Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Fra Ivan rođen je 27. svibnja 1957. u Donjim Vrelima, u općini Bosanski Brod, od oca Luke i majke Ljubice, rođ. Ignjatić, koji su imali 11 djece. Obitelj Opačak živjela je vrlo skromno. Nisu posjedovali nimalo zemlje te je troškove života podmirivao otac izrađujući bačve. Nitko se nije bavio glazbom, niti bilo kakvom umjetnošću. Jedino je Ivan pokatkad na ispaši svirao frulu…

Djetinjstvo i snovi

„Siromašna smo bili obitelj s mnogo djece“, započeo je fratar Opačak svoju priču. „Majka mi je bila pravoslavna, ali je sakrament braka primila u Katoličkoj Crkvi te, prigrlivši ju, ostala joj vjerna cijeli život. Tako da sam odgajan u vjeri, ali nikad nisam ni pomislio biti svećenik“, uvodno je spomenuo Ivan koji je u osnovnoj školi najviše ljubavi pokazivao za likovnu umjetnost. Mnogo je slikao i crtao, posebice kod kuće uz petrolejsku lampu jer u njihovu selu nije bilo struje. Otac ga je zato prekoravao jer je do dugo u noć ostajao budan, a učitelje i nastavnike je pak oduševljavao svojim uradcima. Tako je prošlo osam godina njegova osnovnog školovanja i planovi za budućnost su izgledali jasni – po završetku gimnazije upisati se na akademiju likovnih umjetnosti. Međutim, „bio sam malo nemaran, nisam na vrijeme aplicirao za srednju školu, a kada sam to kanio, kazali su mi kako više nema mjesta. 'Majko mila, što ću sada, izgubit ću cijelu godinu zbog nemarnosti', pomislio sam tada. No, tadašnji župnik fra Marko Prgomet čuvši moju nesreću, predloži mom ocu jednu školu u koju se prima sa zakašnjenjem. Kad ga otac upita koja je to škola, župnik reče: 'U Visokom.' I tako se ja upisah u visočku Klasičnu gimnaziju samo da ne izgubim godinu škole“, prisjetio se s osmijehom fra Ivan.  

Glasovir i kantara

Sa sobom u sjemenište ponio je frulu, a ni slutio nije kako će uskoro svirati i mnoge druge instrumente. Kao da ponovno proživljava isto ushićenje kao i davne 1972. kada je počeo otkrivati nova glazbala, naš nam sugovornik pripovijeda kako je do te godine znao samo za frulu i harmoniku. „U svakoj je učionici bio klavir, ali ja nisam znao što je to. Vidio sam nešto drveno na tri točka. Zanimalo me što je te sam upitao kolegu. Kaže on meni tada: 'To je klavir.' 'Pa, dobro, čemu služi taj klavir', upitao sam ga ja. Tada je on podignuo poklopac i kazao kako se na tome svira. 'A, to je onda velika harmonika, neka neobična harmonika', odgovorio sam jer sam kao dijete na selu viđao taj instrument“, prepričava šaljivim tonom fratar. Nastavio je dalje prisjećajući se kako je tada glasovir najbolje svirao jedan stariji sjemeništarac Darko.

Vidjevši ga jednom prilikom u izvedbi, jedan od bogoslova je fra Ivanu pogrdno dobacio neka se ostavi frule i baci ju jer nikad neće biti dobar kao što je Darko na klaviru. „To je povrijedilo moj dječački ponos te sam mu rekao: 'Marko, zapamti, ako ja za tri godine ne budem znao svirati kao on za sve četiri, odsijeci mi sve prste.' I tako je bilo… Ja sam svaku slobodnu priliku koristio i učio svirati klavir. Najprije jednim prstom jer ništa nisam znao. Iz inata, zapamtite tu riječ, sve sam u životu najviše radio iz inata, posebice što se tiče glazbe“, veli fra Ivan dodajući kako je već u trećem razredu svirao zahtjevne kompozicije poput Chopinova Briljantnog valcera. U četvrtom razredu na sličan način susreo se s gitarom te kada mu je rečeno: „Ostavi to, to nije za tebe“, ponovno je dječak u njemu bio povrijeđen te se u novicijatu, kako kaže, „svim silama trudio naučiti svirati gitaru“.

