Kakav je i tko je „krivac“ za Božić u tuđini?!


Riječ „Božić“ u sebi otkriva sliku malenog Boga rođenog u jaslicama, okruženog Marijom i Josipom, anđelima, mudracima, pastirima i domaćim blagom... Isus tako prve trenutke ovozemaljskog života – jedan od važnijih dijelova same Objave – provodi u zajednici i zajedništvu.

Stela sa suprugom Christianom, sinom Lukasom i kćerkom Rebeccom

Stela sa suprugom Christianom, sinom Lukasom i kćerkom Rebeccom

Piše: Josipa Prskalo

Upravo taj segment zajedništva iznimno je važan za samo kršćanstvo, a poglavito kada je riječ o najvećim svetkovinama – tada svi teže i žarko žele biti sa „svojima“. No, taj „luksuz zajedništva“ iz dana u dan ima sve manje obitelji...

Rat je prošao, pa nakon više od dva desetljeća možemo reći i poraće, ali naši ljudi (ponovno, masovno) odlaze iz države... Željeli smo donijeti točan podatak o kojem broju je riječ, ali u Agenciji za statistiku BiH ljubazno su nam objasnili kako nemaju tog podatka nego samo informacije koje se odnose na migracije unutar zemlje. Tako su nam još i napomenuli da taj podatak, nema ni Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice niti Ministarstvo unutarnjih poslova jer, kako kažu, kod nas nema kazni za one koji boravak u inozemstvu, duži od 15 dana, ne prijave nadležnim vlastima.

U došašću je jasnije...
Iz Agencije za statistiku još su nam poručili kako ni sami ne znaju prema kojim to parametrima neki prave procjene o mogućem broju osoba koje su napustile Bosnu i Hercegovinu, ali žalosno je i sramotno da jedna država nema tijelo koje bi vodilo tu evidenciju.

No, sama brojka, u ovom slučaju, nije toliko ni važna. Važni su i, slobodno možemo kazati, alarmantni podatci da ljudi – pojedinci i cijele obitelji odlaze, kao što su jednako bitni i sami uzroci ovog „trenda“.

Mi po naravi našeg posla, koji podrazumijeva blisku suradnju sa župnicima te posjete samim župama, ovo nažalost možemo potvrditi. Tako je naime rijetkost, da se u nekoj od župa u kojima smo bili u posljednju godinu-dvije, župnici posebno ne požale na odlazak mladih, ali i cijelih obitelji što, osim puke žalosne činjenice, izaziva i posebnu zabrinutost...

Odlasci uzrokovani ratom
Ako se malo prisjetimo ne tako davne prošlosti – i rat je ljude, doduše u malo drugačijim i za sigurnost težim okolnostima, odvodio 1990-ih. Jedna od njih je i rođena Sarajka, s vareškim korijenima, a danas s više od pola životnog vijeka njemačkom adresom, Stela Golz. „Mislim kako ne trebam reći da svako napuštanje svoje zemlje sa sobom vuče veoma teško i bolno razdoblje i proces sazrijevanja, a naročito kad se napušta u ratnim uvjetima i izbjegličkim konvojima. Ja sam u Njemačku došla krajem '92., u svojoj 19. godini i s dvije maloljetne sestre. Bez poznavanja jezika, nova sredina, bez ijednog prijatelja, bez društva. Ta bol je neopisiva, za mene je to bio emocionalni šok. U početku sam samo plakala, za svim i svačim, i iskreno rečeno, nije mi bilo ni do kakvog slavlja... a Božić mi je iznimno teško 'padao na srce' jer su sve one bliske osobe, koje bi trebale biti uz nas, bile kilometrima daleko i po svuda razasute, za neke čak nisam ni znala gdje su“, otkrila nam je Stela, danas majka dvoje već velike djece Lukasa i Rebecce te supruga Nijemca Christiana.

