( Dj 4,32-35; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31)

DRUGA USKRSNA NEDJELJA B

Plodovi Isusove pobjede


Biblijska čitanja ove Druge uskrsne nedjelje naviještaju nove međuljudske odnose koji se rađaju kao plod Isusove pobjede nad grijehom i smrću. To je navještaj pravednosti i mira u ljubavi.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivica Božinović

Uvod u pokajnički čin

Danas je Nedjelja Božanskog milosrđa. Molit ćemo i slaviti milost i ljubav Božju za cijeli svijet. Sv. Faustina, poljska redovnica koja je promovirala pobožnost Božanskom milosrđu napisala je: „Kćeri moja, govori cijelome svijetu o mojem neiscrpnome milosrđu. Ja želim da blagdan Božanskoga milosrđa bude utočište svih duša, poglavito svih grješnika. Toga dana izlit će se punina mojega milosrđa. Ja ću izliti čitavo more milosti na duše koje se budu približile tomu izvoru. Tko god se toga dana ispovijedi i pričesti, dobit će potpun oprost od grijeha i kazna za grijehe. Neka se nitko ne boji pristupiti meni, makar njegovi grijesi bili najopakiji. Želim da se Blagdan mojega milosrđa svečano proslavi na prvu nedjelju nakon Uskrsa.“ Pokajmo se za svoje grijehe i zamolimo Gospodina da na nas izlije puninu svojega milosrđa!

Novi život ljubavi

Prvo čitanje današnje liturgije riječi (Dj 4,32-35) izvješćuje nas o životu kršćanske zajednice nakon Isusova uskrsnuća. Pisac tvrdi da su prvi kršćani živjeli životom koji je izazivao divljenje kod nepripadnika Crkve. Živjeli su u posvemašnjem bratstvu, radosno su ispunjavali svoje poslanje, međusobno su dijelili materijalna dobra i tako davali svjedočanstvo o novom životu kojega su primili od uskrslog Krista. Uspjeli su navijestiti budućim naraštajima da je ljubav važnija od svakog posjedovanja, da sretan može biti tek onaj koji ima osjećaja za bijedu i nesreću drugih, da je „biti“ u svako vrijeme i u svim društvenim uvjetima neizmjerno važnije od „imati“.

Prelijep izvještaj nad kojim se treba zamisliti! Istina, danas nam to pomalo zvuči kao ono što smo u djetinjstvu slušali ili čitali „bio jednom jedan car...“. Nekako nam je sve to daleko, nestvarno, previše romantično da bi moglo biti stvarno. Pa, ipak, i danas je Crkva pozvana širiti svijetom tu izvornu snagu i preobražavati ovaj svijet.

Ono što najprije primjećujemo jest da je ljubav bila ona koja je vezivala članove te prve zajednice koja je Božjom snagom svakodnevno rasla. Ljubav je bila njihova osobna iskaznica. Na njihovim licima se vidjela promjena koja je bila u stanju preobraziti svijet. Bili su, očito je, „zarazni“ i nije im se bilo lako oduprijeti.

Izvori zajedništva

Dobro je uvijek iznova vraćati se na početke. Dobro je „ogledati se u ovo ogledalo često“ ma kako iz naše današnje perspektive izgledalo utopistično.

Kakve su naše župne, redovničke, biskupijske ili neke druge zajednice danas? Osjećamo li uopće potrebu da se obnovimo u vjeri i današnjem svijetu dadnemo svjedočanstvo koje je pružala prva crkvena zajednica?

Sjećam se jednog starog monaha koji je svoju redovničku zajednicu opisivao riječima: „Mi nismo više zajednica, nego za-jednica, jer jedan drugoga pomalo za-jedamo, ujedamo!“. Istina, govorio je to u šali, ali Božja riječ nas danas poziva na preispitavanje duha u našim zajednicama. Papa Franjo često govori upravo o manama i grijesima koji teško narušavaju zajedništvo Kristovih učenika.

Izvor bratskog zajedništva prvih kršćana bila je vjera. O tome nam govori današnje drugo čitanje. Vjera u Uskrslog vezala članove Pracrkve međusobno tako jako da jednostavno nisu mogli biti neprepoznatljivi. U njihovim životima odjekivalo je uvjerenje Sv. Pavla: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,35.37-39).

Križ Crkve Kristove u SSSR-u

Nisu li upravo ovakvom vjerom bili nošeni progonjeni kršćani u nekadašnjem Sovjetskom savezu o kojima u svojoj knjizi Oprosti mi, Nataša govori Sergej Kourdakov, progonitelj kršćana, a zatim uvjereni svjedok Isusa Krista.

Bilo je to šezdesetih godina u Petropavlovsku u Rusiji. Nikiforov je predvodio političku čistku u tom kraju. Trebalo je pohvatati i prebiti, a ako treba i ubiti kojega od vjernika, kako bi se ostali prestrašili i jednom zauvijek napustili tu njemu i cijeloj komunističkoj partiji nepodnošljivu vjeru u Isusa. Stvar je pravo krenula kad se obratio mladim poručnicima iz obližnje marine.

