(Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-13.14-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18 ili 1,1-5.9-14)

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU C

Bog izriče pravu Riječ


U sva se četiri evanđelja opisuje Isusov život i Njegovo djelo, propovijed, a na samom svom početku sva evanđelja stavljaju Isusa u povijesni kontekst.

Uvod u misno slavlje

Kročili smo u novo 2022. ljeto Gospodnje. Slavili smo Božje Rođenje, slavili Sv. Stjepana, Sv. Ivana, Nevinu dječicu, slavili Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa, Bogorodicu Mariju. Apostol nam Pavao kao i nekoć Efežanima veli: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima u Kristu.“ Kroz sve nas je ove dane pratio naš Bog svojim okriljem. Dao nam je nove snage i nove nade. Učvrstio je zasune naših vrata, blagoslovio nas. O, neka dadne mir granicama našim, neka nas pšenicom hrani najboljom. Skrušeno i pouzdano molimo Tvoje okrilje u svim našim nedoumicama. Budi snaga našem klecavom koraku, na svojoj nas stazi održi.

Bože, vapaje nam čuj, usliši ih. Očuvaj nas od svih opasnosti koje nam prijete, budi uz nas. Neka Tvoja vječna Riječ koja je Tijelom postala s nama bude, s nama živi, neka bude nadahnuće svakoj našoj riječi, svakom našem djelu, našem životu.

Piše: fra Ante Marić, Katolički tjednik

Tako Matej počinje s Isusovim rodoslovom, te ga povezuje s kraljem Davidom i Abrahamom. Evanđelist Marko započinje s propovijedi Ivana Krstitelja. Evanđelist Luka posvećuje svoju knjigu Teofilu, te prije opisuje Ivanovo rođenje, a onda Isusovo u betlehemskoj štali.

Riječ – Logos

Ivanovo evanđelje započinje teološkim Prologom. Kao da odmah, od samog početka svoga evanđelja Ivan želi svima reći kako moraju shvatiti da je Isus Sin Božji, naime da je On sam Bog, Bog koji je tijelom postao, i da su sve Njegove riječi i djela, djela i riječi Bogočovjeka. Tu je od svih pojmova koje susrećemo u prvih 18 redaka najbitniji pojam Riječ – Logos.

„U početku bijaše Riječ, i ta je Riječ bila kod Boga, i Bog bijaše Riječ. Riječ je već oduvijek kod Boga.“ Kao da želi reći kako Kristova egzistencija nije nastala nekad u vremenu, već je od početka kod Boga. Otac (Bog) i Sin (Riječ) od vječnosti su ljubljeno jedinstvo. Stoga je cijelo stvorenje stvoreno od Oca po Riječi u jedinstvu istoga Duha.

Dijete ovo je Bog

Ivan piše svojoj zajednici evanđelje. Svjestan je da ta zajednica već poznaje sve pojedinosti oko Isusova rođenja. Jasno im je da se rodio u Betlehemu; da za Njega ne bijaše mjesta u svratištu; da se rodio od Marije Djevice; da je Josip iz plemena Davidova tu; da su dolazili te noći pastiri na poticaj anđela; da su domalo i sva trojica mudraca posjetila Dijete i prenijeli mu svoje darove i pozdravili ga. A svo je vrijeme na nebu neobična zvijezda. I Herod koji ga želi ubiti, i bijeg u Egipat. Sve su to događaji koji govore o Njegovu životu.

Ivan tom Djetetu želi u svom evanđelju odmah na početku dodijeliti ono što je za njega najbitnije: Dijete je ovo Bog. I da kao Bog nema svoga ni početka ni kraja – vječan je. Iako se rodio, on je već bio – u početku bijaše Riječ. Ta je Riječ bila kod Boga. I iako se kao čovjek rodio, ta je Riječ tijelom postala. Bog se rodio čovjekom.

Čudnovate zgode s Ivanom

U toj je Riječi bio Život, a taj život bijaše svjetlo ljudima (r. 4). I to Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne svlada. A tama je vladala svijetom. Ljudi u mrkloj tmini obitavahu. I Svjetlost ih nebeska obasja (r. 5). Pojavio se čovjek kojega je Bog poslao. Bijaše mu ime Ivan (r. 6). Čudnovato je to bilo s Ivanom. Ne samo nama, nego i njegovu ocu Zahariji. Anđeo mu se javio kod kadionog žrtvenika u Svetinji nad Svetinjama u Hramu dok je u ime cijelog naroda žrtvu prinosio. I rekao mu je anđeo da će njegova žena Elizabeta začeti i roditi sina i da mu nadjene ime Ivan. „Ja sam Gabrijel, koji stojim pred Bogom i poslan sam da s tobom govorim i da ti donesem ovu radosnu vijest“ (Lk 1,19). I zanijemio je Zaharija jer nije povjerovao. Jezik mu se tek razvezao kad se sve ispunilo što mu je anđeo rekao. I on nadjenu svome sinu ime kako je Bog htio: Ivan.

