Lidija Pavlović-Grgić

Zamjenska baka


Tog proljeća kad mu je na pješačkom prijelazu putanju prekinuo vozač koji je zažmirio na prometnu signalizaciju, odbacivši bespomoćno tijelo pod vozilo iz suprotnog smjera, Antun je pukom srećom ostao živ.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Nakon višemjesečnog liječenja u Zagrebu tek se sredinom prosinca vratio kući u Mostar. Presječene kralježnice, bez imalo volje za životom izgledao je poput goluždravog ptića koji je s velike visine ispao iz gnijezda. Njegov jedinac Miro pravio se da ne primjećuje očev ugašeni osmijeh i noge koje više nikad neće koračati u veliku obiteljsku vinariju, ni drugdje. Sklanjao je pogled sa sivog odsjaja očevih očiju, njegovih mršavih prstiju koji bezvoljno dotiču hranu i tihih stopala, tražeći u svakom trenutku izliku za bijeg iz kuće. Najviše je vremena provodio s rodicom Laurom, koja ga je obasipala mnogim veselim pričama o dogodovštinama u školi i oko nje.

***

Bližio se Badnjak, a Mirina majka Mila posve je zaboravila na običaj kićenja božićnog drvceta.

– Vidiš da je tata loše. Nemam vremena za jelku – pravdala se, iscrpljena brigom za teškog invalida. Zato je Miro taj i iduće Božiće slavio uglavnom u susjednoj zgradi, kod strica.

– Laura će mi pričati viceve, stric Pero će donijeti janje, a strina Ana će okititi jelku i ispeći brdo kolača – govorio je plavokosi i plavooki dječak uvijek uoči rođendana Božjeg sina. Tako je i bivalo sve dok se Laura nije otisnula na studij u Englesku, a Miro je tada već bio gimnazijalac, pa je božićnom drvcetu i kolačima prestao pridavati prijašnji značaj. Tada mu je postalo važnije kako se nakon polnoćke dobro provesti u diskoteci ili drugdje. A odabravši kasnije medicinu u Zagrebu, pretvorio se u mehanizam za učenje koji počesto nije registrirao ni nedjelje ni blagdane. Rijetko je tijekom studija dolazio u Mostar, koristeći svaki slobodan trenutak za druženje sa stručnom literaturom i želeći se u roku domoći diplome i tako opravdati povjerenje strica koji je od Antunove nesreće na plećima sam nosio i vinariju i sve druge brige dviju obitelji, svoje i bratove.

***

Nakon obrane diplomskog Miro je isplanirao kako će na Božić u staroj obiteljskoj kući obilježiti i ostvarenje svog cilja, čemu se najviše obradovao Antun jer je doživio slaviti uspjeh svog jedinca koji ga je oduševio i viješću o planovima za specijalizaciju iz neurokirurgije.

Mila i Ana očistile su i uredile kamenu jednokatnicu, obiteljsko ljetno odmorište na periferiji Mostara, dok se Miro uz stričevu pomoć pobrinuo za hranu i piće. Nedostajalo je samo drvce.

– Strina, jesi li svoju jelku okitila onim starim nakitom? – obiteljsko zajedništvo podsjetilo ga je na nekadašnji božićni sjaj, i onaj unutarnji i onaj vanjski.

– Starim nakitom? E, nisam. Laura ga je odnijela u London. Što pitaš? – odvrati Ana.

– Želim okititi jelku da mi uljepša slavlje. Htio bih da bude poput one tvoje nekadašnje.

– Čuj, okitila sam jelku u našem stanu, nije ni slična onoj prijašnjoj, ali okitit ćemo još jednu zajedničku i to živu – namignu, obećavši da će od susjeda kupiti pravo drvce ako Miro donese nakit. On se složi, a Ana ga uputi u jednu veliku trgovinu.

Vozeći se prema središtu grada, uz cestu ugleda staricu koja je podizala poklopac kontejnera. Zaustavio se tik do nje.

– Gospođo, mogu li Vam nekako pomoći? – upita, izlazeći iz Audija. Starica na trenutak zastade, okrenu se kako bi se uvjerila da se mladić obraća baš njoj.

– Meni ni Bog ne može pomoći – ravnodušno će ona, nastavljajući pretraživati smeće.

– Možda Vam mogu pomoći da bar pred Božić ne radite to što radite – odvrati mladić ganuto.

