Piše: Josipa Prskalo

Danijel Stanković rođen je 27. travnja 2004. u Zenici. Rodom je iz Žepča, iz obitelji Ivanke i Zorana, te ima starijeg brata Damira. Kao posljedica prijevremenog poroda danas živi s cerebralnom paralizom – tetrapareza spastica.

Borba od malih nogu...
U razgovoru s njegovom majkom, inače učiteljicom po struci, saznali smo kako je Danijelov život od treće godine popraćen terapijama u Zagrebu, u poliklinici dr. Polovine. Ivanka je ondje učila vježbe koje je zajedno sa sinom radila doma. „Imao je dvije teške operacije nogu. Nešto smo tim zahvatima dobili, nešto izgubili. Danijel je vedro dijete, veliki borac koji hrabro podnosi sve životne nedaće. U vjeri nalazimo utjehu i snagu. Samo Bog dragi zna zašto bilo tko od nas nešto prolazi. Njegov život je duga priča i teško je to opisati“, priznala je gđa Stanković.

„Ove godine smo, u veljači, došli u Polikliniku Glavić na rehabilitaciju robotikom i nakon 12 tjedana vježbi Danijel je iz kolica ustao na hodalicu. Koliki je to napredak, to znaju najbolje roditelji koji žive život kojim mi živimo. Sve smo učinili što smo znali da dođemo na terapije ponovno i sada idemo kroz drugi ciklus u zagrebačkoj poliklinici. Tu radi vrhunski tim stručnjaka, samo je problem novac jer tjedan terapija košta oko 16 000 kuna“, otkrila je nerado Danijelova majka koja je iskoristila priliku da u ime svoje obitelji zahvali svima koji su svih ovih godina uz njih u vidu financijske i svake druge potpore.

Koliko košta (pro)hodati?!
Budući da se Stankovići bore već 15 godina, to je ogromna svota koju treba izdvojiti. „Čovjek se istroši i financijski i emocionalno. Naša sreća je u tome što smo okruženi dobrim ljudima. Imamo potporu i svoje obitelji i prijatelja, rodbine te svih dobrih ljudi koji su nam pomagali u proteklom razdoblju. Sami ne bismo mogli ništa napraviti. Hvala im svima! Sada nam je osmi tjedan terapija koje dobro napreduju. Liječnici su ga hvalili jer je došao u jako dobrom stanju, ako uzmemo u obzir činjenicu da živimo u Žepču gdje su uvjeti za djecu s takvim poteškoćama jako loši“, ispričala nam je Ivanka i dodala kako su svako ortopedsko pomagalo morali kupiti, svaki pregled platiti i tako u nedogled...

„Oslonac u svemu nam je vjera, iz nje crpimo snagu za sve što nam treba“, istaknula je ova požrtvovna majka koja je trenutno sa sinom u Zagrebu u smještaju koji im je osigurala Humanitarna udruga Fra Mladen Hrkač.

Svima treba „dobra vila“...
Još netko tko je uz Danijela već dvije godine, i to „draga srca“, kako kaže, jest osoba koja je jedva pristala biti našom sugovornicom, upravo zbog te svoje skromnosti i želje da se ne ističe. Riječ je o njegovoj nastavnici tjelesnog i zdravstvenog odgoja Marinki Radoš Sinanović. „Radili smo vježbe dvije godine i onda je on otišao na robotiku. Već je tada bilo rezultata – koliko je već tada bio ojačao. Ja sam njima išla svaki dan kući i s njim radila jer se već znalo kako će on ići na robotiku, samo se čekalo da mu odobre termin. Vježbali smo svakodnevno te je počeo praviti prve samostalne korake. Prvo je napravo dva, sutradan ih je bilo 10, treći dan 15 - 16... Napravili smo stanku dok sam bila na odmoru, a kada sam se vratila, to je već bilo više od 30 koraka, 40 i onda 54 koraka što je maksimum. Tada smo stali jer nismo htjeli da se ozlijedi“, entuzijastično nam je dočarala Marinka na kojoj se vidi koliko se ugradila u Danijelov napredak te je to činila rado, bez pomišljanja da bilo kako „profitira“, osim kao čovjek.

Imati osjećaja za druge
„Ja kad vidim kako se on sam sa sobom natječe, njemu oči zasjaje i toliko je sretan... I korake kad je pravio, svaki korak je bio poseban razlog za sreću. Kada bi se on samo osposobio da bude samostalan sa štakama ili s pomagalom za hodanje. Po povratku iz Zagreba stajao je pet sekundi maksimalno, zadnji put je to bilo dvije i pol minute samostalnog stajanja. Ovi iz Zagreba kad su to vidjeli, nisu mogli vjerovati da je napredovao u tako kratkom vremenu. I govorim ja njemu: 'Danijele, svaka čast robotici, to stoji, ali ti da nisi uporan, ne bi ništa bilo'“, ispričala nam je Marinka koja odmah, pri prvom susretu i razmijenjenoj riječi, ostavlja dojam velikog altruista.

Altruizam je vodio i nas kada smo razgovarali s Ivankom i Marinkom i kada smo pisali ovu priču jer to je najmanje što možemo učiniti. Danijelu možemo darovati korake ako budemo ujedinjeni, ako se budemo držali kao one kršćanske zajednice u prvim vremenima dok su se na zemlji osjećali još Isusovi koraci. Možemo vjernički kazati da bi On zasigurno htio da ova zemlja upamti i čvrste, samostalne Danijelove korake. Ovaj dječak nas može naučiti mnogočemu – najprije biti zahvalnima i zadovoljnima jer smo zdravi i možemo hodati bez pomoći drugih, a potom i potaknuti nas boriti se za ciljeve koje si zacrtamo, a jedan od njih neka nam bude i pomoći Danijelu.