Anto Stanić

Sine, nemoj mi se odmetnuti od Boga


U kolovozu 1963. moj kolega Mijo iz Vranaka kod  Kreševa i ja završili smo učiteljsku školu u Sarajevu. Odmah u lipnju iste godine smo i diplomirali. Veliko je to bilo za nas i za naše roditelje u to vrijeme završiti učiteljsku školu.

Mijini roditelji su Ivo i Anka, a moji Luka i Jela. Oni su se u to vrijeme žrtvovali kako bi od svoje bijede izdvojili novac za školovanje sinova. Mi smo im obećali napraviti slavlje, sijelo u znak zahvalnosti za žrtvovanje dok su nas školovali. Sijelo smo napravili na Pomolu, visoravni u podnožju planine Inač sa zapadne strane.

            Dogovorenog dana u jutarnje sate došli smo na odredište.

Dan je bio prekrasan. Pekli smo janje. Dok se janje

peklo, mi smo igrali lopte i pomalo svirali: Mijo gitaru, ja

prim, a Drago - Mijin zet, violinu. Pila se rakija i pivo. Svi smo

pili, čak i moja mama, iako nikad prije nije kušala alkohol.

Bilo je veoma veselo. Tu su svraćali mnogi ljudi koji su te

nedjelje bili na izletu u tom predjelu te se veselili skupa s nama.

Blizina Sunca zapadnom horizontu najavljivala je kraj dana i veselja. Do moga sela C. Kamenik trebalo je pješačiti više od sat vremena.

Otac se napio, mama nešto manje, ja dobro ućeifio. Pozdravili smo se s  društvom i krenuli prema selu. Išli smo zagrljeni, pjevali,

vrištali, iskazivali poštovanje jedni drugima. Mamu

je alkohol ponio na priču i savjete.

- Sine moj - govorila je - voljela sam da si izučio za

svećenika, ali neka si i učitelj. Nemoj mi se, sine, odmetnuti

od Boga. Nemoj dušu prodati đavlu. Moli Boga, On je milostiv,

puno puta je pomogao tebi i svim ljudima.

Otac je s vremena na vrijeme prekidao majku riječima:

"On je pametan, on zna što i kako treba raditi."

Sijelo i put sam brzo zaboravio, ali mamine riječi: "Nemoj

mi se, sine, odmetnuti od Boga", urezale su se u podsvijest

i dugo, dugo su opominjale.

Opominjale su toliko dugo, sve dok istinski nisam

pronašao Boga koji je postao svjetlost, nada, putokaz u

mome životu. Moj put bez Boga bio je prazan i besciljan.

Majko, hvala ti za zvono koje si ugradila u mene.

 

Ulomak iz romana Istinita bajka