(Mudr 18,6-9; Heb 11,1-2.8-19 ili 11,1-2.8-12; Lk 12,32-48 ili 12-,35-40)

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C

Božji savjeti


Vrijeme je godišnjih odmora. Mnogi suvremeni nomadi odlaze na odmor i kreću na put. Stariji idu ustaljenim prometnim sredstvima zrakom, morem ili kopnom, dok oni mlađi kreću autostopom ili biciklom, opremljeni ruksakom na leđima i vrećama za spavanje.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

Ima ljudi koji žive u svom svijetu i osjećaju se dobro tamo gdje jesu. Ne žele mijenjati način svojega života i zadovoljni su onim što imaju i mjestom u kojem žive. Osjećaju se sigurno i ne žele ići nikamo, te ništa ne žele mijenjati.

Međutim, ima i takvih ljudi kojima nije dovoljna sredina u kojoj žive. Znaju da to nije sve, pa se odvaže i krenu u potragu svoje budućnosti koju žele graditi. Oni imaju više osjećaja za Boga, zato su i osjetljivi za Božji poziv. Oni osluškuju Boga koji ih zove, ustaju i kreću na Božji put. Takav je bio i Abraham. On se odvažio krenuti iz svog zavičaja u nepoznatu zemlju i budućnost koju nije nazirao. Tako su i Izraelci skupili snage krenuti na put iz ropstva u slobodu. U noći prije izlaska iz ropstva blagovali su pashalno janje spremljeni za put, opasani, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Knjiga Mudrosti podsjeća na tu noć i poziva nas da budemo spremni za Boga.

Moraju postojati takvi ljudi koji se usude na takav radikalan korak. Oni time postaju glasnici apsolutnoga, glasnici svijeta koji dolazi, glasnici zemaljskih putnika prema vječnosti. Oni znaju da smo ovdje na zemlji samo stranci, putnici suznom dolinom, hodočasnici na putu koji traže ono buduće.

Uglavnom, svi se raduju što će barem na neko vrijeme ostaviti svoja četiri zida i potražiti mjesto za odmor, kako bi pobjegli od onoga ustaljenoga i osjetili neku promjenu.

Vjerojatno se i mi sjećamo svojih putovanja i odlazaka od kuće. Obično su nam roditelji davali savjete koje smo, eto, trebali ponijeti sa sobom. „Sinko, pazi na se! Čuvaj se! Javi se kad stigneš! Sretno i Bog te blagoslovio! Ne zaboravi tko si! Ne zaboravi nedjeljom poći u crkvu!“ Koliko nam je tada od svih tih savjeta dopiralo do svijesti, samo je Bogu poznato. Danas ih možemo komentirati na svoj način, ali s godinama smo shvatili da nam nisu beskorisni. Oni su nas nosili i vodili u trenutcima kušnje, traženja i lutanja. Zato ih se danas rado prisjetimo jer kao odrasli ljudi prolazimo kroz život, a kod većine nas nema više među nama onih koji su nam takve savjete davali i udjeljivali svoj blagoslov. Sve nam to danas navire u sjećanje kao draga uspomena iz vremena sigurnosti i mladosti.

Svjetlo vjere

I Gospodin nam daje savjete. Njegove savjete ne bismo smjeli površno shvatiti, pogotovo ih ne bismo trebali prečuti. Čuli smo kako Isus svojim učenicima daje savjete za put. Govori im što im je činiti: „Prodajte što god imate i dajte za milostinju! ... Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima ... Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene ... budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi“ (Lk 12,33.35.40).

