osobito mladima da ne izgube glavne sastavnice svoga identiteta: da su ljubljena djeca Božja, da je život Božji dar, da smo mi ljudi braća i sestre i da jedini zakon koji vlada među ljudima jest zakon ljubavi. Očito nije bilo nevažno što su sedmorica naše braće bila rodom iz žepačkog kraja, što je polovica članova Hrvatske salezijanske provincije u to vrijeme bila rodom iz Bosne i Hercegovine, što salezijanci nisu bili prisutni u tom kraju Domovine, ali smatram da je presudan bio poziv vrhbosanskog nadbiskupa da Crkva i u takvim kriznim vremenima ostane uz čovjeka, osobito uz najnježniju dob, djecu i mlade, i to na području odgoja, i to, kako je nama salezijancima don Bosco ostavio u brigu, cjelovita odgoja mladog čovjeka, odgoja njegove duhovne, intelektualne, društvene i dimenzije sebedarja. Neizmjerno smo zahvalni kardinalu Vinku Puljiću na pozivu. Jednako tako smo zahvalni na pozivu i velikoj podršci u ostvarenju našeg projekta općinskoj administraciji. Osobita zahvala općinskom načelniku gosp. Mati Zovki i njegovim suradnicima s kojima izvrsno surađujemo svih ovih 25 godina. Ističem osobitu zahvalu pomoćnom biskupu u miru mons. Peri Sudaru, dugogodišnjem promicatelju katoličkog školstva u Bosni i Hercegovini. On nam je bio duhovna i fizička zaštita u tolikim teškim, neugodnim i neizvjesnim trenutcima odrastanja našeg centra, od njegova rađanja do sazrijevanja i punoljetnosti.

Zašto baš Žepče? I kako je narod reagirao?

Vjerojatno je, kako rekoh, činjenica da je više braće bilo iz toga kraja, bila važna, ali mislim da nije bila presudna. Bilo je i drugih krajeva iz Bosne i Hercegovine odakle je bilo jednako toliko ili čak više salezijanaca. Mislim da je presudan bio zajednički poziv mjesne Crkve i općinskih vlasti, tadašnji političko-društveni kontekst, a osobito veliki broj školske djece. Država bi vjerojatno uspjela obnoviti u ratu razrušene škole, ali Crkva je željela temeljitiju obnovu, obnovu cijelog društva odgajajući mlade u krjepostima i stručnom osposobljavanju, kako je don Bosco govorio, odgojiti „dobre kršćane i poštene građane“. Narod je reagirao dvoznačno. To je bilo vrijeme kada je u Bosnu i Hercegovinu dolazilo mnogo međunarodnih humanitarnih institucija pa su i nas neki promatrali, premda su znali da smo svećenici, dijelom neke takve pomoći. Ljudi su nam znali dolaziti kući i tražiti pomoć za obnovu ili za rješavanje zdravstvenih problema. Mislili su da smo tu i radi toga, da imamo poznanstva i veze preko kojih im možemo pomoći. S druge strane, neki su se čudili zašto smo došli. Svećenici iz Zagreba dolaze u takvu situaciju. Nemaju ni župe, ni svoje kuće, čudno im je bilo da su svećenici tu da rade u školi. Jedina skupina koja nas je prihvatila bez zadrške bili su mladi. Oni ne kalkuliraju, gledaju čovjeka u oči i u srce i ako u tom pogledu prepoznaju dobrohotnost, iskrenost, transparentnost, dovoljno im je. Upravo radi ovoga sam i spomenuo da su te prve godine za nas bile najljepše. Nije bilo ničega što bi priječilo taj izravni govor srca, bistrinu očiju, čežnju i hod prema novome. U to smo vrijeme uređivali s mladima časopis pod nazivom Novi vidici.