– Ne trudite se... Mladi ste, zabavljajte se! – uslijedi neočekivan odgovor.

– Kako ću se zabavljati kad vidim Vas? – posegnu u džep i pruži smotak novčanica.

– Evo… Mislio sam kupiti neki lijep nakit za bor, ali Vama će novac bolje poslužiti.

– Moj mladiću, to je mnogo… Nemojte… Uzet ću samo malo za meso i kruh – oborivši pogled, žena drhtavom rukom uze samo jednu novčanicu.

– Uzmite sve, slobodno – namignu joj Miro.

– A kako ću Vam se odužiti?

– Nikako. Skuhajte nešto lijepo za blagdane i uživajte.

– Ma, čekajte! Spomenuli ste nakit za jelku – ja Vam mogu pomoći – zasja njezino lice.

– Kako?

– Imam stare ukrase iz nekih boljih vremena, kad je moj muž bio još živ. Meni to ionako više ne treba. Živim u blizini. Da odemo kod mene?

Miro na trenutak zastade iznenađen tom čudnom ponudom, ali ipak pristane. Uskoro se nađe u skromnom ali urednom stanu, prepunom uspomena na neke prohujale dane. Žena pronađe i pred njega stavi staru kutiju.

– Evo ga! – otvori poklopac, a unutra zasjaše darovitom rukom vješto oblikovane i oličene staklene kuglice raznih veličina, ptičice, ledenice, zvonca…

– Ne mogu to uzeti – uzdahnu mladi doktor.

– Morate. Ionako to nemam kome ostaviti. Nemam ni djecu ni unuke, pa bor odavno ne kitim – starica iz kutije izvadi dvije staklene ptičice pa ih brzo spusti na klupko svjetlucavih vrpci.

– U redu, ja ću Vam onda to čuvati… Sad moram ići, ali vratit ću se. Doviđenja i hvala Vam! – ispali on i odjuri, jedva suspregnuvši suze.

Došavši kući, odmah strini pokaza kutiju.

– Miro, odakle ti ovo!? – zbunjeno će ona.

– To je dar jedne posebne bake.

– Koje bake? – iznenadi se Ana.

– Uf! Pa ne znam joj ni ime! Baš sam smotan… – Miro se lupi po čelu i ispriča što mu se maloprije dogodilo.

– Čuj, ne vjerujem ti ni riječ, ali odoh ja po jelku pa ćemo je zajedno okititi – nasmija se strina, požurivši kod susjeda, koji joj je izabrao prelijepo drvce čije je grane začas posula inspiracija složnih ruku.

Kad je sve bilo gotovo, Miro se odmaknu i poluotvorenih usta pogleda rezultat.

– Lijepo će ti jelka prekosutra ukrasiti slavlje. I ćaća ti je živnuo otkad si školu skinuo s vrata – i on će moći malo feštati – Ana je bila prezadovoljna.

***

Božić je protekao baš onako kako je Miro i želio. Dan je započeo misom, a nastavio se uz obilje veselja i ukusne hrane. Antun je punih usta zadirkivao Peru zbog tobože loše pečene janjetine, dok su se Mirini i Anini obrazi crvenjeli od smijeha, a vesela je bila i Mila – iz duboke posude sipala je šalu za šalom, kao da je željela nadoknaditi sva propuštena slavlja. Samo je nedostajala Laura. Javila je da će doći na Stjepandan. Prevoditeljski joj posao ne da putovati baš uvijek kad ona poželi.

Čim je stigla, požurila je do Mire koji je u staroj kući još gazio dubokim snom.

– Ustaj lijenčino, prespavat ćeš i Novu godinu! Sretan ti Božić! – njezina vika probudi mladog doktora i još pola susjedstva.

– Sretan Božić i tebi! – on je dočeka toplim zagrljajem, a zatim pokaza jelku.

– Vidi je! Sliči na onu našu starinsku! – Laura se oduševila.

– Takvu sam i htio – oči mu zasjaše.

– Izvoli, raskomoti se, a ja se brzo vraćam. Idem čestitati Božić svojoj zamjenskoj baki – umalo sam zaboravio! – zbrza Miro, odjenu kaput i izjuri, ne sačekavši da mu rodica bilo što kaže.

– Zamjenskoj baki? – ponovi ona u čudu, ne mogavši skinuti pogled sa staklenih ptičica, ušuškanih u gnijezdu od svjetlucavih vrpci navrh božićnog drvceta.

25. 12. 2010.