Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

„Živjeti u Sarajevu znači živjeti na različitim nivoima. Ovo ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti gradu daje hiperrealističnu teksturu, kao da hodate kroz oživljenu razglednicu. Posjetiti Sarajevo znači svjedočiti najvećim tugama i trijumfima civilizacije“, pisao je Reif Larsen, u reportaži o Sarajevu za New York Times. I zbilja, ne samo u geografskom nego i u vremenskom okviru, svako malo tomu možemo svjedočiti. Ponovna aktualizirana priča o određivanja „Dana osnivanja Sarajeva“ upravo o tomu govori.

Sukobljavanje ili dogovaranje

Ne treba biti puno mudar kako bi se sa sigurnošću moglo konstatirati da čovječanstvo u budućnosti ima samo dva izbora: iznova se sukobljavati ili iznova dogovarati. O tomu na osobit način svjedoče aktualne migracije stanovništva započete u prvim godinama drugog desetljeća trećega tisućljeća. Štoviše, one su možda završna faza procesa „denacionalizacije“ ekonomski razvijenih država Zapada. Pri tome, iskustvo Sjedinjenih Američkih Država je melting pot – lonac za taljenje nacionalnih identiteta kako bi se dobio jedan novi kulturološki identitet, sazdan od mnoštva različitosti. Međutim, Europa, ili kako ju pobliže opisuju, „Stari kontinent“   obilježen dugotrajnim borbama stvaranja i profiliranja nacije kao roditeljice identiteta pojedinca, to ne može primijeniti. Stoga samo „slijepcima“ nije očito kako dio svakoga identiteta mora biti prihvaćanje postojanja drugačijih, njihove prošlosti, iskustva i kulturnih odrednica. U takvim složenim društvima, ponajgore što se može dogoditi jest logika „brisanja i restartiranja“, na način da sve što podsjeća na tuđe treba izbrisati i ponašati se kao da s nama počinje svijet.

Već je o tomu raspravljano

U kontekstu aktualnih prijedloga da Gradsko vijeće Grada Sarajeva proglasi 1. veljače Danom osnutka ovoga grada, valja podsjetiti kako se o tomu već razgovaralo. Naime, početkom listopada 2019. provedena je javna rasprava o Nacrtu odluke o utvrđivanju datuma obilježavanja Dana osnivanja Sarajeva. Uz ostalo tada se u Nacrtu, reklo kako „je općepoznato da se osnivanje Sarajeva iz korijena riječi 'Saraj' i njegova urbanizacija u današnje konture grada nedvojbeno vezuje za ime velikog vojskovođe, političara, sandžakbega Bosanskog sandžaka i vakifa Isa-bega Ishakovića i njegovu Vakufnamu iz 1462.“ A s obzirom da je taj – kako su ga u svome naručenom elaboratu dostavljenom Gradu 19. 03. 2019. nazvali autori profesori Aldin Husić, Behija Zlatar i Enes Pelidija – „utemeljiteljski akt Sarajeva nastao u 'mjesecu džumadelulu 866.' po hidžretskom, što odgovara 01.02.-02.03.1462. po Gregorijanskom kalendaru“ onda je predloženo da Dan Grada Sarajeva bude 1. veljače.

Prije Osmanlija „ništa“?

Dakle, prema predlagačima toga Nacrta, čiju su logiku nedvojbeno usvojili i aktualni „gradski oci“, prije osmanlijske okupacije Bosne i rušenja Bosanskoga Kraljevstva, na prostoru današnjega Sarajeva nije postojalo ništa – biblijski rečeno: „Zemlja bijaše pusta i prazna“ i „tama se prostirala nad bezdanom“ (usp. Post 1,2). Međutim, s obzirom da se i predlagači pozivaju na uvažavanje povijesnih i društvenih činjenica, valja uz ostalo podsjetiti kako je neosporno da se na području današnjega glavnog bh. grada nalazila Vrhbosna (Vrhbosanje), a u „Brdu kod Vrhbosne“ i katedrala Sv. Petra (1238./39.) s pripadajućim joj kaptolom kao sjedištem biskupa Povše koji se zbog pogibli od patarena sklonio u Đakovo (usp. Franjo Marić, Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, Sarajevo-Zagreb, 2004., str. 23). Ako bi se uzelo kako su to, u odnosu na graditeljsku cjelinu navedenu u Isa-begovoj Vakufnami, bile obične šupe, onda se isto može kazati i za, danas vidljivu, osmanlijsku arhitektura Sarajeva kada ju se usporedi s onom austrougarskom (ostavljajući iz poštovanja sakralna zdanja po strani). Dakle, ovaj je grad izniknuo na jednim korijenima, stasavao i bivao nadograđivan na nekim drugim i trećim, te danas živi nekom svojim arhitektonskom logikom bez ikakva urbanističkog plana. Ne uvažavati to – znači ponovno rušiti i krasti od zajedničkoga bogatstva.

