Pogled na hrvatsku ranonovovjekovnu književnost


Laurin nos. Hrvatska religiozna lirika šesnaestoga stoljeća prva je književnopovijesna sistematizacija dosad nedovoljno istražena dijela hrvatske ranonovovjekovne književnosti.

Istraživanje religiozne tematike književnog roda lirike

Istraživanje religiozne tematike književnog roda lirike

Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Djelo je napisao Krešimir Šimić i premda je proizišlo iz njegove disertacije koju je 2010. obranio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, uradci se znatno razlikuju jer su nakon obrane disertacije objavljeni radovi u kojima su donesene nove informacije. Knjiga je na 405 stranica ugledala svjetlo dana u studenome 2021. u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Sastoji se od uvoda, 14 odjeljaka, zaključka te literature i kazala imena.

Anonimna tradicija

Na početku svoje studije Šimić objašnjava zašto je izabrao naziv Laurin nos osvrćući se na problematiku izostanka Laurina nosa u Petrarkinoj poeziji o kojoj se govorilo već u 16. stoljeću, ali i zbog povezanosti talijanske i hrvatske književne kulture, naročito dubrovačke, a tako, premda do sada potpuno neistražene, i religiozne lirike.

Upravo o tome autor i piše donoseći prikaz književne kulture cinquecenta– ukupnosti talijanske umjetnosti 16. st. zaključujući kako se njezin utjecaj na hrvatsku liriku toga razdoblja ne može izravno dokazati, ali je jasno kako je itekako moguć, poglavito u slučaju ljubavne lirike.

Što se tiče samog pojma „lirika“, Šimić je u Napomeni jasno naznačio kako on pod tom oznakom ne misli na njezino suvremeno određenje, nego pokušava „obuhvatiti onaj tip ranonovovjekovnog pjesništva koji se razlikuje od epa, tragedije, komedije, pa i rudimentarno dramskih oblika“.

Poseban odjeljak posvećen je Prekmurskoj (Martjanskoj) pjesmarici u kojoj se nalaze liturgijske pjesme, ali i nabožne, neliturgijske pjesme te razne molitve, parafrazirani odjeljci Svetog pisma koji su bili karakteristični za tadašnje protestantske pjesmarice.U istraživanju su donesene brojne rukopisne zbirke,prvobitno anonimne sastavke, ali vrijedne jer iza njih stoji teološka tradicija baš kao što se neki ljubavni lirski diskursi temelje na tradicijama koje počivaju na antičkoj filozofiji.

Autorsko pjesništvo

Kako ova tematika nije posve zanemarena u nacionalnoj filozofiji, pokazuje i primjer poznatih nacionalnih pisaca. Tako Šimić donosi pjesništvo niza autora među kojima su: Marko Marulić, Petar Lucić, ŠišmundoMenčetić i Džore Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Nikola Dimitrović, Dinko Ranjina i DominkoZlatarić.

Pri tome on bira klasičan književnopovijesni opis koga je nazvao „filološka deskripcija eklektičke naravi“, a kojim je želio pokazati kako je domaći književni studij ostao uskraćenistraživanjem toga razdoblja, koga je nazvao renesansa, time što je zanemarivao bogatstvo koje je 16. stoljeće iznjedrilo – religioznu liriku. Stoga mu je namjera ovim djelom pokazati kako religiozna lirika 16. stoljeća, osobito autorska, "nije puki relikt srednjeg vijeka, nešto retrogradno, književnost koja se nije estetski osamostalila i postala samostalan društveni podsustav", kako je zapisao u Napomeni na početku.

Iako je tematika ovoga djela bila predmetom i ranijih studija, sustavno proučavanje je izostalo u čemu se i zrcali vrijednost ove knjige koja donosi sveobuhvatan pogled na hrvatsku ranonovovjekovnu književnost.