(Dj 2,42-47; 1 Pt 1,3-9; Iv 20,19-31)

DRUGA USKRSNA NEDJELJA A

(Ne)vjerni Toma u zagrljaju Uskrsloga


Dvije su glavne odlike prvih kršćana, a to su postojanost i zajedništvo. One su neprolazne. Slaviti Uskrs znači prije svega poput Tome osvjedočiti se da je Isus živ i pasti mu u zagrljaj, a onda učiti od prve Crkve ljubav i zajedništvo.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Marko Zubak

Uvod u pokajnički čin

Iako se današnja nedjelja pučki naziva Mali Uskrs, svaka je nedjelja „veliki“ Uskrs, a posebno današnja Druga uskrsna – Bijela nedjelja ima svoje teološko-povijesno značenje. U ovoj Godini laika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji primjer su nam novokrštenici koji su na euharistijsku gozbu dolazili u bijelim haljinama. Vodila ih je ljubav prema Kristu u kojeg su povjerovali i za kojeg žele živjeti. To je i naš put, smisao i život. Bitna značajka Uskrsa jesu Isusova ukazanja – da je živ, zatim molitva i zajedništvo učenika s Marijom, Isusovom Majkom. Isusa ništa nije moglo zadržati u grobu: ni ljudske spletke, izdaje i prijevare, ni slabosti i nesnalaženja učenika, ni kukavičluk vlastodržaca, ni mržnja protivnika. On je živ! Sve drugo je tlapnja. Jedino Njega svjedočiti i za Njega živjeti ima smisla. Bez toga će sve završiti u grobu. Toma apostol nam je znak i primjer kako se treba riješiti sumnje i nevjere – pristupiti Isusu, dotaknuti mu rane, a onda dopustiti da On dotakne nas i naše rane. Tada nastaje praštanje, mir, zagrljaj i radost. Pokopajmo najprije svoje grijehe, mržnju, nevjeru i druge slabosti, a neka po ovoj uskrsnoj misnoj žrtvi u nama oživi vjera. Poput Tome poklonimo Isusu svoju nevjeru i rane, a zauzvrat primimo od Njega milosrđe i mir.

„Ostvarujući svoj poziv u svijetu“, rekao je Sv. Ivan Pavao II., „vjernici svjetovnjaci mogu ostvariti svetost ne samo djelatnom zauzetošću na korist bijednih i potrebnih, nego i radom na prožetosti društva kršćanskim duhom preko ispunjenja svojih strukovnih dužnosti i svjedočanstva uzorna obiteljskog života. Mislim ne samo na one koji zauzimaju čelne položaje u društvenome životu, nego na sve koji uspijevaju svoju svagdašnjicu pretvoriti u molitvu, postavljajući Krista u središte svoje djelatnosti. On će sam sve sebi privući utažujući njihovu 'glad i žeđ' za pravednošću (usp. Mt 5,6)“, Ivan Pavao II., Ustanite, hajdemo!

Najsvetija istina

Ovako nam je ovaj sveti Papa ukratko opisao uskrsnu zadaću: „prožeti društvo kršćanskim duhom preko ispunjenja svojih dužnosti i svjedočanstvom uzorna obiteljskog života“. Imamo li u vidu da je ovaj Papa ustanovio Nedjelju Božanskog milosrđa, ali i sam na tu svetkovinu prešao u vječnost, možemo se osvjedočiti kako je Bog potvrdio ono što je on naučavao i živio. Slično će u svojoj oporuci napisati i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić: „Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost, pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju ljubavi ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našega postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenoga prijelaza i susreta s Božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na Zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno!“

Tako nam dvojica suvremenika ostaju kao znak i primjer življenja cjelovitog pologa vjere i uskrsne nade. „Kako neobično ovaj svijet treba Božje milosrđe“, rekao je Ivan Pavao II. za vrijeme posvete svetišta Božanskog milosrđa u Krakovu 2002. „Iz dubine ljudske bijede diže se glas za milosrđem iz svih dijelova zemlje. Gdje vladaju mržnja i želja za osvetom, gdje su ratovi prouzročili smrt brojnih nevinih ljudi, svuda je potrebna milost milosrđa da bi se smirilo ljudsko srce i donijelo mir. Tamo gdje se ne poštuje život i sami ljudi, tu je milosrdna ljubav potrebna u svjetlu koje će doći na vidjelo neopisiva vrijednost svakog čovjeka. Potrebno nam je milosrđe da bi svaka nepravda bila dokrajčena sjajem Istine.“

