Piše: Josipa Prskalo

Katekizam Katoličke Crkve poglavito naznačuje kako krepost solidarnosti nadilazi područje materijalnih dobara. „Šireći duhovna dobra vjere, Crkva je uz to pogodovala razvitku vremenitoga blagostanja i često mu otvarala nove putove. Tako se kroz vjekove ispunjala riječ Gospodinova: 'Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati' (Mt 6,33)“, kazuje nam KKC br. 1942. Tako već više od 2000 godina u duši Crkve živi i snažno djeluje onaj osjećaj, koji je, sve do heroizma ljubavi, potaknuo i još uvijek potiče monahe zemljoradnike, osloboditelje robova, dvoritelje bolesnika, vjerovjesnike, pronositelje civilizacije i kulture svim naraštajima i svim narodima, kako bi se stvorili društveni uvjeti koji će svima omogućiti život dostojan čovjeka i kršćanina.

Pomoć unatoč kilometrima
Upravo ta krepost solidarnosti „skrivila“ je i projekt o kojemu govorimo: Kućna skrb starijih i bolesnih u Derventskom dekanatu, koji se realizira od studenog 2017., a putem Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije financira se sredstvima koja se prikupe kroz Tjedan solidarnosti. O načinu pak kako teče njegova realizacija razgovarali smo sa s. M. Augustinom Marinom Matijević, milosrdnicom Sv. Vinka Paulskog koja živi i djeluje u Derventi zajedno sa susestrama s. M. Zorislavom Katić i s. M. Koranom Cigić. Ona je rođena u župi Sv. Josipa u Tesliću i redovnica je već 24 godine...

„Kroz 2018. projekt je financirao u potpunosti Caritas Vrhbosanske nadbiskupije. U 2019. smo povremeno iz Caritasa dobivali materijalna sredstva: hranu, pelene, medicinska pomagala, deke, obuću koje smo onda, o svom trošku, dostavljale najpotrebnijima. Ta je praksa nastavljena i u ovoj 2020.“, kazala je s. Augustina napomenuvši kako je Derventski dekanat prostorno jako velik i korisnici su kilometrima udaljeni jedni od drugih, te se znalo dogoditi da su s. Zorislava i ona u jednom danu obišle desetak bolesnika i napravile krug od 80 kilometara.

Svjesni smo kako je Bosna i Hercegovina, a time i Vrhbosanska nadbiskupija te Derventski dekanat u zadnjem ratu prošla svoju kalvariju, a prolazi je još i danas. U ratnom vihoru svi stanovnici ovog prostora bili su prognani i istjerani, a kuće i stanovi im porušeni i devastirani. Neki od hrabrih su se vratili. Sada su to uglavnom starci i starice koji trebaju nekoga da im otvori vrata i pomogne im u njihovoj starosti. Mladi se nisu vratili...

Solidarnost ne poznaje vjeru i naciju
Iako je riječ o projektu u kojeg su ubrojene sve župe ovoga dekanata, ne realizira se u svakoj. Tako je najveći broj korisnika – upravo spomenutih starica i staraca koji se jesu vratili – u derventskoj župi, potom u Bijelom Brdu, Ceru, Koraću, Kulini, Novom Selu, Velikoj Bukovici, na Plehanu i u Žeravcu.

Sugovornica nam je otkrila kako su tijekom 2018. imali oko 70 korisnika koje su nastojale obići barem jednom mjesečno, a ako je bilo potrebno i češće. „Poslije toga do danas obilazimo oko 40-50 starih i osamljenih osoba. To nisu isključivo katolici. Imamo nekoliko pravoslavnih i muslimana“, dodala je.

