Piše: Mario Bernadić, Katolički tjednik

Dok nas Luka suočava s izazovom vjere u smislu posvemašnjeg pouzdanja, dotle kao da nas Ivan više vodi k onoj vjeri koja želi razumjeti i znati.

Na misi Polnoćki tradicionalno slušamo Lukin evanđeoski izvještaj o Isusovu rođenju (2,1-14) koji započinje naredbom cara Augusta o popisu svega pučanstva, i to na način da je svatko trebao otići u svoj grad odakle potječe njegova obitelj. Zatim slušamo o tome kako Josip i trudna Marija u ovome smislu odlaze u udaljeni Betlehem, no Mariju tamo spopadoše trudovi. S obzirom da u svratištu nije bilo mjesta, Marija je porodila Isusa u jednoj štalici, te mu stoga prva postelja bijahu jasle. U isto vrijeme otprilike anđeo Božji javlja obližnjoj skupini pastira da se rodio Spasitelj, te ih upućuje gdje će ga naći, dok naznačeni evanđeoski izvještaj završava veličanstvenom anđeoskom pjesmom (r. 14).

Gdje se već slavi i božićna misa zornica, za evanđelje je predviđen nastavak prethodnog Lukina izvještaja (Lk 2,15-20) koji govori o samom pohodu i poklonu pastira pred Novorođenčetom.

I zatim, na dnevnoj božićnoj svetoj misi odjednom slušamo nešto sasvim drugačije – Proslov Ivanova evanđelja (Iv 1,1-18). Nije da se i sam nekoliko puta nisam pitao odakle sred okićenih borova, ukrasa i veselih božićnih pjesama ovaj meditativni i ponešto zahtjevniji teološki tekst? Nekako se čini da se ono evanđelje s mise Polnoćke jednostavno puno bolje uklapa u sveukupnu božićnu atmosferu od naznačena Ivanova Proslova. A Crkvi Božjoj baš kao da je taj Proslov osobito važan i drag jer ćemo ga idućih dana poslije Božića slušati još nekoliko puta, i to u cijelosti. Stoga ćemo ovdje probati dublje zaviriti u oba ova teksta te istaknuti neke njihove specifikume.

Izazov vjere pred neslućenom dubinom biblijske drame

Dok čitamo ili slušamo Lukin evanđeoski izvještaj o Isusovu rođenju, teško se oteti dojmu sveopće topline i slatkoće. No, ukoliko se o svemu ovome dublje razmisli, tek ćemo onda, moguće, shvatiti koliko se mnogo životne muke i drame stisnulo u toj slatkoći. Studentima često znam reći da bi se u ovu svrhu trebalo staviti osobno na mjesto biblijskih likova ili se barem familijarno povezati s njima, a jedno od omiljenih pokaznih mjesta mi je „Abrahamov poziv“ iz Knjige Postanka (12,1-5). Dakle, Bog poziva Abrahama da pokupi sve svoje te da krene za Kanaan, te da će tamo od njega učiniti veliki narod. No, u svemu tome ima jedan nemali problem – naime, Abrahamu je već 75 godina! Istina, kad se „onako“ čita s lista i ne izgleda ništa odveć čudno, no pokušajmo zamisliti da naš 75-godišnji djed, otac ili brat, kako već komu, jednog dana počne pričati o tome da ga Bog poziva u daleki kraj kako bi tamo od njega načinio velik i silan narod. Što bismo mu rekli? Kad tako pitam studente, obično se otprilike usuglasimo, i to oko onog rezolutnog odgovora: „Lezi, djede, i ne mrdaj!“ Znači, sada već jasno dolazimo i do jedne sasvim drugačije pozicije naspram razumijevanja naznačena biblijskog teksta. Abrahamova vjera, naime, nije neka tek uobičajena vjera. Naprotiv, to je ona radikalna vjera, doslovno, vjera u nemoguće, kao što je i njegova nada – nada protiv svake nade (usp. Rim 4,18). A majka nas Crkva poziva da i mi vjerujemo upravo takvom radikalnom vjerom jer druge opcije zapravo ni nemamo dok živimo u realnosti za koju se nerijetko čini da posve proturječi Radosnoj vijesti (usp. KKC, 164-165).

Zanimljivo je da nam naznačeni brojevi iz Katekizma uz Abrahama preporučuju još samo jednog jedinog „svjedoka vjere“ – i to Mariju „koja je 'na putu vjere' prispjela sve do 'noći vjere' time što je sudjelovala u muci svoga Sina i u noći njegova groba“. No, sigurno je da je čak i puno prije ove završne strašne kušnje Marijina životna situacija bila često ona – skoro pa nemoguća za istrpjeti i izdržati, barem gledano iz perspektive prosječna čovjeka i vjernika. Probajmo u tu svrhu opet primijeniti onu metodu familijarizacije. Što biste rekli da vam vaša sestra, kći ili unuka jednog dana kaže da joj se ukazalo nekakvo svjetlucavo, lepršavo biće te da joj je reklo da će začeti samog Sina Božjeg? Onda jednog dana, uskoro, još vidite da je ona stvarno trudna! Pa još na kraju do vas stigne šokantna vijest da se tamo negdje na putu porodila u štali k'o zadnja sirotica i jadnica… O kojeg li neslućenog ambisa zebnje, kušnje, sumnje i nemira! No, ipak vidimo, trebalo je vjerovati baš kao što je Marija vjerovala. Stoga ona uz Abrahama i jest onaj istaknuti svjedok vjere koji nas potiče da i u najvećim životnim dramama i kušnjama čvrsto vjerujemo da je Bog s nama i da sve vodi na dobro i na spasenje, kao što uostalom i vodi.

