(Iz 62,1-5; 1 Kor 12,4-11; Iv 2,1-12)

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU C

Svadba je čin vjere


Prvi Isusov javni nastup i očitovanje Njegove božanske moći dogodio se izvan sakralnog prostora u svečanom i radosnom trenutku ljudskog života, na svadbenom slavlju.

Foto: KT

Foto: KT

Piše: Zvonko Martić

Uvod u pokajnički čin

Marija je vidjela da svatovi vina nemaju, odmah reagirala okrećući se Isusu i On objavljuje sebe ljudima čineći prvo čudo, pretvarajući vodu u vino. Bog pomaže i Marija posreduje svejedno bila to svadba ili neka druga potreba. Bližnji u potrebi ne mora uvijek biti kruha gladan, nego može biti usamljen, zaboravljen i željan riječi utjehe. Biti pozoran na potrebe drugoga znači imati oči koje prepoznaju potrebu, ruke koje pružaju utjehu i srce kojim se čini dobro. Ispitajmo svoju savjest pitanjima: je li moj pogled zamračen sebeljubljem i vidi li potrebu bližnjega? Jesu li moje ruke krute od navezanosti na sebe i materijalno bogatstvo i je li srce ponizno pred Bogom i nježno prema ljudima? Odgovor zna Bog i svaki od nas. Za svoje grijehe se pokajmo i molimo milosrđe Boga živoga da nas oslobodi od sljepoće pogleda, obamrlih ruku i hladnoće srca kako bismo mogli činiti ono što nam je Isus zapovjedio: ljubiti Boga i bližnjega.

Događaj zbog kojega su u Isusa povjerovali njegovi učenici zbio se prije nego što je On okupio Dvanestoricu. Zato su uz Njega prva petorica učenika: dvojica Ivanovih učenika (Iv 1,35-39) Filip i Natanael (Iv 1,43-48), a jedan od Ivanovih učenika bio je Andrija koji će svoga brata Šimuna Petra dovesti Isusu (Iv 1,40-42).

Bog se objavljuje posvuda

Svadba je Isusova prijatelja i/ili rođaka na koju su pozvani i došli Isus i Marija. Čudesan je to početak Isusova javnog djelovanja i objave Radosne vijesti. Kada je Isus okupio prve članove svoje zajednice ne u neki sakralni prostor, gdje bismo mi odmah pomislili, nego na svadbu i tu započinje objavljivati svoje mesijansko poslanje, time je pokazao da ne djeluje i ne objavljuje se tamo gdje ljudi očekuju, nego Radosnu vijest započinje objavljivati u radosnom ljudskom događaju vjenčanja. Među zablude suvremenog svijeta spada nastojanje razdvojiti javno od privatnog djelovanja, razlučiti granice sakralnoga od svjetovnoga i duhovno od profanoga. Bog je ujedinio sve što nas okružuje i sve što nam se događa, u vjeri prihvaćeno, razderao veo što razdvaja nebo i zemlju čineći cijeli kozmos prostorom objave milosrdnoga i suosjećajnog Lica Boga živoga.

Početak otkrivanja lica Boga živoga i Očeve brige za svoj narod drugačiji je od ljudskog rutiniziranoga načina razmišljanja i shvaćanja Božjeg djelovanja. Često krivo čine i neki kršćani koji intenzivnije žele živjeti svoju vjeru misleći da će ih grješan svijet onečistiti i u svojoj pobožnosti zatvaraju se u izolirane prostore sa svojim istomišljenicima misleći da će se tako posvetiti i sačuvati vjernost Isusu. Međutim, Isus se ne povlači od ljudi, nego im ide u susret okrećući svoje lice dobrote pa i kada će ga popljuvati, osuditi, bičevati i raspeti. Kako tek neće ići u susret ljudskoj radosti? Ako se Isus raduje i ne boji „što će selo reći“, zašto se njegovi učenici boje radosti i bilo kakva prigovora svijeta, osobito u trenutcima kada smo u kontekstu vjerskih čina? Svadba i vjenčanje uvijek su bili i ostali čin vjere. Vjera se uči slušanjem što Isus govori, nastojanjem činiti istom ljubavlju kao On i to sve na slavu Boga Oca. Među bitnim obilježjima vjere je učenje kroz čitanje riječi Božje, promišljanje o njezinu značenju i konkretnom djelovanju u svakodnevnom okružju. Učenje od Isusa olakšava nam i nasljedovanje onih koji su bili u Njegovoj blizini. Marija mu je bila najbliža.