Taj je Ivan došao kao svjedok „…da svjedoči za Svjetlo, da bi svi po njemu vjerovali“ (r. 7). Kako se Bog Otac kroz vrijeme pogodno za spasenje brinuo o rođenju svoga Sina. Kako je Riječ, koja je bila kod Njega, Tijelom postala. I kako je ta Riječ Bog. Prije nego je, naime, Riječ na svijet došla, nastupio je na scenu povijesti čovjek koji se zvao Ivan. Slavno je pripravljao put Božjem dolasku. Glas koji viče u pustinji. Najveći – kako je Isus poslije rekao – rođen od žene. Ivan Krstitelj kojega šalje sami Bog. I u tom je sva veličina i tajna ovoga čovjeka. Bog ga, kao i ostale starozavjetne proroke, šalje s posebnim zadatkom. On je ispunjenje svih proroka Staroga zavjeta. Onaj koji je rekao: „Evo Jaganjca Božjega, evo Onoga koji odnosi grijeh svijeta!“

Ivan je doduše bio velik, no „… On ne bijaše svjetlo, nego svjedok Svjetlu“ (r. 8). I Ivan nije nikada dao mjesta zabludi da bi ga se sa Svjetlom, s Isusom, zamijenilo. „Istinito Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka dođe na ovaj svijet“ (r. 9). Isus je rasvijetlio svijet, svakog čovjeka. Svakom dao mogućnost izbora, ostati u tami ili doći k njemu na Svjetlost. No, svijet ga nije spoznao. Svijet ga je odbacio. „K svojima dođe, a svoji ga ne primiše“ (r. 11).

„…da postanu djeca Božja“

U samom početku, Riječ Tijelom postala nije bila dobro došla. Bježi u Egipat. Oni koji su ga prihvatili bili su izloženi progonu i patnjama. Herod dade ubiti svu djecu do dvije godine starosti kako bi s njima ubio i Riječ Tijelom postalu. Tako kroz sva stoljeća do našeg vremena. Isus je uvijek izložen progonu, osudi, patnji, raspinjanju. A tako i oni koji su njegovi. To im je On sam prorekao. I rekao da će Njegov biti samo onaj koji ga vjerno prati sa svojim križem na leđima. I svima onima koji su ga prihvatili i primili „…dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime…“ (r. 12).

Svi su ti Njegov porod, njegovo potomstvo, njegov narod. Sve ih je obogatio i opremio za vječnost. „Uistinu, svi mi primismo od njegove punine …“

I već stari Sirah u prvom čitanju ove nedjelje zbori o tome: „Na početku, prije svih vjekova stvori me, kroza svu vječnost neću prestati biti. U Svetome šatoru pred njim sam služila, na Sionu svoj boravak ustalila. Tako mi u odabranom gradu priušti počinak, vrhovnu vlast mi u Jeruzalemu. Žilje sam pustila među proslavljenim narodom, u udjelu Gospodnjem, njegovoj baštini.“

Svjetlo koje privlači

Predivne nam je riječi u današnjem evanđelju napisao Ivan evanđelist i apostol. Najmlađi od Njegovih učenika. To je onaj za kojeg je njegova majka Saloma i za njegova brata Jakova molila Isusa da im u svojoj slavi dadne da mu sjednu jedan slijeva, a drugi zdesna. I kad pogledamo što se sve s tim sinovima Zebedejevim dogodilo, mirne duše možemo zaključiti da im je Isus tu majčinu želju ispunio. Jakova su prvoga od apostola ubili. Herod mu je dao mačem odrubiti glavu. Ivan je nadživio sve apostole i riječi ovoga svoga Prologa i evanđelja ispisao u dubokoj starosti oko stote godine. Pili su iz Isusova kaleža i krstili se krstom kojim se i On krstio.

Ivan apostol, koji je spoznao Svjetlo, nije se od Njega odvajao. Ni onda kad su ga svi napustili. Ostao je sa svojim Bogom do zadnjeg Njegova daha na zemlji. Bilo je to na Kalvariji. Riječ Tijelom postala mu je povjerila svoju Majku. Ivan je ostao vjeran do kraja. Uživao u Svjetlu svoga Spasitelja. A majka Saloma je ono treće, uskrsno jutro – bila je nedjelja – s drugim ženama žurila ka grobu da do kraja Njegovo Tijelo opreme za ukop.

Bog je Riječ

Kako je krasno u ovom vremenu koje mi živimo čitati ove divne riječi Ivanova Prologa. Kako svu svoju puninu i sočnost, svoje divno značenje šire našim vremenom i prostorom. Mi dobro znamo što „riječ“ u našem međuljudskom odnosu znači. Tek se kroz „riječ“ poveže osoba s osobom. Rabeći „riječ“ ja, u punom smislu postajem osobom. I uvijek kušam, pa i u svom najintimnijem monologu, izreći pravu „riječ“. A tako smo često ostali bez „riječi“ u odnosu s drugima. I kolike smo „riječi“ uputili jedni drugima, a da se nije našla „prava riječ“. Čovječanstvo je tolike „riječi“ izreklo u pjesmama, prozi, drami, i opet poseže za novim pjesmama, novim romanima, novim dramama. Jer ne nalazimo pravu „riječ“.

Vidimo dobro iz Ivanova Prologa da s Bogom nije tako. Bog izriče pravu Riječ. I ta Božja Riječ je kod Boga. Jer Bog je Riječ. I Bog je po Riječi postao Čovjekom. Nastanio se među nama. Nama u svemu jednak, osim u grijehu. Riječ je Božja osvijetlila svijet. Jesmo li je prepoznali?! Jesmo li izišli iz svojih tama i izložili se Svjetlu Božjem?! Jesu li nam naše nesavršene „riječi“ u našem životu zauzele mjesto i Riječ Tijelom postala nije imala mjesto u mom srcu, mom životu?!