Vlado Kudić
Sri, 05. Travanj 2017. 11:28
Gazeći dugim koracima, prilično nezgrapno, grabila je Ruška cestom koja vodi ispred okupljališta mladih.
Mašući rukom iznad glave, kao da se brani od muha, glasno je nabrajala nešto samo njoj znano. Oko nje su, u čoporčićima, trčkarala gradska djeca zadirkujući je:
- Ruuška kruuška, Ruuška puuška, Ruuška muuška!
Ne osvrćući se na dječje zadirkivanje ona se žurila, kao da ide nekud s ciljem i kao da već prilično kasni. Samo bi katkad znala zastati i desnom rukom napraviti kružni pokret rukom iznad glave s ispruženim srednjim prstom, kao da ih razgoni i podviknuti:
- Noosi vaas biis!
Dječja cika i smijeh bi tada kulminirali, kao da su cijelo vrijeme čekali baš taj trenutak.
Znala je Ruška dnevno po nekoliko puta prijeći svoju putanju, uvijek istim tempom, snažnim dugim koracima, kao da „vozi u petoj“ kako su je komentirali.
Netko prenese vijest u kafić iz kojeg žurno iziđe Macan s cvijetom kojeg je uzeo iz obližnje cvjećarnice s one hrpe koja se više ne može uvrstiti ni u kakav ukrasni aranžman. No, za takve prigode svaki put savršeno posluži Macanu za njegov, već dobro, poznati show s Ruškom.
Trznuvši mu cvijet iz ruke, s blagim osmjehom na krajičku usana, nastavi Ruška svoj put, dobro poznatim korakom, kao da je svi vjetrovi nose. Dok se udaljavala mahala je desnom rukom iznad glave, pokazujući valjda da ona nije djevojka koja lako oprašta. U lijevoj je nosila cvijet, kojeg, začudo, nikada nije odbila bez obzira na Macanovo nevjerstvo.
Vraćajući se sa svoje „pozornice“ u kafić Macan istom razvuče osmijeh zadovoljan prizorom publike s čijih je zajapurenih lica slavodobitno pobirao sve simpatije. Često ih je on uveseljavao i na druge načine, no uloga Ruškinog prosca bila je sami vrh njegovih uličnih performansa.
Muški su mu pružali dlanove na give me five na što bi on, u prolazu, otpozdravljao udarajući jake pljeske po njima.
Taj Ruškin uzvik „nosi te bis“ u paketu s pokretom desne ruke i ukočenim srednjakom postade nezaobilazni dio svakodnevnog mladenačkog žargona kad se nekoga htjelo otpiliti zbog nečega; ili onako na čistu miru, bez ikakva povoda budući je bilo dovoljno reći te riječi ili napraviti onu Ruškinu gestikulaciju da se lica razvuku na osmijeh.
**
Ruška je stara cura, odavno prevalila četrdesetu. Pojavila uz rat s valom izbjeglica koje su pristizale u grad sa svih strana. Odmah je svima upala u oči svojim načinom odijevanja- kombinacijom civilne odjeće s narodnom nošnjom i svojim prilično smiješnim pokretima. Srednji prst na desnoj ruci nije mogla saviti, bio je ukočen izgledajući kao da njime pokazuje kakvu prostotu.
Upravo je to bilo presudno da postane predmetom zabave provincijskoj mladeži. Mnogi su se šprdali s njom. Neki su donekle bili pristojni, kao Macan, ali često je bilo neugodnih situacija s neotesanim momcima koji su svoje bahato ponašanje iskazivali tako što su, svjesno ili nesvjesno, ponižavali, od zemlje poniženu, Rušku.
Uz svu pamet koju joj Bog dade, oskudijevala je i u svome tjelesnom izgledu, djelujući prilično grampavo i neugledno. S takvom pameti da je privlačnoga izgleda, vjerojatno bi bila lagan plijen i za tjelesne manipulacije momcima uzburkane krvi koji su se nad njom verbalno iživljavali. Ovako, barem je bila toga pošteđena.
Na sva ta ponižavanja ona nikada nije reagirala i činilo se kao da joj sve to nimalo ne smeta, kao da ne dopire do centra koji to registrira, obrađuje i onda šalje poticajni impuls na reakciju.
Jedino što se moglo zapaziti u njezinim osjećajima bila je „tobožnja“ ljubomora na Macna kojega je često viđala s mnogim djevojkama među kojima je bio omiljen ne samo zbog svog smisla za humor već i privlačne vanjštine.
***
Nekoliko dana prije Uskrsa župnik Ivan i mladi prakaratur Jozo obilazili su gradsko groblje i činili popis radova koje treba obaviti za uređenje prilično zapuštenog groblja.
