Otisnuto na 164 stranice formata 21x21 cm, djelo Običajnik župe Briješće: 1984.-2024. izišlo je u srpnju 2024. u izdanju Medijskog centra Vrhbosanske nadbiskupije. Autor je vlč. Josip Vajdner, župljanin i aktualni, deveti po redu, župnik u župi smještenoj na padinskim dijelovima zapadnoga ulaza u Sarajevo. Osim predgovora, kratkog uvodnog predstavljanja povijesti ove vjerničke zajednice, knjiga se sastoji od četiri cjeline koje čitatelja upoznaju s običajima zabilježenima kod katolika na rečenom prostoru, a i šire. Potom slijede riječi zahvale, bibliografija i kratka biografija autora, između kojih je recenzija koju potpisuje dr. Dubravko Turalija, profesor biblijske teologije na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Sve je bogato prožeto s više od 200 fotografija u boji i ukoričeno tvrdim uvezom.

Objašnjavajući ideju nastanka ovakvoga djela, autor je ustvrdio kako je u „ozračju nostalgije za minulim i osjećaja praznine koju nosi užurbano doba, bitno zabilježiti običaje koji obilježavaju život jednoga pokoljenja“ (str. 9).

Smještajući župu u povijesni i zemljopisni kontekst, vlč. Vajdner je zabilježio da ju je dekretom od 8. srpnja 1984. utemeljio vrhbosanski nadbiskup mons. Marko Jozinović. Istražio je i zabilježio kako su u ovom sarajevskom naselju s koga puca pogled na grad, najprije sestre klarise iz Splita 1981. kupile kuću s nakanom osnovati svoj samostan, što pak nije realizirano. No zato je na prijedlog stupskog župnika vlč. Stipana Mišure odlučeno da ovdje bude središte nove župe odvojene od matice na Stupu. S vremenom je ova zajednica rasla tako da je 1991. imala 950 članova. Svoju župnu crkvu počela je graditi 1991., skoro pa pred sami rat, te je uspjela završiti tek 2012., da bi ju posvetio 13. srpnja 2014. vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić. U trenutku stavljanja na papir običaja brojala je 185 duša.

„Osim nabrajanja kako se to nekoć radilo i kako se danas obdržava, nakana je bila u kratkim crtama i protumačiti običaje tragajući za odgovorom zašto se to tako čini ili zašto se činilo“, zabilježio je autor (str. 156)

U knjizi se potom u najvećem dijelu naslovljenom Kroz liturgijsku godinu niže 40 običaja koji prate katolički kalendar: počevši od adventskih (pravljenja adventskog vijenca, Misa zornica, darivanja djece i sijanja pšenice …), preko božićnih (kićenja božićnog drvca, pravljenja jaslica, velike ispovijedi, Badnjaka, „polaznika“, blagoslova obitelji…), korizmenih (pepeljanja, posta, križnog puta, Cvjetnice…) i uskrsnih (posvećenja, „Uskrsnog uranka“, šaranje/bojanje jaja…) pa do onih tijekom vremena kroz godinu (blagoslova polja na Markovdan, krunice, patrona župe, Ivandanjskih vatri, blagoslova vozača i vozila, Gospojine i spomena na vjerne mrtve).

Slijedi zatim odjeljak Običaji vezani uz slavlje sakramenata i pobožnosti u komu je pribilježeno što se obdržava uz sakramente te Materice, Očiće i Mladence, kao i „Leopoldove četvrtke“ i sprovod.

Treći dio sadrži Druge crkvene običaje koji se tiču: pohoda nad/biskupa župi, ministranata i čitača, kumovanja, blagoslova školaraca, hodočašća, priloga za Crkvu, „navještenja“ molitve za pokojne te spomena na žrtve Bleiburške tragedije i molitve za pokojne branitelje i žrtve posljednjega rata…

Završno, tu su i Običaji iz života kao što su: što se sije, sadi i bere u ovom kraju; koje se životinje uzgajaju; zatim o pečenju rakije, sušenju mesa, mobi, župnom roštilju, njegovanju prijateljstva u različitosti…

Upućujući na važnost jednog ovakvog djela, dr. Dubravko Turalija je u recenziji istaknuo kako su ovi običaji proistekli iz narodnog vjerskog duha, a „usađeni su u bosansku zemlju“. „U knjizi se tako nude izrazi vjerskih mirisa koji se tiču katoličke župne i kućne atmosfere, zatim običajni vonj iz nekih dalekih dana i davnih vremena te parfemi modernog i suvremenog doba koji se, u društvenom smislu, uvelike razlikuju od one negdašnje klasične životne naviknute svakidašnjice“, zapisao je dr. Turalija preporučujući knjigu na čitanje svima s obzirom da je moguće kako će u bliskoj budućnosti postati „prvorazredna arhivska građa slična onoj biblijskoj u Genizi u Kairu“.

KT