„Biti budan“ znači znati što se događa i biti spreman za ono što će doći; u vjernosti služiti onomu sada, a u vjeri odvažno kročiti onomu što dolazi. Tu nam je potrebna mudrost da spoznamo kako i u najcrnjoj noći postoji izlaz na koji nas upravlja onaj mali žižak svjetla u noći i vedrina jutra koje dolazi. Vjera nas vodi, onakva vjera kakvu nam svjedoče mnogi koji su živjeli prije nas, koji su bili u tami, ali su vjerovali i s vjerom gradili nadu da ne otupe u svojem iščekivanju. Tako su se i vjernici prije Krista učvršćivali u svojoj nadi spominjući se najduže noći u svojoj povijesti, noći prijelaza iz Egipatskog ropstva u slobodu. Najljepši iskazani Božji čin prema narodu bilo je jutro u kojem mu je darovana sloboda.

Čovjek koji se želi upustiti s Bogom mora biti odvažan poslušati Božji glas i krenuti za njim. To Bog od njega očekuje. On očekuje od njega da napusti, ostavi sve što ga veže, da se oslobodi od svega što ga sputava. Takav poziv sustiže svakoga, samo je pitanje koliko smo sposobni da ga čujemo i prepoznamo.

Krenuti ususret budućnosti

Poslanica Hebrejima predstavlja nam Abrahamov uzorak poziva kao primjer vjere. Abraham, koji  je živio oko 1400. prije Krista, u jednom je trenutku pozvan da krene iz svojega zavičaja Ura Kaldejskoga i zaputi se u Kanan. On prihvaća poziv i odlučuje se krenuti na put u nepoznato. Ali taj put vodi u nešto što mu je obećano, te ima izgleda za uspjeh jer obećanje dolazi od Boga. Abrahamova se odluka tumači kao izraz potpune poslušnosti Bogu. On ne pita puno, nego poslušan Božjem glasu polazi na put, a da nije pravo ni znao kamo bi trebao ići. Ali ipak, u jedno je bio siguran, a to je da on sam ne može stvarati budućnost, nego mu se budućnost daruje. A da bi je baštinio, mora i on nešto učiniti; mora ustati, krenuti na put i krenuti ususret budućnosti. Za takav je odvažan korak bilo potrebno ostaviti sve ono dosadašnje. Možemo reći da je Abraham mogao vidjeti svoju budućnost jer za njega Isus veli: „Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan“ (Iv 8,56). On je bio vidjelac koji je gledao preko granica ovoga maloga života prema obzorju, prema Kristu.

Kada čovjek krene na put, lako se i brzo umori, pojave mu se određene sumnje, a pouzdanje mu postaje krhko. Bog je rekao Abrahamu kako će mu potomstvo biti veliko i da će ga mnogi ocem zvati, a njegova ostarjela Sara ne rađa djecu. Čini mu se da iščekivanje unatoč obećanjima postaje uzaludno. U starcu se pojavljuje kušnja da zaobiđe obećanje koje mu je Bog dao, pa sa sluškinjom Hagarom dobiva sina Jišmaela. Ali Jišmael nije sin Božjega obećanja. Zato će Abraham morati još jednom čuti Božji glas: „Ja sam Bog Svesilni, mojim hodi putem i neporočan budi“ (Post 17,1). Bog uvijek otvoreno poziva čovjeka koji ga s podijeljenim pouzdanjem želi zaobići. „Neporočan budi!“ Budi nepodijeljen! Budi čist! Budi nepomiješan! Budi nedvosmislen! Prepusti se sasvim pouzdanju u Boga! I budi istinoljubiv! „Hodi mojim putem!“, samo mojim, i ničijim više! Hodi! I to ne samo jednom, ne samo jedan korak, nego do kraja! Hodi preda mnom!

Čekanje

Takav će odlazak čovjek skoro uvijek doživjeti kao smjelost jer treba napustiti sve ono dosadašnje, ustaljeno i krenuti za glasom koji je prepoznao kao priliku koju treba ugrabiti. Doista je čovjeku potrebna smjelost da odbaci svoj vlastiti život i krene putom na koji ga Bog šalje, a da pritom ne zna u kakve opasnosti može upasti. A ipak se usudi dati svoj pristanak, svoj „neka mi bude!“ U tom pozivu vjere doživljava smisao života. A kada uoči da sve ima smisla, što će drugo reći i kako bi drukčije mogao živjeti nego stalno kao Marija ponavljati: „Neka mi bude po Tvojoj riječi!“ (Lk 1,38).

