Zaustavi se, čovječe
Božji smijeh ili sandale Majke Terezije
sub, 22. veljače 2025. 09:07
Čovjek se hvata s Bogom u koštac. A rezultat se unaprijed zna. Zna Bog, ali čovjek očito ne zna, inače se ne bi tako ponašao. I zato taj Božji smijeh.
Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik
Možete li zamisliti Boga kako se smije? Vjerujem, sve prije nego to. Boga ozbiljna, uzvišena, moćna, silna ... da. Ali da se baš smije? Ne čitamo li u Knjizi psalama, a to je Božja riječ:
„Smije se onaj što na nebu stoluje,
Gospod im se podruguje“ (Ps 2,4).
Očito je da je to zapravo ironičan smijeh, podsmjehivanje. To je smijeh nad nekim tko želi biti ono što nije, veći od drugih, veći nego što jest, koji se isprazno napuhuje. A što je izazvalo taj Božji smijeh, pa i podrugivanje? U ovom psalmu riječ je o moćnicima koji su ustali u rat s Bogom i žele pomrsiti njegove planove koje ima sa svojim Pomazanikom. Čovjek se hvata s Bogom u koštac. A rezultat se unaprijed zna. Zna Bog, ali čovjek očito ne zna, inače se ne bi tako ponašao. I zato taj Božji smijeh.
Boga koji se smije u nekoliko svojih pjesama opjevava hrvatski teolog i pjesnik Ivan Golub. Na jednom mjestu veli:
„Smije se onomu
koji se pravi važan
ne znajuć koliko je lažan.
Smije se onomu
koji podložnika tlači
zaboravljajuć da postoji od njega jači.“
Božji smijeh mogu izazvati, nažalost, i crkveni ljudi. Ne navode li na to i sve one silne titule i naslovi kojima se kite crkveni ljudi: prečasni, presvijetli, monsinjor, prelat, preuzvišeni, eminencija, ekscelencija. A uz naslove ide i odjeća odgovarajuće boje: crveni i/li ljubičasti talar, crveni pojas i dugmad, nekoć čak i čarape, pa crveni bireti i mitre koje kao da se i same natječu koja će prije dotaknuti crkveni svod. A time se mnogi i ponose jer to je znak prestiža i – dakako – zasluga. Valjda i anđeli odozgor sa smiješkom nestašno komentiraju: „Vidi onoga dolje što se šepiri kao paun u seoskom dvorištu. Sve sama šarena pera kao na šeširima tirolskih lovaca.“
A u Crkvi svi smo braća i sestre. Tako je Isus želio. Ne vidjeh nigdje u evanđeljima da On Petra ili barem Ivana kojega je posebno volio zove monsinjorom ili preuzvišenim ili barem prečasnim. Ne reče li on: „Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi', jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj“ (Mt 23,8-11). Nisu li sve te razlike naše ljudske tvorevine, strani umetak, koji u najboljem slučaju može biti lijepo šarenilo kao kod narodnih nošnji, ali nije dobro kad zbog toga mislimo da smo zaista vrjedniji od drugih.
Od svega toga šarenila i crvenila vrjednije su, primjerice, pohabane, stare sandale Majke Terezije koje je godinama nosila prašnjavim ulicama Kalkute obilazeći bolesnike i siromahe, ne dajući da joj nabave nove. Eno ih je zagrebački svećenik Mijo Gabrić uspio dobiti i danas se čuvaju kao draga uspomena na jednu sveticu našega vremena. S druge strane, puni su zagrebački kontejneri odbačene odjeće i obuće iz najprestižnijih robnih kuća! Ljubav je ono što nešto čini velikim i svetim. Pa pohabane sandale mogu biti vrjednije nego skupocjena odjeća.
Zato, braćo moja klerička, kada drugi put budemo molili riječi psalma kako „se smije Onaj što na nebu stoluje“, napravimo malu stanku i zamislimo se ne smije li se On – s pravom – i meni. Nasmiješimo se i mi s njime i budimo međusobno braća i djeca Oca nebeskoga!
Izdvojeno
Teološki pogled
sri, 20. stu. 10:03
Konferencija "Swipe, post, like"
Konferencija o formiranju vjere mladih u digitalnom svijetu pod nazivom „Swipe//Post//Like: Youth faith formation in the digital sphere“, od 16. do 19. rujna, okupila je u Sarajevu 54 mladih iz Argentine, Belgije, BiH, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Portugala, Slovačke, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Ukrajine.