Ovladao je i tim umijećem „na toj običnoj, ne naročito dobroj, gitari koju sam zvao kantara“.

Ozbiljan glazbenik

Nakon novicijata nastavio je svoj svećenički put te se 1977. upisao na Franjevačku teologiju u Sarajevu. Tamo je susreo talentirane bogoslove, članove vokalno-instrumentalnog sastava Jukić koji su odlično izvodili i duhovnu i svjetovnu glazbu. Fra Ivan im se pridružio i bio član sastava do treće godine fakulteta kada je otišao služiti vojsku u Trebinje, a potom i u Pazin. „Imao sam sreće u Pazinu kada sam se uspio pridružiti vojnom orkestru u komu su bili svi profesionalci, članovi poznatih glazbenih skupina – More, Pro Arte, Kod, Smak – svi već tada stručnjaci. Kada su me upitali što sviram, kazao sam svašta, ali kad su mi rekli da donesem svoje instrumente, rekao sam kako imam samo frulu. Međutim, kada su me okušali na glasoviru te vidjeli da znam svirati i klasične numere, postavili su me za vođu sastava. Od njih sam naučio mnogo toga na gitari, ali samo gledajući jer ih nikad nisam ništa pitao“, priča fra Ivan.

Govori nam kako ga je boravak u vojsci promijenio te je izgubio želju za ostankom u bogosloviji. Priopćio je to poglavarima, a oni su mu, vidjevši koliko je usavršio sviranje, predložili da ostane dok ne naprave prvu long play ploču duhovne glazbe. Pristao je te, kako kaže, dan i noć komponirao, aranžirao, a u međuvremenu i odustao od ideje napuštanja bogoslovije. Zaređen je na Petrovo 1983. 

Više od hobija

Preuzimajući službe na župama, gdje god je došao, vodio je zbor ili bi ga pokušao oformiti. Svoju prvu ljubav likovnu umjetnost zamijenio je glazbom, a kada je život postao samotniji, polako se udaljavao i od glazbe. „Kad si sam na župama, pomalo ti dosadi glazba i zasitiš se te sam odlučio napraviti promjenu. Fotografijom sam se, tako, počeo baviti kad sam 2006. došao u župu Šikara kod Tuzle. Međutim, to mi je bilo siromašno pa sam se okušao u videouradcima. Kupio sam neku slabašnu kameru i počeo snimati. Ubrzo sam uvidio kako ne želim samo snimati i pohraniti na računalo, već želim da to netko i vidi“, govori ovaj multitalentirani franjevac.

Kao i svako umijeće do tada, i ovo je sam svladao. Učio je snimati i montirati videomaterijal te su počele stizati pohvale od stručnjaka. „Snimao sam prirodu Božju, jezera bosanska, planine, vodopade... Kada su ljudi to vidjeli, zamolili su da i njima snimam krizme, pričesti i slične događaje. Isprva samo u mojoj župi, a potom i šire. Nisam radio za novac, ali kako su se upiti nizali, slabu opremu sam morao zamijeniti boljom. Tako da su ljudi počeli pripomagati svojim prilozima, kako vjernici, tako i svećenici, te sam kupio dobre kamere, fotoaparat, računalo, a imam i dron“, kazao je fra Ivan koji je danas na službi u župi Špionica gdje mirno provodi dane jer, kako je naglasio, još ga mnogo toga zanima, ali već je u godinama.

Tako svoju svakodnevicu ispuni uglavnom snimanjem i obrađivanjem videa s vjenčanja, krizmi, pričesti i hodočašća. „To radim iz ljubavi, a glazba je bila iz inata. Tko će znati, možda mi je upravo taj prkos trebao kako bih otkrio talente“, istaknuo je na kraju naš sugovornik koji zahvaljuje Bogu na svim darovima i svjedoči kako su čudesni puti Gospodnji toliko da se, kako je rekao, ni on sam ne može načuditi.