Na ulaznoj kapiji, Jozo baci pogled u dno groblja i tu ugleda neku spodobu pokraj jednog groba. Zagledavši bolje razvuče osmijeh. Bila je to Ruška. Čučala je. U glavu mu dođoše mnogi komični prizori iz grada kojima je kumovala. Dok je župnik razgledao oronulu kapelu i pravio popis radova, on se laganim korakom uputi prema njoj. Kad se primače sasvim blizu nazva:
Ruška prebaci težinu s jedne noge na drugu, krenu lijevom rukom da popravi rubac na glavi, pa odgovori:
Na nasmijanom Jozinom licu se pojavi tračak ozbiljnosti. No, cirkus mu je i dalje bio na pameti unatoč riječima koje je čuo, a kako i ne bi kad razgovara s najvećom „atrakcijom“ u gradu i tu, logično, nema mjesta nikakvoj serioznosti. Učinilo mu se da je u njezinu glasu i uzdahu osjetio žal za nečim što se nije dogodilo: „Mene nisu (silovali), već su mi samo nožom...“
- To joj je bila jedinstvena prilika... hehe - proletjelo mu je kroz glavu. Bit će zabavno ispričati to i ostalima - smiješio se Jozo svojim mislima. Nakon nekoliko trenutaka, upitao je:
Grob je izgledao uredno. Nijedne travke na njemu, a svuda uokolo nalazili su se cvjetovi zabodeni u zemlju, neki već pomalo svenuli. Odnekud se Jozi ti cvjetovi učiniše poznati i skoro mu to dođe u svijest ali ga preteče druga misao:
Ruška nije shvaćala da joj je upućeno pitanje. Šutjela je.
Jozo razvuče osmijeh.
Međutim, Ruška samo blago odmahnu rukom i reče smireno:
Zašutjela je na tren, a onda ustala i tako jasno pogledala Jozu u oči da on ustuknu pred njom. Skrenuvši potom pogled negdje u daljinu nastavi:
Jozo je stajao zbunjen.
Roj misli koji Jozi učas nagrnu u glavu, navuče kratkotrajno crnilo, tako da u trenutku blago posenta. Kao da je bio glavni krivac za sve, okrenu se i odlazeći samo nerazgovjetno promrsi: Oprosti!
****
Radost i slavu uskršnjeg jutra nadaleko je raznosila jeka crkvenih zvona. Nakon mise na kojoj je župnik Ivan nadahnuto propovijedao mnoga srca se razgališe i otvoriše. Uslijediše iskrene čestitke pučana. Svuda uokrušce nalazile su se male skupine, uglavnom djece, koja su se tucala šarenim jajima i koja su neprestano ponavljala:
A kad bi se ishod ponovio neki bi dobacivali:
- U njeg je osušak, čuješ kako šuplje ječi!
- Nije nego nalivak vidiš kako je teško!
Uskršnji ugođaj odjednom prekide cika koja sve nadjača:
Dolazila je Ruška.
Jedan od hrabrijih dječaka koji je trčao iza nje u naletu je udari, onako ovlaš, s leđa po glavi i bježeći dobaci:
Ne osvrćući se Ruška je žurila.
Oni bliži nasmijaše se dosjetljivosti vragolastog dječaka koji u trenutku smisli tako prikladnu rimu. Dok oni komentiraše Rušku i smijaše se prakaratur Jozo stajaše po strani. Ozbiljan. Dobro je on znao kuda se Ruška žuri. Znao je da je zovu njezine duše.
- Doista, njima pomaže samo molitva ponizna srca - mislio je - jer da nije tako ne bi ona primila ovu ćušku kao svoju uskrsnu čestitku. Prava živa mučenica... sve trpi da drugima olakša - bilo mrtvima, bilo živima. Nama živim dripcima! - parao je Jozo pogledom visoko po nebu, kao da mu predbacuje što joj namjeni tako nezahvalnu ulogu.
„Budite kao Krist i trpite jedni za druge“... prostrujaše mu iznenada kroz glavu riječi s mise.„Budite kao On i trpite...“
Jozo se zamisli jače:
- Pa, te riječi, izgleda, shvaća jedino blesava Ruška!
I dok se drugi smijaše, njemu dođe da stane pred nju i duboko joj se pokloni, baš onako kao što to učini maločas izlazeći iz crkve. Da prigne koljeno pred blesavom Ruškom koja je granala rukama na sve strane s provokativnim srednjakom, izgledajući kao da prkosi cijelom svijetu, dok besciljno grabi.