U svakom slučaju, čini se da je naznačeni pokušaj familijarizacije s istaknutim biblijskim likovima najbrži način da se posve ne uljuljkamo u onoj nekoj svojoj najprosječnijoj mogućoj vjeri, nego da pred izazovom vjere trajno rastemo i razvijamo se…

Izazov teološkog učenja

Zanimljivo je koliku količinu otpora teologija kao svojevrsna humanistička znanstvena disciplina budi kod nekih kršćanskih umova. Ovdje se nalazimo na tragu kritike da nam je vjera po sebi sasvim dovoljna te da ne trebamo prihvaćati bilo kakve prizive razuma, pa čak ni onog svoga vlastitog. Po kojekakvim vjerskim skupovima sam čak na ove svoje uši, nažalost, znao čuti da se teologiju naziva „smećem“, i to su govorili ljudi koji se ponosno smatraju uzornim kršćanima. No, zato bi upravo sve takve i njima slične trebalo najprije upitati zašto evanđelist Ivan na samom početku svoga evanđelja, u kontekstu Isusova dolaska na svijet, ne spominje ni njegovo ime, niti kakvo „novorođenče“, nego filozofski nabijen grčki pojam lógosa (λόγος). Naši prijevodi Svetog pisma ovaj pojam redovito prevode kao „riječ“. Međutim, njegova moguća značenja, kao i samo podrijetlo, znatno su složeniji od toga. Najjednostavnije bi ga bilo prevesti kao promišljanje ili govor o nečemu. No, u različitim grčkim tekstovima, počevši od Homera, nailazimo i na neka druga značenja kao što su: „riječ“, „gramatički iskaz“, „fraza“, „svojstvo“, „slava“ (kvaliteta), „zakon“ (mjera), „logika“, „postupak“, „dokaz“, „istina“, „aksiom“, „ljudski pojam“, „božanski um“ i sl. Kod starogrčkog filozofa Heraklita lógos postaje već i svojevrsnim filozofskim problemom. On ga poistovjećuje sa sveopćom harmoničnom zakonitošću, onih po sebi dijalektičkih, događanja u svemiru. Stoici će kasnije obnoviti naznačeni Heraklitov vidik pridajući dodatno lógosu i značenje svjetske umjetnosti.

Židovi koji su govorili grčkim jezikom izražavali su ovim pojmom svoju mudroslovnu tradiciju, nastojeći ju na taj način približiti antičkom svijetu u kome su živjeli. Kod Filona Aleksandrijskog Lógos postaje već i svojevrsnim posrednikom između Boga i materijalnog svijeta, te se čini da je njegovo promišljanje u vrijeme nastanka evanđelja bilo naširoko prihvaćeno jer evanđelist Ivan tu ništa dodatno ne objašnjava, nego samo konstatira kako je o vrhuncu povijesti spasenja taj božanski Lógos sada postao Lógos sarks, odnosno utjelovljeni lógos (Iv 1,14).

Stoga bismo se ovdje još jednom mogli pitati što je Ivan htio postići ovom posve kontekstualiziranom i filozofski nabijenom božićnom pričom u kojoj nema ni Svete Obitelji, ni pastira, ni mudraca, nit' anđela, niti jaslica? Je li se svetac Božji mogao prevariti ili nam je ovim otvorio neke nove neslućene dimenzije duha, potičući tako vjerne kršćane, ne samo hrabro se žrtvovati, nego i hrabro učiti – i to neka od onih najsloženijih znanja svoga vremena?

Dva krila ljudskoga duha

U svakom slučaju, kršćanstvu se već poprilično rano dogodio ovaj nenadani „brak“ s antičkom filozofijom. Tradicionalna interpretacija ove veze je da su se kršćanski vjerovjesnici na taj način nastojali približiti mudrim Grcima, kao i to da je sam Bog uz pomoć filozofije pripremao mudre Grke za buduće prihvaćanje evanđelja.

Međutim, neka novija tumačenja, poput onog od Romana Siebenrocka, pridodaju tome i pretpostavku da je grčka filozofija pružala i samim kršćanskim vjerovjesnicima nužno potrebni instrumentarij kako bi sami bolje razumjeli otajstva koja su naviještali.

S druge strane, Carl Gustav Jung je u ovoj vezi prvenstveno vidio potrebu preživljavanja. Prema njemu, izvorno kršćanstvo ima iracionalne korijene, no da bi zatim preživjelo, kako one nutarnje, tako i vanjske neprijatelje, užurbano se moralo racionalizirati, ali to će učiniti tako uspješno, da će s vremenom postati čak i suviše racionalno.

Stoga ne čudi da sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Fides et Ratio označava razum i vjeru kao dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema Bogu, a to kao da nam već poručuje i samo Sveto pismo Novog zavjeta kroz ona dva sasvim različita božićna izvještaja. Dok nas Luka suočava s izazovom vjere u smislu posvemašnjeg pouzdanja, dotle kao da nas Ivan više vodi k onoj vjeri koja želi razumjeti i znati.