Sumnjičavi Toma u zagrljaju Uskrsloga

Prema predaji, smatra se da je Sv. Toma naviještajući Kristovo evanđelje stigao čak do Indije. Tamo se i danas dio vjernika, njih oko 750 000 u četiri biskupije ponosno naziva „Tominim kršćanima“, a kod mjesta Sveti Toma od Majlpura nedaleko od Madrasa nalazi se i križ iz 7. st. za koji se vjeruje da označava mjesto mučeničke smrti Sv. Tome apostola. Tako Toma nije samo riječima ispovjedio vjeru u Uskrsloga, nego je i životom i smrću posvjedočio za Njega. Sv. Augustin će reći da je Toma „gledao i dodirivao čovjeka, no ispovijedao je svoju vjeru u Boga kojega nije ni gledao ni dodirivao. Ali, ono što je gledao i dodirivao vodilo ga je prema vjeri u ono u što je dotada sumnjao.“ Jesu li u pravu oni koji misle da „za našu vjeru više koristi Tomina nevjera, nego vjera ostalih apostola“? Njima pripada i priznati teolog Szentmártony kad citira one koji to smatraju pozitivnom okolnošću: „Dobro je da Toma nije odmah povjerovao, tako barem imamo jedan snažan dokaz da apostoli nisu imali priviđenja.“ Ipak, Isus nije pohvalio Tominu nevjeru, nego vjeru onih koji nisu vidjeli, ali su povjerovali.

Jesmo li to mi? Trebali bismo biti. Isus nema drugih apostola danas. Ako mi zatajimo, umanjit će se doseg i jačina Radosne vijesti. Zato je čudno kada mi u našim zajednicama stavljamo sporedne stvari kao nepremostivi jaz nasuprot iskrenom i radosnom življenju i svjedočenju uskrsne pobjede. Ne smijemo ne primijetiti ni Tomin izostanak sa zajedničkog sastanka s apostolima, kao i one dvojice učenika koji žele otići što dalje da zaborave na svoju „prevarenost“. Nemamo kamo pobjeći kad je teško. Isus je prvi mogao pobjeći, ali tada ne bi izvršio volju Očevu i spasenje čovječanstva. Ali ako ne možemo u stopu slijediti Isusa, barem slijedimo Tomu apostola.

O njemu je u svojoj katehezi srijedom papa Benedikt XVI. godine 2006. govorio na temu: Apostol Toma - uzor vjere za sve kršćane, ne vrednujući samo ovaj trenutak Tomine nevjere, nego ističući i raniju Tominu suradnju s Isusom, primjerice u Betaniji kod Lazarova uskrišenja kada Toma potiče i druge: „Hajdemo i mi da umremo s njime“ (Iv 11,16). I na Posljednjoj večeri kada Isus najavljuje svoj odlazak govoreći im da oni znaju Njegov put Toma hrabro progovara: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ (Iv 14,5). On se, zapravo, ovim pitanjem, kaže papa Benedikt XVI. stavlja na vrlo nisku razinu razumijevanja; no te riječi pružaju Isusu priliku da izgovori slavnu definiciju: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14,6). Tako je ova objava otkrivena ponajprije Tomi, ali ona vrijedi za sve. „Svaki put kad čujemo ili čitamo ove riječi možemo se mišlju staviti uz Tomu te zamisliti da Gospodin govori i nama kao što je govorio njemu.“ Amen.

Misli crkvenih otaca o Božjem milosrđu

Prisjetimo se danas na Nedjelju Božanskog milosrđa knjige La Misericordia nei padri della Chiesa (Milosrđe kod crkvenih otaca) koju je izdalo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, i zapazimo deset značajnih misli o Božanskom milosrđu, koje nam je Sv. Ivan Pavao II., proglašavajući ovu Nedjelju, htio darovati:

1. Sveti Ignacije Antiohijski

Približavajući se glavnom gradu Rimskog Carstva gdje će mučeničkom smrću posvjedočiti svoju ljubav prema Kristu, Ignacije, u pismima upravljenima kršćanima Filadelfije i Rima, tumači svoje vlastito mučeništvo upravo kao znak Božjeg milosrđa. „Braćo moja, osjećam veliku ljubav prema vama i radostan nastojim učvrstiti vas. Ne ja, nego Isus Krist u kojem, lancima vezan, još uvijek strepim jer još nisam savršen. Ali vaša molitva u Bogu će me usavršiti kako bih mogao milosrdno postići baštinu“(Poslanica Filadelfljanima 5,1).

2. Sveti Klement Rimski

Pišući u ime Rimske Crkve, Klement poziva kršćane Korinta na milosrđe i jedinstvo. Na kraju pisma nalazi se velika molitva u kojoj hvali milosrdnu Božju dobrotu.

„Budimo, dakle, poslušni njegovoj velikoj i slavnoj volji. Postavši molitelji njegova milosrđa i dobrote, padnimo nice i utecimo se njegovom milosrđu, napuštajući ispraznost, neslogu i ljubomoru koja vodi u smrt“(Poslanica Korinćanima 9,1).

3. Sveti Polikarp iz Smirne

Pišući Filipljanima potiče ih izbjegavati poroke te živjeti Božje milosrđe skladnim životom i opraštajući. Te opomene su na poseban način upućene svećenicima koji vode kršćansku zajednicu.