Također i mi trebamo znati putovati na svom životnom putu. Ne zaboravimo, i čekanje je sastavni dio puta. Tko putuje, treba znati i čekati. Čovjek na putovanjima mora praviti stanke i odmoriti se kako bi mogao ići naprijed. Upravo nas na ovo čekanje želi upozoriti Gospodin. Mi iščekujemo Gospodnji dolazak. Iščekivanje prilikom putovanja sastavni je dio one napetosti, da nam monotonija svakidašnjeg života ne pomuti radost i da nam pogled bude stalno usmjeren prema onomu što dolazi, prema budućnosti.

Kada se stado odmara, pastir mora biti budan da bi ga sačuvao od opasnosti koja stalno vreba, ali isto tako da bi uočio znakove nade i potražio putove za buduće. Gospodin zna da smo kao članovi Crkve uvijek u opasnosti. Često se znaju među nama pojaviti znakovi umora i ravnodušnosti. Zato nas poziva na budnost u vremenu u kojem živimo. Mi nismo stvoreni samo za rad, i nas život ne smije iscrpiti samo na tome da sabiremo bogatstvo i množimo novac na svojim računima, odnosno da ovo postavimo kao najviši cilj svojega života. Ovaj je svijet sa svim što je na njemu stvoren za čovjeka. Mi imamo slobodu odluke hoćemo li mi upravljati stvarima svakidašnjeg života ili će one upravljati nama.

Mjesto susreta s Bogom

Što nam je važno u životu? Evanđelje jasno kaže: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca“ (Lk 12,35-36). U životu se ne radi samo o tome da zadovoljavamo svoje osnovne potrebe, nego da tražimo kraljevstvo Božje i da znakove toga kraljevstva ostvarujemo u svom životu. Zbog toga je potrebna budnost kako bi nam život tekao u uskoj povezanosti s Bogom. Bog treba imati mjesto u nama, mjesto gdje će moći djelovati, kako bi i molitva i tišina bile i ostale mjesto budnosti susreta s njim. Vjera i nada pokreću čovjeka da bude suradnik Božji u izgradnji svijeta i u spasenju čovjeka. Pouzdanje u Božje obećanje je ona snaga koja nas drži u onim teškim trenutcima kada nam se čini da smo i od Boga ostavljeni. Ostanemo li vjerni, on će nam doći u čas kada se i ne nadamo, i poslužiti nas.

Pozitivne misli za odmor

 

Često reci: „Hvala!“

Pročitaj neku knjigu!

Hrani ptice!

Nazovi mamu!

 

Slušaj lijepu glazbu!

Vrši svoje dužnosti!

Prozrači sobu!

Pomoli se Bogu!

 

Izmiri zavađene!

Promatraj cvijeće u polju!

Misli na nešto lijepo!

Vozi oprezno!

 

Za pokojne upali svijeću!

Pohodi bolesnika!

Gradi kule u pijesku!

I dok radiš, pjevuši neku pjesmu!

 

Budi ljubazan prema susjedima!

Gledaj u oblake!

Manje pričaj!

Pomiluj mačku!

Napiši jedno pismo!

Izreci koju pohvalu!

Pođi u crkvu!

Pojedi nešto dobro!

 

Ranije pođi u krevet!

Zagrli dijete!

Čitaj Sveto pismo!

Previdi poneku pogrešku!

 

Pokaži osmijeh na licu!

Daruj nekom nešto!

Reci: „Žao mi je!“

Pođi u šetnju!

 

Budu točan!

Pitaj: „Mogu li pomoći?“

Uberi cvijet!