sub, 04. srpnja 2026. 11:26
Francuz koji stoji iza Svjetskog prvenstva nadahnjivao se papom Leonom XIII. i katoličkim socijalnim naukom…
Dok Svjetsko prvenstvo u nogometu ponovno zaokuplja pozornost milijardi ljudi diljem svijeta, vrijedi se prisjetiti kako ovo natjecanje velikim dijelom duguje svoje postojanje čovjeku kojega je nadahnuo jedan papa.
Mnogo prije nego što je Leon XIV. pozdravljao hodočasnike na Trgu Sv. Petra, jedan drugi Leon pomagao je oblikovati suvremeni svijet. Enciklika Rerum novarum Leona XIII. iz 1891. preobrazila je katolički socijalni nauk stavljajući u središte dostojanstvo radnika, brigu za siromašne i odgovornost društva za promicanje cjelovita ljudskog razvoja.
Među onima na koje su te ideje snažno utjecale bio je i mladi Francuz Jules Rimet.
Danas se Rimetovo ime uglavnom spominje tek uz stare trofeje i nogometne kvizove. Ipak, bez njega možda nikada ne bi bilo Svjetskog prvenstva u nogometu.
Rođen 1873. u katoličkoj obitelji, Rimet se kao mladić preselio u Pariz gdje se posvetio dobrotvornom radu među najsiromašnijim stanovnicima grada. Duboko je vjerovao kako sport može imati svrhu koja nadilazi puku zabavu. U vrijeme kada su mnogi sportski klubovi bili namijenjeni određenim društvenim slojevima, 1897. osnovao je Nogometni klub Red Star i otvorio njegova vrata igračima iz svih društvenih sredina.
Bila je to iznimno jednostavna, ali vrlo snažna ideja: nogometni teren mogao bi povezati ljude koji se inače nikada ne bi susreli.
Gledajući unatrag, teško je ne nasmiješiti se toj pomisli. Danas je Svjetsko prvenstvo poznato po svojim zvijezdama, unosnim televizijskim ugovorima, dramatičnim pogodcima i izbijanjima nacionalne euforije. Ipak, jedan od ljudi najzaslužnijih za njegovo stvaranje bio je vođen vjerom u ljudsko dostojanstvo i društvenu uključenost.
Potom je izbio Prvi svjetski rat. Poput milijuna drugih, Rimet je svjedočio kako se europski kontinent razdire u sukobima. Služio je kao časnik te je za svoje zasluge odlikovan Ratnim križem (Croix de Guerre). To je iskustvo dodatno učvrstilo njegovo uvjerenje da narodima trebaju načini susretanja izvan bojnoga polja. Vjerovao je kako nogomet može biti jedan od njih. Taj ga je san naposljetku doveo do FIFA-e gdje je 1921. postao predsjednikom. Sljedeće 33 godine neumorno je radio na tomu da nogomet od niza regionalnih natjecanja preraste u istinski globalnu igru. Plod toga rada stigao je 1930. kada je Urugvaj bio domaćin prvog Svjetskog prvenstva u organizaciji FIFA-e.
Tada je sudjelovalo samo 13 reprezentacija. Nije bilo globalnih televizijskih prijenosa, tablica s rasporedom utakmica na vratima hladnjaka, a još manje beskrajnih rasprava o sudcima na društvenim mrežama. Ipak, ideja se pokazala neodoljivom. Natjecanje koje je povezivalo države kroz sport, a ne kroz sukobe, odjeknulo je daleko izvan nogometnih terena.
Gotovo stoljeće poslije natjecanje danas prati nekoliko milijarda ljudi. Obitelji se okupljaju pred televizorima. Nepoznati ljudi zajedno slave na gradskim trgovima. Djeca sanjaju o tomu da predstavljaju svoju domovinu, a čitavi se narodi ujedinjuju uz uspjehe jedanaestorice igrača koji jure za loptom.
J.P., KT