Ubrzo ste počeli raditi u školi. Kamen temeljac novoga KŠC-a položen je 1997., Tehničko-obrtnička škola otvorena 1999., a godinu poslije i Gimnazija. Godine 2012. uspjeli ste otvoriti i veliku sportsku dvoranu. Očito je sve bilo jako dinamično. Kako ste izlazili na kraj s tim izazovima i tko Vam je sve pomagao?

Fizička izgradnja našeg školskog centra kao i drugih katoličkih školskih centara u Bosni i Hercegovini je Božje djelo. Kao i uvijek, Bog takve stvari ne čini izravno iz nebesa, on se koristi ljudima i institucijama. Mogli bismo pasti u napast i reći da to ipak nije za europska i svjetska financijska središta moći neki osobiti novac pa time pobiti tezu da je to nešto Božje. Istina je, svijet ima novca, ali ga ne daje nekom tko čak nije sposoban niti zatražiti ga, tko ne zna što je izrada projekta, vođenje procesa, ne daje ga nekome tko ne zna njime upravljati… Mi u Žepču nismo imali nikakve kontakte s mogućim donatorima, nismo znali kakvu školu uopće želimo, bili smo trojica jednostavnih svećenika koji su pripadali jednako tako jednoj skromnoj i malenoj provinciji. Zbog tog našeg neznanja i nesnalaženja tapkali smo u mjestu tri godine. Već nam je postajalo neugodno jer su obećanja ljudima bila velika, a realizacija nikakva. Bilo je napasti i da se povučemo. I onda je sve krenulo. Kako? Ne znam. Slučajno, spontano, na jednom susretu u našoj zajednici u Splitu s jednim njemačkim salezijancem. Uslijedilo je naše prvo putovanje u Bonn u Salezijansku misijsku prokuru. Siguran sam da su se naši sugovornici prestrašili našeg „neznanja i nesnalaženja“, ali vjerojatno je naša bezazlenost, jednostavnost i činjenica da smo mi u svim tim okolnostima otišli iz Zagreba u razrušeno Žepče bila okidač da se i oni s nama upuste u ovo Božje djelo. Tko bi god navraćao ili ciljano dolazio k nama, odlazio je pod dojmom našeg entuzijazma, ali osobito pod dojmom broja djece i mladih i njihove životnosti, radosti, darovitosti. Svakako da je donatorima bilo važno da je projekt u sigurnim rukama, da je to doista društvena potreba i da se radi o mladima. Počele su se uključivati različite crkvene i društvene institucije: Vrhovna uprava naše družbe, salezijanske misijske prokure i nevladine organizacije iz Bonna, Torina, Madrida, New Yorka, Rima, Beča, Renovabis, Talijanska i Američka biskupska konferencija, Općina Žepče, Vlada Republike Hrvatske, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i tolike druge institucije i pojedinci. Da, bilo je dinamično. Prolaznici bi primjećivali kako na Žepačkom polju cvate jedan čudan svijet, ali mi smo osobito primjećivali kako bujaju i cvatu životi tolikih mladih. Kroz naše škole ih je prošlo oko 1 200 u ovih 25 godina. Oni su i razlog i smisao postojanja našega centra i svega što ste spomenuli u pitanju. Još jedan kotačić je bio važan u nastajanju našeg centra. To su sve odgovorne osobe, poduzeća i svi djelatnici koji su radili na izgradnji. Sve su to domaći ljudi. Naš centar je dokaz da odnosi između investitora, izvođača, projektanata, nadzornih službi mogu biti prijateljski, iskreni, pošteni i profesionalni. Uz tolike koji su gradili naš centar, osobito zahvaljujem poduzećima K-Projekt i Tadić (Ting) koji su sve ove godine s nama.

Jedan od temelja salezijanske duhovnosti jest obiteljsko ozračje. Na koji ste ga način ostvarivali u početcima, pa i poslije kroz rad u školi u žepačkom kraju?