Marija – učenica Isusova

Čuti i činiti temeljni je stav vjere Isusovih učenika. Čuti Boga i čovjeka, ili iz ljudske potrebe krenuti put odozgo prema dolje ili odozdo prema gore u duhovnosti su ljudski konstrukti. Bog takvih mjera nema. U njemu je sve jedno i njegovi žive jedinstven život sjedinjenja. Marijino ponašanje nas uči kako se u potrebi treba prvo okrenuti Bogu i od njega tražiti pomoć. Koliko puta u raznim nedaćama prvo tražimo sve ljudske resurse i poznanstva da riješimo problem pa tek kada ne uspijemo, onda se okrećemo Bogu. Marija se instinktivno okreće Isusu jer zna da on može riješiti problem. Vjerna duša uvijek se prvo okreće Bogu jer zna da ako je dobro učinila, to je iz zajedništva s Bogom, a ako je pogriješila, to je zato što nije uprla pogled u Isusa. Zato izraz Marijine vjere poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite“, odražava njezinu vjeru da je Bog slobodan činiti kako želi, ali sigurno pomaže u trenutku ljudske potrebe, kako u patnji, tako i u radosti. Iako Marija ne razumije kako će Isus učiniti ono što ga moli, ona vjeruje da će ispuniti njezinu molbu.

Marijino „Što god vam rekne, učinite“ odzvanja u Crkvi kroz cijelu kršćansku povijest i ove njezine posljednje riječi zapisane u Novom zavjetu zvuče kao oporuka prve i najvjernije Kristove učenice. Učiniti ono što je Isus rekao znak je vjernosti i pravilo ljubavi. Marija nije zastala na putu ispunjenja Božjeg plana ni kada su joj Sina drugi ostavljali na križnom putu. Ona je bila i ostala Majka Boga i kćerka Sina svoga, kako ju je nazvao Dante, pjesnik koji je teologiju pretvarao u poeziju. Opisujući scenu sa svadbe u Kani, Dante je okarakterizirao prvo Kristovo čudo kao plod Marijine ljubavi prema čovjeku siromahu i „vino Marijine ljubavi simbol je onog opojnog veselja kojim će nebo kroz vjekove opajati i sve duše za koje bude Marija molila“, napisao je Krsto Križanić.

Vino svadbe u Kani vino je Marijine ljubavi pretočeno u sva svadbena slavlja koja su bila i ostala čin vjere supružnika koji pred Bogom obećavaju vjernost u dobru i zlu, dok ih smrt ne rastavi. U tom činu mladenci dolaze potvrditi svoju odluku i izreći privolu da su se slobodno odlučili za brak, da će pomagati jedno drugo i primiti potomstvo kao dar Božji. Dolaskom u crkvu mladenci javno pokazuju svoju vjeru i pozivaju Isusa, ne samo u svatove, nego u cijeli život. Razlikuju li se današnje kršćanske svadbe u odnosu na svadbe ateista ili danas kod nas popularnijih agnostika? Možda se pitanje može postaviti i drukčije – pozivaju li današnji mladenci Isusa i Mariju u svatove?