Priznala nam je kako joj je uistinu bilo bolno i teško prilagoditi se na novom podneblju jer je sve nekako drugačije bilo... „Ovdje se živi vrlo brzim tempom. Moraš brzo raditi i brzo misliti, što iziskuje od tebe izdržljivost, prilagodljivost, koncentraciju i dobru izorganiziranost od jutra do mraka. Pri tomu si, u većini slučajeva, prepušten sam sebi što jako brzo crpi tjelesnu snagu i energiju. To se posebno osjeti u ovom došašću i predbožićnom vremenu kada bismo trebali više vremena provoditi u obiteljskom duhu i toplini doma... Tu se mi ovdje, tim jurcanjem gubimo, nekako najmanje za to vremena nalazimo. To bih ja navela kao manu na ovomu podneblju“, istaknula je naša sugovornica ne skrivajući prednosti, kojih je, kako kaže, mnogo više. „Kad je sređen socijalno-ekonomsko sustav, onda si možemo i puno više toga priuštiti, društvenim i vjerskim ustanovama se priključiti. Jedno od najljepših društvenih događanja u došašću jesu razni božićni sajmovi kojima se održavaju stari tradicionalni običaji, izlažu rukotvorine, kada se ljudi s osmjesima susreću, pa svrate na šalicu mirisnog kuhanog vina i kušaju raznorazne božićne kolačiće. Onda, na Božić, ovdje se uža obitelj okuplja već na Badnji dan, priprema se zajednička večera, objeduje se, odlazi na Polnoćku a potom se međusobno dijele darovi...“, dočarala nam je Stela.

Novi val...
No, 1990-e su prohujate skoro prije tri desetljeća, a narod jednako „bježi“. Posebno se ova slika „bijega“ nekako kristalizira u došašću i božićnom vremenu koje odiše zajedničarskim i obiteljskim duhom. Tada svi, bez iznimaka, žele biti u toplini svoga doma jer znaju da „sunce tuđeg neba, neće (...) grijat k'o što ovo grije“.

No, sunce iz Šantićeve pjesme nažalost nije dovoljno da bi danas bh. čovjek ostao na svom. Ono što je, pak, posebno neautentično jest to što ostanak ovdje „pod svaku cijenu“ nerijetko zagovaraju oni čija je rodbina, braća i sestre itekako situirana po Hrvatskoj i u inozemstvu.

Šantićevo sunce nije uspjelo zadržati ni našu drugu sugovornicu, mladu teologinju Draganu Topić iz Kreševa, koja je nakon završenog integriranog filozofsko-teološkog studija na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, odselila u Austriju. Ovo je njezina priča: „Zbog životnih okolnosti, nije mi bilo prvi put da odlazim iz rodne mi kuće te da se rastajem u suzama od roditelja, sestre, brata te onih najmilijih. Ratne okolnosti su moju obitelj navele na odlazak u izbjeglištvo u Marinu kod Trogira. Ali smo se nakon izvjesnog vremena vratili u svoj obiteljski dom u Kreševu. Rat je prošao, ali želja za odlaskom kod mojih roditelja nije jenjavala. Ekonomska nestabilnost, društvene i socijalne poslijeratne podjele bile su vidljive svakome. No, njihove želje nikada se nisu ostvarile. Nakon studija odlučila sam naći posao u struci. Dva mjeseca poslije, dobila sam posao u Osnovnoj školi 13. rujan u Jajcu. To je značilo odlazak iz obiteljskog doma. Bez razmišljanja sam prihvatila posao i spremila kofere. Iako u svojoj domovini i dalje sam bila daleko od svih svojih, obitelji i prijatelja. Dane sam provodila sama u tišini dvosobnog stana. Nakon dugog razmišljanja odlučila sam nastaviti svoj studij te se dalje teološki usavršavati. Ekonomska situacija, najprije moja, a potom i mojih roditelja nije mi ulijevala nadu u ostvarenje snova pa sam stoga uzela stvari u svoje ruke i odlučila zaraditi potrebni mi novac. Prihvatila sam ponudu svog rođaka koji živi u Mondseeu, gradiću u blizini Salzburga u Austriji te dala otkaz u školi i sama se uputila u avanturu života. U roku mjesec dana pronašla sam posao iako nisam poznavala riječ njemačkog jezika. Dobila sam priliku i iskoristila ju. Nakon nekog vremena, počela sam najprije razumijevati, a naposljetku i govoriti njemački jezik. Moji su šefovi vidjeli moju želju za radom i daljnjim napretkom te sam nakon nekog vremena dobila novi i bolji posao“, iskreno je ispričala mlada Dragana.