„Nek svećenici budu blagonakloni i milosrdni prema svima, pozivajući zalutale i posjećujući sve nemoćne, ne zanemarujući udovice, siročad i siromašne, ukorijenjeni u dobru pred Bogom i ljudima. (Poslanica Filipljanima 6,1.2).

4. Sveti Justin

Palestinski filozof i rimski mučenik, autor je jedne od najpoznatijih apologija kršćanske vjere iz 2. stoljeća. U svojem tekstu podsjeća da se Božje milosrđe bez razlike proteže nad pravednima i nepravednima, te poziva na iskrenu molitvu i za neprijatelje.

Možemo opaziti kako je svemogući Bog blag i milosrdan, daje da sunce svijetli nad pravednima i nepravednima i šalje kišu na svete i na zle“ (Dijalog s Trifonom 96).

5. Sveti Grgur Nazijanski

Biskup i crkveni naučitelj, koji je bio učitelj i svetom Jeronimu, ovako opisuje djela milosrđa u svojom poznatom govoru o ljubavi prema siromasima.

„Zadobijmo blagoslov… pokušajmo biti dobronamjerni. Neka ni noć ne obustavi tvoju dužnost činiti milosrđe. Ne reci: Vratit ću se i sutra ću ti pomoći. Nijedan trenutak neka se ne ispriječi između tvoje namjere i dobročinstva. Dobročinstvo, u biti, ne dopušta odgode“ (Govor 14, 38.40).

6. Sveti Kromacije

Biskup antičke Akvileje, djelovao je u četvrtom i petom stoljeću. Autor je Komentara na Markovo evanđelje i brojnih Propovijedi koje su vrijedno svjedočanstvo vjere i vitalnosti Crkve koju je on predvodio u nauku i dobročinstvima.

„Gospodin milosrđa kaže da su blaženi milosrdni. Time im želi reći da nitko ne može zadobiti milosrđe od Gospodina ako u svoje vrijeme nije sam činio milosrđe. Drugdje se kaže: Budite milosrdni kao Otac vaš koji je na nebesima“(Komentar na Matejevo evanđelje 17,6).

7. Sveti Ambrozije Milanski biskup, pokazuje nam nebeskog Oca koji prema Lukinoj prispodobi trči ususret raskajanom sinu kako bi mu dao mnogo više nego čemu bi se on mogao ikad nadati. „Krist ti se baca oko vrata jer ti želi skinuti teret ropstva s vrata i staviti ti slatki jaram“(Izlaganje Evanđelja po Luki 7,229-230).

8. Sveti Ivan Zlatousti Podrijetlom iz Antiohije, patrijarh carskog središta Carigrada i jedan od velikih svjedoka evanđelja sve do polaganja vlastitog života, Ivan Zlatousti kroz svoju velikodušnost i neprestani angažman u duhovnoj i materijalnoj bijedi svojih vjernika ostavio nam je pouke o aktivnom milosrđu. „Na prvi pogled čini se da je nagrada jednaka dobru koje je učinjeno, ali u stvarnosti je puno veća. Ljudi čine milosrđe kao ljudi, a dobivaju zauzvrat milosrđe od Boga svega svemira. Ljudsko milosrđe i ono božansko nisu jednaki: između njih je onolika razlika kolika je između zla i dobra“(Komentar na Matejevo evanđelje 15,4).

9. Sveti Ćiril Aleksandrijski biskup koji je dao veliki doprinos na Efeškom saboru 431. godine, sveti Ćiril, nasuprot mnogim teolozima koji su tijekom stoljeća marginalizirali milosrđe smještajući ga među mnoge druge božanske osobine (uglavnom iza onih koje su oni smatrali najvažnijima, a koje proizlaze iz metafizičke Božje biti) pokazuje nam kako oci jasno ističu središnju ulogu milosrđa u božanskoj objavi.

U bliskoj vezi s već spomenutim krepostima je milosrđe. Ono je predobro i jako ugodno Bogu i u najvišem stupnju priliči pobožnim dušama. Budite milosrdni, kaže, kao što je milosrdan Otac vaš koji je na nebesima“(Komentar na Lukino evanđelje. Homilija 29).

10. Izak iz Ninive Zvan kao i Izak Sirijski, podrijetlom iz Perzijskog zaljeva i za kratko vrijeme biskup Ninive, Izak je bio prilično štovan na cijelom kršćanskom Istoku. Jedan je od autora s kraja patrističkog razdoblja. Vrlo lijep tekst podsjeća nas da milosrđe treba nadvladati pravdu i da milosrdan čovjek nije pošteđen nevolja kako bi ušao u Božje kraljevstvo, kao što ih nisu bili pošteđeni Božji sin i njegovi učenici.

„A ja vam kažem, ako milosrdan čovjek ne nadiđe pravdu nije milosrdan. To jest, trebat će biti milosrdan s ljudima ne samo davši svoje, nego također podnoseći dragovoljno i s radošću nepravdu“ (Asketski razgovori 4).