Karizma nas salezijanaca jesu mladi. Ali, iskreno, i u tom poslu smo bili nevješti u početcima. Nismo imali iskustva rada u školi, osobito ne u planiranju i vođenju odgojno-obrazovnih ustanova. Spasila nas je upravo karizma, tj. ono što je teklo našim venama, što smo poprimili u našoj formaciji. Osnovna pretpostavka za rad s mladima jest biti s njima. Mi za to koristimo izričaj: asistencija. Ozračje se teško može stvoriti postojanjem same strukture ili zacrtanim programom. Ozračje, osobito obiteljsko, je, kao i odgoj, stvar srca. Boravkom među mladima u slobodno vrijeme, za vrijeme školskog odmora, na izletima, u igri i slično, stvara povjerenje kod mladih da budu pozorni i poštuju ono što im odrasli, bilo roditelji, učitelji, treneri, svećenici… govore i u formalnim prostorima i sadržajima: u učionici, crkvi, na radnom mjestu, na treningu… I tu je don Bosco bio izvrstan. Govorio je svojim salezijancima: „Nastojte da vas mladi zavole“ i „Volite ono što vole mladi pa će i oni voljeti ono što vi volite.“ Obiteljsko ozračje je pretpostavka, kako za dobar obiteljski odgoj, tako i za bilo koji odgojni utjecaj na mlade bilo koje institucije.

Kao posebnost ističe se i oratorij. Jedan takav postoji i u Žepču. O čemu je riječ i kakvu on ulogu ima?

Oratorij je izvorna don Boscova zamisao za rad s mladima. Oratorij je kriterij, ideja, način rada, a ne samo prostor. Kada je on slao svoga prvog nasljednika don Mihovila Ruu da otvori oratorij u Torinu, rekao mu je „ti si oratorij“. To znači da je oratorij duh, odnos, vrijednost, ozračje… Postupno su nastajali oratoriji i kao prostor u kojemu se to sve skupa i živi. Don Bosco je oratoriju dao definiciju: „Oratorij je crkva koja evangelizira, škola koja priprema za život, dom koji prihvaća i dvorište za susret u radosti.“ Oratorij je kriterij prema kojemu mi salezijanci vodimo i naše škole, župe i ostale odgojno-obrazovne ustanove. Mi u Žepču imamo jedan prostor koji nazivamo oratorij, ali cijeli naš centar je oratorij. I doista, djeca i mladi to osjete. Rekao bih da je upravo taj oratorijski duh glavna karakteristika po kojoj se naše škole i župe razlikuju od drugih. Prema tom kriteriju, djeca i mladi su protagonisti vlastita odgoja i obrazovanja, a ne mi odrasli.

Osim materijalne izgradnje, možemo li govoriti i o duhovnim plodovima rada salezijanaca u Žepču? Tu su, dakako, rođena i duhovna zvanja…

Crkva općenito pa tako i naša družba u svojim dokumentima ističu da su duhovna zvanja najfiniji plod svakog pastoralnog rada, tj. da je pastoralni rad u kojemu se ne rađaju duhovna zvanja upitan. Zbog toga nas veseli činjenica da se u ovih 25 godina nekoliko mladića i djevojaka iz našeg centra opredijelilo za duhovni poziv. Neki mladići su postali salezijanci, neki franjevci, neki su postali dijecezanski svećenici, jedna je djevojka postala milosrdnica… Draga nam je ova raznolikost jer i to pokazuje da smo vjerni don Boscovi sinovi. Sam don Bosco je odgojio puno više duhovnih zvanja za druge redove, družbe i biskupije, nego za same salezijance. To je znak da je to duboko Božji čovjek. No, duhovni plod je nešto puno šire od samog duhovnog poziva. Iskreno, u Bosni i Hercegovini nije jednostavan rad na duhovnom odgoju. Razlozi tome su najčešće objektivni: politička uvjetovanost, koja još uvijek stavlja naglasak isključivo na nacionalni identitet, tradicionalno življenje vjere, činjenica da su mladi kod nas samo za vrijeme srednje škole i da nakon toga, iako još uvijek mladi i neformirani dovoljno, odlaze ili na rad ili na studij u druge sredine. Često nam ne preostaje drugo do prihvatiti misao Sv. Pavla da mi sijemo i zalijevamo, a da netko drugi daje da plod sazrijeva i raste.