Deset susreta s Bogom
S. Augustina otkrila nam je i kako ona doživljava ovaj vid pomoći potrebitima. „Sv. Vinko utemeljitelj naše družbe govorio je prvim sestrama: 'Ako 10 puta na dan pohodiš bolesnika i potrebnika, ti si 10 puta susrela Boga'. Stoga i mi njegove sestre nastojimo ići tim putem i gledati u svakome od njih bližnjega koji treba našu pomoć. Svi koje obilazimo posebno su željni pažnje i brige. Uz starost i bolest najveći im je problem samoća. Ako su i imali djecu, ona su daleko, a većina ih nije bila u braku ili nisu imali djece. Rijetko ih netko nazove. Nekada danima ne izgovore ni jednu riječ jer nemaju s kim. Željni su lijepe riječi, suosjećanja i nekoga tko će poslušati njihove probleme i jade. Ako je netko bolestan ili padne zovu nas u bilo koje doba dana ili noći da ga vozimo u bolnicu ili idemo u pratnju sa hitnom. Čekamo da vidimo hoće li ostati u bolnici ili ih treba vratiti doma nakon pregleda. Nerijetko nas zovu kad netko umre da ga spremimo, obučemo i molimo Bogu za njegovu dušu“, podijelila je s nama s. Augustina te otkrila kako je njihova zajednica u Derventi 2018. adaptirala nekoliko prostorija samostana za prihvat i smještaj starijih osoba koje se više ne mogu brinuti o sebi. „Ovdje trenutno skrbimo za pet starih i nemoćnih starica. Ostalima odlazimo mjesečno, a ako nas pozovu i češće“, dodala je.

... i kad zagusti – tu su!
Spomenula je i kako iz sredstava koja im proslijedi Caritas Vrhbosanske nadbiskupije nekoliko puta godišnje dobivaju hranu, pelene, deke, obuću ili odjeću te medicinska pomagala koja onda odnesu onima kojima je najpotrebnije. „Nikada ta materijalna sredstva nisu tolika da bismo mogli svima odnijeti. Nekima koje mi obilazimo materijalna sredstva i nisu potrebna, jer se njihova djeca pobrinu da im to ne nedostaje. Takvima nedostaje društvo, lijepa riječ i uho koje će ih saslušati“, posvijestila je naša sugovornica.

Kazala nam je i kako nema dana, a da netko ne pozvoni na vrata samostana i traži hranu, pelene, novac... „To su ljudi u potrebi iz sve tri nacionalnosti. Imamo korisnike koji jedva prežive mjesec. Ponekad, kad im zagusti, mole nas da im platimo račun za struju ili vodu da im ne isključe. Nekima kupimo hranu ili lijekove, a nekima otplatimo dug koji su napravili u ljekarni ili dućanu“, posvjedočila je s. Augustina.

Nisu same, s njima je Sv. Vinko
Istaknula je kako je Sv. Vinko rekao da je sve moguće čovjeku koji moli, te da tako i one – sestre milosrdnice svakoga dana mole za one kojima su potrebne. „Svakodnevnica nam je prožeta molitvom i radom u samostanu i u župnoj crkvi te brigom za najpotrebnije prema našim mogućnostima i vremenu. Ključno je da smo mi ovdje zbog onih koji su u potrebi, starih, bolesnih i osamljenih. A tu smo i da budemo od pomoći župniku i župljanima koji svakodnevno dolaze radi neke usluge. Redovnički poziv se ostvaruje u malim stvarima, u sitnim koracima, zaboravljajući sebe i gledajući u vječnost. Nastojimo nastaviti povijesni hod sestara milosrdnica koje ovdje djeluju skoro 150 godina“, priznala je sestra te s nama podijelila jednu dragu uspomenu: „Tijekom jednog obilaska s. Zorislava i ja smo pokucale na vrata jedne starice koja je polupokretna. Kad nas je ugledala kaže: 'Evo meni danas Božića!' Ljudima koji su osamljeni i zaboravljeni svaki dolazak znači jako puno. Željni su tople riječi i raspoloživosti srca koje će ih saslušati, nekoga tko će s njima izmoliti krunicu“, poručila je naša sugovornica koja svojim djelovanjem, zajedno sa susestrama, samo nastavlja lanac solidarnosti koji je već 14. godinu zaredom neprekinut, a čine ga – u osnovi – ljudi i Caritas Hrvatske, a potom Caritas Bosne i Hercegovine sa svojim nad/biskupijskim Caritasima koji nastavljaju nizati karike solidarnosti...