Primjer Europi i svijetu

Jer je razvidno da se uistinu u Sarajevu i općenito Bosni i Hercegovini različite civilizacije dodiruju i sukobljavaju – ovisno o kojim je razdobljima i ljudima riječ. No, uho, u prvom redu bosanskoga, a onda i hercegovačkog, čovjeka, još odrastajući, naviknulo se na imena koja „drugačije zvuče“, odjeću koja odiše nekim „stranim“ tkanjem i pjesmu koja ima miris „čudne“ kajde. Ono čemu se zapadni čovjek tek treba učiti ovdašnji ljudi nose u svojim genima. Toga ti „naši zemljaci“ možda tek donekle postanu svjesni kada u susretu sa šarolikošću kultura i etnija na Zapadu, uvide koliko su apsurdna opravdanja odlazaka u potrazi „za boljim životom“ tipa: da ovdje ne žele ovdje živjeti s „anam onima“. Poglavito što mogu posvjedočiti kako su ih „tamo“ dočekali ljudi različitih, ne samo nacionalnosti, nego rasa, jezika, kultura i čega već ne... pred kojima su izazovi: getoizacije i stvaranja paralelnoga svijeta koji svako malo dođe u sukob s domicilnom kulturom, ili asimilacije i gubljenja vlastitoga jezika i identiteta.

Europa već priznaje da je projekt „multikulturalnosti“ propao te je potrebno tražiti bolja sociološka rješenja. Odatle se dade naslutiti kako su u pravu oni koji kažu da se u postojanju i opstanku Bosne i Hercegovine može prepoznati što Europu čeka u budućnosti: ili dogovaranje i uvažavanje ili sukobljavanje i stradavanje.

Ideološki „ne“ i crkveni „ne“

Ono što danas žalosti jest da je tema datuma osnutka Sarajeva zapravo političko pitanje umjesto što bi trebalo biti područje znanstvena rasprava. Na njoj se više nego išta zrcali ideološka podijeljenost na – uvjetno rečeno – „zelene“ i „crvene“: pri čemu se prvi oduševljavaju osmanlijskim naslijeđem i politički gledaju prema Turskoj; a drugi još uvijek misle da žive u komunizmu i polažu zakletvu Josipu Brozu. Zbog toga i nema – ili ima vrlo malo, kritičkih glasova znanstveno utemeljenih. Tako, dok jedni po svaku cijenu žele progurati ovu ideju, drugi ju osporavaju – ali ne zato što je to zahtjev činjenica iz povijesti, nego zato što bi mogla „zasjeniti“ famozni „6. april“, kao „Dan oslobođenja grada“, a zapravo nadnevak koji je označio kraj jednog i početak drugog totalitarnog režima u Sarajevu.

Po svemu sudeći, jedino je Katolička Crkva argumentirano rekla „ne“ prijedlogu da 1. veljače bude proglašen „Danom osnutka Grada“. No, u svemu tomu, poglavito je bitno prepoznati kolika je nužnost uvažavanje iskustvenih, povijesni i kulturoloških elemenata koji se u različitim nacionalnim identitetima preklapaju ili bi možda bolje bilo reći: da su zajednički. Odatle se, inercijom stvari, može zaključiti kako će, bez spomena i sadržaja da Sarajevo ima korijene u Vrhbosni, i ovaj predloženi Dan osnutka grada biti samo još jedan među inima u ovoj zemlji koji je doživio ili će doživjeti brisanje i ponovno pokretanje – na nekom drugom nadnevku.