Isus u današnjim kršćanskim svadbama

Sve bitne sastavnice ljudskog života prošao je Isus hodajući među ljudima. U svatove kažu pozivaju se oni koji se moraju pozvati, koje bi trebalo pozvati i one koje želimo pozvati. Kako je Božja ponuda spasenja uvijek u području ljudske slobode, tako čovjek sam odlučuje hoće li ili neće pozvati Isusa u svatove. Zaista, neka današnja vjenčanja i svadbena slavlja više su predstave za goste nego vjerski čin, jer na prvi pogled djeluju kao snažna parada kiča i imitacija zamišljenih svadbi iz sapunica u kojima su neke tužne i dugo kušane ljubavi završile bajkovitim vjenčanjem u kome su mladenci živjeli sretno do prve rastave braka. S tim što bi svi željeli sretno dok ih smrt ne rastavi. Zamišljeno mora biti ostvareno i zbog toga su mnoga vjenčanja iscrpljujući poligon natjecanja mladenaca i njihove rodbine u pokazivanju i/ili sakrivanju (ne)moći.

Svi su silno zabrinuti hoće li biti dovoljno hrane i pića, hoće li strine i tetke biti zadovoljne gdje tko sjedi i čiji su darovi bogatiji. A Isus njemu će posvetiti sat u crkvi, ali ako je moguće i to malo skratiti, jer zakazano je fotografiranje i dobri fotografi su skupi. Čak i kada sve bude kako su mladenci željeli, najvažnije je pitanje je li njihova svadba nadmašila druge svadbe ili barem bila jedinstvena. Mladenka, ako već nije najljepša, barem je bila u najboljoj vjenčanici, a njezine djeveruše imale najkraće haljine i najviše potpetice.

Često se u našim svatovima ne zna tko je nedoličnije odjeven: mladenka ili njezine rođakinje i prijateljice. Zbog svojih skupo plaćenih kratkih krpica gotovo cijelu svadbu provedu povlačeći malo donjim rubom haljine, pa kako je povuku previše, onda brže-bolje povuku natrag gore. Kako nekada naše mladenke znaju doći u hram i stati pred Gospodina najbolje ilustrira događaj iz jedne župe gdje je župnik izišao na oltar slaviti misu i obred vjenčanja. Kada je vidio mladenku kako je odjevena, zamolio je svatove da sjednu i sačekaju dok se mladenka odjene jer bila je otkrivenija nego pokrivenija u gornjem dijelu tijela, a vjenčanica je bila duga do pola crkve. Zaista, neprimjereno oblačenje može se tumačiti i kao nedostatak opće kulture, ali ono je prije svega izraz duhovnog raspoloženja i srca naših mladića i djevojaka.

Radovati se treba i nema ništa ljepše od sudjelovanja u ljubavi dvoje mladih kada Bog na njih posebno svrće svoj pogled. Molimo za sve buduće i sadašnje supružnike da i oni uzvrate pogled Isusu i Mariji koji su gosti u njihovim svatovima i životima. Radost je Božji dar i Isus nikada radost i veselje nije proglašavao grijehom, zato to ne bi trebali činiti ni njegovi učenici. Pristojnost nalaže najvažnijem gostu dati najbolje mjesto, stati pristojno i s poštovanjem pred Onim pred kime se potvrđuje ženidbena vjernost i koga se moli za pomoć za zajednički život. Isus je vjerniku najdraži gost u svakom trenutku života uz kojega stoji Marija i upozorava: „Što god vam rekne, učinite.“

Isus od nas traži što činimo da činimo s ljubavlju, jer gdje god je djelo učinjeno s ljubavlju, pretvara svakodnevno u svečano i običnu vodu u vrhunsko vino. Djelo ljubavi i ima okus neba samo ako je srce upravljeno Bogu, a oči i ruke čvrsto pružene Isusu koji trpi u bližnjemu, kad god mu što nedostaje u boli, patnji i u punini radosti u svatovima. Na kraju svi čeznemo sudjelovati u vječnoj svadbi rajske slave. Neka nam Otac milošću potakne tu želju, Duh Sveti podrži u nakani i Isus pokaže put do vječne svadbe.