Nazire li se početak kraja agresivnoga liberalizma?


Potiskivanje u područje „beznačajnosti“ i „nazadnosti“ bila je do sada najuspješnija strategija provoditelja agresivnoga liberalizma. No, izgleda kako bi se stvari zbilja mogle početi mijenjati. Jedan govor koji je uzbudio duhove u Europi, daje tomu realne obrise…

Brandenburška vrata u duginim bojama i JD Vance, ilustracija: nedjelja.ba

Brandenburška vrata u duginim bojama i JD Vance, ilustracija: nedjelja.ba

PIŠE: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Nema nikakve sumnje kako zapadna civilizacija već duže vrijeme izdiše pod mazohističkim postavkama liberalizma i kompatibilnih mu ideologija, koje pod izlikom slobode, na vrlo agresivan način nameću svoju zaglupljujuću agendu proizvodeći polaganu smrt cjelokupnih naroda. Proces je toliko uznapredovao da i oni koji se pobune protiv njega imaju nametnuti osjećaj grižnje savjesti kako čine nešto „nedostojno“, nešto „vrijedno prezira“ i nešto „svetogrdno“. Iz jednostavnoga razloga što je umjetno stvoreno javno mnijenje takvo da kao tešku zaraznu bolest odbacuje ikakvu primisao koja izlazi iz zadatih okvira. Čovjek ili skupina ljudi koji pokušaju upozoriti na tu samoubilačku zasadu, bivaju jednostavno označeni kao „barbari“ protiv kojih se smije i treba boriti svim raspoloživim silama i sredstvima, ukoliko ih se ne uspije u potpunosti gurnuti na margine. Upravo to potiskivanje u područje „beznačajnosti“ i „nazadnosti“ bila je do sada najuspješnija strategija provoditelja agresivnoga liberalizma. No, izgleda kako bi se stvari zbilja mogle početi mijenjati. Jedan govor koji je uzbudio duhove u Europi, daje tomu realne obrise.

Što je govorio potpredsjednik?

Američki potpredsjednik James David Vance uistinu je 14. veljače 2025. na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu uzburkao javnost kada je, kao nitko do sada, uputio izravne kritike zapadnoeuropskim liberalističkim politikama i političarima, ukazavši im da su uvelike odstupili od načela demokracije, iznevjerili svoje ljude te imali potpuno pogrješan pristup fenomenu globalnih migracija… Da je to bez ikakve dvojbe tako, već se deduktivnom metodom, moglo prepoznati u činjenici što je njegov govor doživio istu sudbinu kakvu, kroz cjelokupno razdoblje postmoderne, doživljavaju oni koje taj liberalizam označava „nazadnima“. Naime, u ovdašnjoj ali i široj europskoj javnosti na sve se načine pokušalo prikriti što je potpredsjednik stvarno rekao te je daleko više prostora posvećeno negativnim komentarima i plitkoumnim kritikama koje su uslijedile, nego biti njegove poruke. Čak i oni koji su hinili da prenose njegove riječi, izostavljali su bitne dijelove. I da nije riječ o drugom čovjeku najveće svjetske sile zasigurno bi bilo nemoguće pronaći njegov cjeloviti govor – što daje otkriti kako je cenzura, koja je inače integralni dio svih autokracija, jedno od temeljnih obilježja upravo toga mazohističkoga liberalizma.