Dragana Topić

Dalje je dodala kako njezini razlozi za odlazak ne dolaze zbog nekoga vanjskog poticaja nego zbog unutarnje želje. „Želja mi je biti vrijedni radnik na njivi Gospodnjoj te mladima pokazati kako se može živjeti njegujući i živeći kršćanske vrijednosti. Isto tako, željela bih se usavršavati u području pastorala braka i obitelji te budućim bračnim parovima ukazati na ljepotu sakramenta braka koji je slika ljubavi Krista i Crkve“, istaknula je naša sugovornica i dodala: „Tužno je biti daleko od svojih, bilo u domovini, bilo izvan nje, ali je još tužnije osjećati se neispunjen i nesretan ispunjavajući tuđe ciljeve i želje, a ne svoje. Država Bosna i Hercegovina postala je stara mati koja čeka sa spremljenim ručkom na posjet, a ne na povratak svoji kćeri i sinova. Meni nedostaje Bosna, njezine ljepote, njezin jezik, njezini, meni dragi, ljudi, ali mi ne nedostaje njezina umorna i tužna duša koja mladima pokazuje mračnu budućnost.“

Razlozi...
Ono što se promijenilo u odnosu na nekadašnja vremena jest da se odlazak ljudi iz BiH ne iscrpljuje u ekonomskim razlozima. Oni su pali u drugi plan kad je stanovništvo počelo grcati u nezadovoljstvu: državom, društvom, zdravstvom, birokracijom i čemu sve ne... To se, iz ovoga gore napisanog, najbolje očituje u razgovoru s onima koju su otišli i njihovom rodbinom, ali i s onima koji se tek, i to intenzivno i planski, spremaju otići.

Još jedan razlog, a koji je povezan uz odlazak cijelih obitelji jest upravo taj – da se teži održati obitelj na okupu pa makar i u tuđini. Gdje samo oni znaju kako im je...

Znaju da na zornicama – gdje ih ima i ako im radne obveze to dozvole, neće sretati „svoje“ – ona poznata lica koja se uklapaju u sliku „doma“. Neće sigurno na tim istim roratama pjevati: Padaj s neba, Visom leteć ptice male ili Zlatnih krila, nego će, dok drugi pjevaju na svom jeziku, mahom njemačkom ili engleskom, oni po mislima prebirati o domu, zavičaju i svima onima koje ovoga Božića zapravo neće susresti. Iako je sam temelj Božića zajedništvo koje se ostvaruje u susretu oni će svoju rodbinu „susresti“ tek preko Vibera, Skypea i drugih društvenih platformi koje stvaraju samo privid i tek „instant olakšicu“ i „osjećaj doma“.

Priča o ovomu može se raspredati do u beskonačnost, ali je od toga nužnije da svi skinu „ružičaste naočale“ i pogledaju istini u oči. Da se čudom ne iščuđavaju što je na misama – prigodno – zornicama i polnoćkama sve manje naroda, a sve više čestitki iz inozemstva. Za Božić, ali i sve ostale svetkovine i blagdane u tuđini nije krivac netko treći – netko izvana, ovo je kolektivna odgovornost. Na nama je, što prije, podići glas i stati u kraj odlasku onih za koje „u gostinjcu nije bilo (...) mjesta“ (Lk 2,7).