Hrvatska salezijanska provincija utemeljena je 1970. Zašto salezijanci i prije 1995. nisu došli na ove prostore?

Čuo sam i čitao u našim kronikama da je bilo pokušaja. Treba voditi računa da smo do 1990. pripadali istoj državi i istoj biskupskoj konferenciji. Tada je bilo važno da je zajamčena pastoralna skrb vjernicima na svim područjima. Karizmatska raznolikost nije bila toliko nužna. Nadalje, mi smo u to vrijeme bili mlada provincija, uvijek je negdje u nama tinjala želja za osnivanjem tipičnih salezijanskih ustanova što u vrijeme komunizma nije bilo moguće. Bilo je pokušaja da salezijanci dođu u Sarajevo 80-ih godina prošlog stoljeća, pronašli smo negdje poziv iz Zavidovića 1943. u vrijeme rata. Vjerojatno je upravo rat i spriječio da se taj poziv realizira.

Imate li u planu razgranati svoju prisutnost i u druge krajeve BiH? Vi ste rođeni u Stocu, a bilo je govora da bi Vaša družba mogla doći u Mostar, tj. Vašu rodnu Hercegovinu…

Mislim da bi bilo korisno i za nas kao provincijalnu zajednicu, a i za Crkvu i društvo da imamo barem još jednu prisutnost u Bosni i Hercegovini. Mi smo redovnici i kao takvi trebamo poštivati neke kriterije kod preuzimanja ili otvaranja novih prisutnosti. Ti kriteriji se vežu uz dvije činjenice: u toj prisutnosti treba živjeti zajednica, tj. više braće, i ta prisutnost mora biti salezijanski znakovita, tj. tu treba biti mladih. Ove kriterije provjerava naša Vrhovna uprava i ona daje pristanak. Imali smo konkretan poziv od biskupa Ratka da dođemo u Mostar, ali tada stvarno nismo imali dovoljno braće da preuzmemo nešto što bi bilo znakovito i što bi dalo pastoralni doprinos Crkvi i društvu. Bog nas je posljednjih godina obdario lijepim brojem dobrih kandidata pa se možda otvara mogućnost, barem s naše strane, za razgovore.

Možemo li za kraj govoriti i o planovima salezijanaca u BiH? U svakom slučaju ne mislite napustiti Žepče…?

Jedno od prvih pitanja koje nas je u Žepču dočekalo bilo je: da, salezijanci su došli, ali pitanje je do kada će ovdje ostati. Priznam, to pitanje je kroz protekle godine često negdje lebdjelo u zraku, bilo kod naše braće, bilo kod svećenika i naroda u žepačkom kraju. Ne treba se čuditi tom pitanju. Kroz kakve sve političke i društvene Scile i Haribde je prošao i prolazi taj kraj kao i cijela Bosna i Hercegovina od 1995. do danas! Uvijek novi, činilo se često, nepremostivi izazovi: teško poraće, potpisivanje Daytonskog sporazuma sa svim njegovim posljedicama, izmjena općinskih granica i administrativno uključenje u Zeničko-dobojsku županiju, gašenje medija na hrvatskom jeziku, borba za školski program na hrvatskom jeziku, nekoliko ekonomskih kriza, veliko iseljavanje posljednjih godina, snažna demografska kriza, kontinuirana politička i ekonomska nestabilnost… Zbog svega toga legitimno je postaviti to pitanje. No, mi imamo odgovor. On je jednostavan. Glasi: dok u tom kraju ima naroda, tamo ćemo biti i mi. Ako ne bude naroda, nema smisla niti naša prisutnost. Zgrade nas u tom smislu ne zanimaju. Trenutno naroda ima, mladih ima i naša prisutnost u Žepču je neupitna.