Među njima posebno se isticao Sergej Kourdakov, jedan od najsposobnijih aktivista. Kad bi se on sa svojim dečkima, sve redom provjerenim razbijačima, pojavio u selu, sve bi zahvatio strah, ali nisu bježali. Nisu bježali ni kršćani, skupina mladih koja se sastajala svake nedjelje na čitanje Svetoga pisma i molitve. Bilo ih je divno slušati jer su molili i pjevali iz dna duše. Baš zato im je Sergej silom trpao pijesak u usta sve dok se nisu počeli gušiti. Ostale su tukli nemilice gdje su i koga stigli. Onda su ih onako krvave i izranjene ostavljali na studeni.

Izveli su oko 150 racija, hvaleći se uspjehom i još više se čudeći kako su nemoćni u svoj silovitosti. Ti mladi kršćani uvijek bi se iznova sastajali i molili kao da nisu bili batinani. Još bi znali lijepim riječima uvjeravati progonitelje da nikome zla ne čine i da tolike nepravde nisu ničim zaslužili.

Jednom je Sergej u skupini molitelja našao djevojku plave kose i očiju bistrih kao najvedrije proljetno nebo.

„Nataša, zar i ti među ovim fanaticima?“, reče, prepoznavši kolegicu s tečaja o Lenjinovoj viziji budućnosti svijeta.

„Ja sam kršćanka, vjerujem u Boga.“

„Kako možeš?“, prekide je Sergej. „Znaš dobro da Boga nema. Da postoji, došao bi vas izbaviti, a vidjet ćeš da neće doći!“

U bijesu se sručio na sve molitelje, tukao ih nemilosrdno dohvativši i Natašu.

„Vidiš li sada, luđakinjo, da ga nema?“, izderao se na djevojku bijesan i smeten tim njenim likom.

„Ti to ne možeš razumjeti, nije ti dano, ali mogao bi biti čovječniji. Zar nas nisu ponekad i tome poučavali?“ primijetila je Nataša.

„Ma što ja to ne mogu razumjeti?! Ja sam uvijek sve shvaćao prije od ostalih; ovdje je kvocijent nadprosječne inteligencije testiran u oficirskom štabu“, vikao je Sergej dodirujući plavi čuperak na vrhu čela.

„U srcu je ono o čemu ti govorim. Isus je živ u srcima vjernika, zar ti to još nije jasno?“, zaključila je Nataša i mirno se uspravila osjećajući muklu bol u vratu. Uplašila se tek kad je opazila da rana na usni sve više krvari. Obrisala je topli mlaz i potražila krajičkom pogleda Sergejev lik. Imao je ruku na očima, a njoj se učinilo da čuje tajanstveni glas: „Evo, šaljem vas kao janjce među vukove… Kao što su mene progonili i vas će progoniti… Nema veće ljubavi od one da netko život svoj položi…“ ali njemu, razbijaču i okorjelom grubijanu, bilo je na pameti kako mora spaliti sve te spise što ih je zaplijenio u skupini. Kad su se svi razbježali, uzeo je komad istrgnutog papira iz bilježnice i vidio da su prepisivali Evanđelje.

Nataša se ubrzo vratila u rodni kraj. O progonima je čula samo iz pisama. Bili su okrutni kao i njihovi progonitelji. Sergej je obavio još tko zna koliko racija i među pretučenim bijednicima uvijek iznova vidio Natašu i njezinu ranu na raspukloj usni.

Nemoguće! A ipak mjesecima tako. Konačno je odlučio pobjeći iz Rusije. U jesen 1971. bacio se s broda u valove moleći Boga da ga spasi. Pronašli su ga na obali otoka Queen Charbotte. U Kanadi se oporavio i svjedočio svoje obraćenje novim uzornim kršćanskim životom. Za svoju vjeru podnio je smrt.

Knjigu je završio riječima: „Nataši, koju sam užasno udarao i koja je bila spremna i po treći put biti pretučena za svoju vjeru, želim reći: Nataša, moj se život uglavnom radi tebe izmijenio i sada sam tvoj brat u Isusu Kristu. Bog mi je oprostio, nadam se da ćeš mi i ti oprostiti!“

Kakva je naša vjera?

U današnjem Evanđelju (Iv 20, 19-31) čitamo da Isus očituje svoju nazočnost i zajednici koja je sabrana u vjeri daje nalog da nastavi njegovo djelo. U svjetlu ovog evanđeoskog odlomka pitajmo se je li naša vjera dostatna da budemo takva zajednica koja je kadra neprestano postajati svjesna svojega poslanja? Jesmo li kadri ljudima s kojima se susrećemo očitovati nevidljivu, ali djelotvornu Gospodinovu nazočnost? Jesmo li im kadri posvjedočiti Božansko milosrđe čiju svetkovinu upravo danas slavimo?