A J.D. Vance je baš na to upozorio istaknuvši kako njega i administraciju Donalda Trumpa glede Europe najviše brine „prijetnja iznutra“, tj. odstupanje od temeljnih vrijednosti koje također dijeli sa SAD-om. „Hladni rat postavio je branitelje demokracije protiv mnogo više tiranskih sila na ovom kontinentu. A uzmite u obzir stranu u toj borbi koja je cenzurirala neistomišljenike, koja je zatvarala crkve, koja je poništavala izbore. Jesu li oni bili dobri momci? Sigurno ne. I hvala Bogu da su izgubili Hladni rat. Izgubili su jer nisu cijenili niti poštivali sve izvanredne blagodati slobode“, kazao je potpredsjednik te zapitao što se to dogodilo nekim od pobjednika u tom Hladnom ratu. Stoga je naveo konkretne pa i šokantne primjere koji to osvjetljavaju, spomenuvši slučajeve u: Bruxellesu, Švedskoj, Njemačkoj, Rumunjskoj te u Ujedinjenom Kraljevstvu – odakle je istaknuo slučaj osude fizioterapeuta Adama Smith-Connora, „za gnusan zločin stajanja 50 metara od klinike za pobačaje i tihe molitve od tri minute“. Na tom tragu podsjetio je kako je Škotska vlada počela „dijeliti pisma građanima čije se kuće nalaze unutar takozvanih zona sigurnog pristupa, upozoravajući ih da čak i privatna molitva unutar njihovih domova može predstavljati kršenje zakona. Naravno, vlada je pozvala čitatelje da prijave sve sugrađane za koje se sumnja da su krivi za misaoni zločin u Britaniji i diljem Europe.“ Stoga je, konstatirajući kako je važna obrana, zapitao: „Koja je pozitivna vizija koja pokreće ovaj zajednički sigurnosni dogovor za koji svi vjerujemo da je toliko važan?“ i kazao: „Duboko vjerujem da nema sigurnosti ako se bojiš glasova, mišljenja i savjesti koji vode tvoje vlastite ljude.“

Tako je govorio Veliki Papa

Iako je većina ovoga govora gurnuta u „nevažno“, odnosno „cenzurirana“ – izuzimajući, dakako, medije koje ima i na koje utječe vladajuća garnitura u SAD-u – ono što je zapravo bit izrečeno je na kraju: „Vjerovati u demokraciju znači razumjeti da svaki naš građanin ima mudrost i glas. A ako odbijemo poslušati taj glas, čak i naše najuspješnije borbe osigurat će vrlo malo. Kao što je jednom rekao papa Ivan Pavao II., po mom mišljenju, jedan od najneobičnijih zagovornika demokracije na ovom ili bilo kojem drugom kontinentu: 'Ne bojte se'. Ne trebamo se bojati svojih ljudi čak ni kada iznose stavove koji se ne slažu s njihovim vodstvom.“

Zapravo je J.D. Vance aludirao na nastupnu propovijed papa Poljaka 22. listopada 1978. kada je poručio: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! Neka se njegovoj spasonosnoj snazi otvore državne granice, ekonomski i politički sustavi, široka polja kulture, uljudbe i razvoja. Ne bojte se!“

Sličnu je misao utkao u homilije i govore prigodom svoga pohoda rodnoj mu zemlji 2.-10. lipnja 1979. što se obično ocjenjuje kao prekretnica koja je označila početak pada komunizma.

„Nemoguće je bez Krista razumjeti ovaj narod s njegovom prošlošću tako punom sjaja, ali i strašnih poteškoća“, svjedočio je Wojtyla u homiliji 2. lipnja te godine u Varšavi.

Dakako, snaga autentičnosti svetoga Pape i američkog katolika potpredsjednika, zasigurno ne mogu stati u istu rečenicu, ali da je razvidna nakana potrebe dokidanja diktatura, to je jasno. A to će se zbilja i moći postići ukoliko se pojedinci, politike i cjelokupni narodi budu istinski otvarali Kristu – „Putu, Istini i Životu“ (usp. Iv 14,6).

Kao i u slučaju skončanja komunizma – za što se simbolično uzima događaj pada Berlinskoga zida, od činjenice hoće li to razumjeti i znati odjelotvoriti nova vladajuća garnitura u Njemačkoj predvođena Kršćansko-demokratskom unijom (CDU), zasigurno će znatnim dijelom ovisiti i dinamika kraja diktature agresivnoga liberalizma…